SJEĆANJA...

Kad malo bolje razmislim, možda je ovako i trebalo biti... Ne postoji slučajnost, sve je to sudbina. Svi mi imamo svoju srodnu dušu... Prevario sam se grdno jer sam mislio da je ona baš ta. Dugo vremena sam sjedio u mraku roneći gorke suze, pitajući se gdje sam pogriješio. Vjerujte mi, i muškarci plaču. Jedino sam pred njom zaplakao i to onako iskreno i snažno, muški. Nemojte se smijati, ali stvarno je tako bilo. Prije me bilo strah pokazati taj osjećaj, osjećaj ranjivosti. Nisam plakao niti kad su ubili Bambijevu mamu. Za mene je to bilo kao gubitak voljene osobe, znaš ono, kao da mi je netko umro, netko toliko blizak. Zauvijek je umro i dio mene... Toliko sam bio sretan s njom. Mislio sam da ćemo zauvijek biti zajedno. Sve je bilo onako kako treba. Imali smo planove. Ipak, bilo je i dosta toga protiv nas. Njeni roditelji, okolina... Razlika u godinama, jer sam bio dosta stariji od nje. Čak smo i fizički bili jako različiti. Ona je bila puno viša od mene. Ali to nam nije smetalo. Mislili smo da smo jači od svega. Stvarno smo tako mislili. Ali nismo bili... Ono čega smo se najviše bojali, to nam je presudilo. Mi sami. Obećali smo davno jedno drugome, da nas ništa neće rastaviti, jedino ako to ne učinimo mi sami. Ako to poželi jedno od nas. I dogodilo se. Ona je znala da će to doći, već duže vrijeme. Opterećivali su je moji privatni problemi. Ostao sam bez posla, nestalo je i novaca. Bio sam nervozan. Ona je u svemu bila uz mene, ali svaki čovjek ima svoje granice. Više nije mogla podnijeti taj pritisak. U njoj se nešto prelomilo. Moja je greška što to nisam shvatio ozbiljno. Da jesam, možda bi sada bili skupa. Mislio sam u sebi, pa to je još samo jedna od naših kriza. Proći će kao i sve druge do sada. Ali ona je rekla da više ne može ovako. To me jako pogodilo. Imao sam neki svoj ponos i mislio sam da će sve to proći, da će sve biti kao prije. Ali nije bilo tako. Pao sam u depresiju, počeo sam piti lijekove za smirenje, skroz sam poludio. Ona nije htjela više... I tako već treći mjesec. Moj život više nije isti. A ni njen. Kaže da joj je ovako bolje, da joj više na trebam. Meni nije bolje... Svako se jutro pogledam u ogledalo i pitam se... Budalo jedna, ti si za sve kriv, sve ovo je zbog tebe. Kad bih barem mogao vratiti vrijeme, izmisliti vremenski stroj, popraviti pokvareno... Al ne ide. Ne. Nikad više. To lice, taj osmijeh, ta duša. Ti predivni trenuci. Naša tijela zagrljena. Neću više nikada tako voljeti. Znam to, pa predobro se poznam. Nikad više... Vrijeme prolazi, srećem mnoge djevojke, nude mi svoju ljubav, ali ja svugdje tražim samo nju. Samo njena ljubav mi treba. Znam i da ona još mene voli. Ali nismo skupa. Zašto ljudi nisu zajedno ako se vole? Odgovorite mi ako znate, molim vas. Idem sada leći u svoju sobu, navikao sam biti sam... Čujemo se još nekom drugom prilikom. Pozdrav svima...

1. prestani gledati unatrag
2.evo mene frend 3 mjeseca ubija istim problemom
kao da su sve srodne duše istovremeno otišle od svih vas. bljak.
idealizirao si, patiš, pokaži jednog koji nije.

izbacit papučara iz sebe i počet se ponašat ko muško.
friendly :))

citam i mislim si...okej je,ipak se ovo meni ne desava,svi mislimo samo na svoju guzicu?! rajt?!!
ali usprkos tome,evo kap suze je pala na moju tipkovnicu :((
a buuu...
e,vjerujem da ti je ponestalo svake nade,sve ti je palo u vodu,prijatelji su ti rekli:preboljet ces ju,sam si se uvjeravao:preboljet cu ju...
....ali mogu ti samo nesto rec...koliko god bila uzaludna svaka mogucnost za preboljevanjem...bez obzira na vrijeme,traje li to mjesec dana,traje li to 5 godina...beleave me..
zaboravit ces ju :)))
sigurno ti ta izreka..koliko god dobro zvucala ipak ostavila i neki negativan dojam ?!...vjeuj mi...znam...ta rijec zaboraviti je u svakom slucaju ruzna,neprihvatljiva...
reci cu ti samo da ces ju preboljeti,ali zaboraviti ju neces :))))
nista se ne moze zaboraviti...zaboravljaju se stvari poput,koliko si jucer casa vode popio?!..ovakve stvari se ne zaboravljaju,takva iskustva,takve bliske nam osobe...
ona ce izblijedjeti...i sjecat ces se je uvijek u lijepom izdanju.....ali njuce zamijeniti neka nova osoba..dvije,tri,cetiri osobe...voljet ces ih kao sto si i ovu volio :))..moras si samo malo pokazati muskosti,ona nije bog,ona nema briljante na licu,obicna je osoba kao i sve druge,samo tebi malo vise draga....
bit ce ih jos....
1,2,3,4 izgubljeni,,ima nas jos ;))))

Bok.
Čitajući tvoju sudbinu pronašla sam dosta sličnosti sa svojom i pokušat ću ti reći nešto na tu temu sa ženskog stajališta.Ne tako davno je i meni netko rekao da slučajnosti ne postoje i da je sve sa nekom svrhom i razlogom i napokon sam i ja shvatila da je u pravu. Vjerujem u srodne duše i da svatko od nas ima svoju polovicu koja je u biti TI ali u suprotnom smislu i da je takva polovica samo jedna jedina a ne one priče pa doći će drugi ili druga u tvoj život jer život ide dalje. Doći će, da ali to neće nikad biti ono tvoje drugo ja koje si nekad imao kraj sebe. Svi imamo srodne duše, svoju drugu polovicu jabuke, samo je pitanje da li ćemo tu osobu ikada sresti i ako ju sretnemo hoćemo li ju znati prepoznati. Kada se to desi veza je neraskidiva osim u slučaju kao što se to tebi dogodilo vi sami ne stanete sebi na put.
Kažu da je suza najmanja kap od koje se najviše pokisne i to je živa istina. Nije sramota plakati. To je onaj trenutak tebe kada duša progovara a jezik šuti jer suze su tihi jezik bola. Trnovit je put do zvijezda...
Treba krenuti dalje, pokušati otvoriti neku novu stranicu u svom životu još neispisanu ali kako kada suviše boli kada se grubo otkine cvijet koji tek niče. Zašto kad se kao odluči da to nije to, da se više ne može, i da treba krenuti svatko svojim putem, kad se ne želi natrag jer si ljut, preponosan, povrijeđen, kad su kao svi mostovi srušeni, sve rijeke preplivane, sve brane razorene i svaki loš trenutak proklet, a svaki dodir pomaknut duboko u glavu gdje se kao ne želiš sjećati, kad su navodno modrice na duši, srcu prikrivene i govoriš si moraš dalje, zašto to vrijeme ne prolazi brzo? I zašto prolazi u sjećanjima koja nastupe kasno navečer, negdje između sna i jave, sjećanjima kojih se ne želiš sjetiti? Miris jastuka i sve ostale sitnice podsjete te na onaj osjećaj kad te netko voli i kad ti nekog voliš i ništa drugo na svijetu nije važno. Osjećaj koji ti fali, a kao ne želiš da je tu. Zašto se javlja osjećaj samoće i napuštenosti? Puno pitanja ti sigurno prođe kroz glavu. Reći ću ti zašto...zato jer je ljutnja i ponos počela gubiti svoju jačinu. U ljubavi uvijek postoje 3 strane. Tvoja, njena i ona istinita jer ništa nije crno i bijelo, i nitko nije u pravu ni u krivu. Tvoja strana priče, kad se sve zbroji i oduzme, ista je kao i njena. Sigurno se pitaš zašto? To je samo iz razloga jer kad se sve zbroji i oduzme oboje vas boli. Oboje ste zbunjeni, promijenjeni, izmučeni, neutješni, ljuti, razočarani, tužni i oboje ste svjesni da se ne želite vrijeđati više i kao oboje želite nastaviti dalje svako svojim putem a nije lako jer ipak vas neka nevidljiva nit veže i drži vaše korijene povezane zauvijek. Ljudi povređuju al najviše sebe. Sve je ok. Vrijeme kao liječi rane. Mogu ja to. A onda ostaje činjenica da niti jedno vrijeme na svijetu neće nam pomoći da zaboravimo jer jedan dio nas nikad ne zaboravlja koliko je jako volio, jedan mali dio ne zaboravlja ime osobe s kojom je htio doživjeti starost. I kad ti ostane samo taj mali dio, kad izblijede loša sjećanja, kad izblijede stvari kojih se groziš, dovoljan je jedan udisaj starog parfema, jedna pjesma, jedan pokret ili boja, da ti se na licu pojavi neizmjerna tuga za tom osobom koje više nema kraj tebe. I onda se pitaš sigurno što je život? Od mnogih sam čula da ne postoji definicija za to ali u ovom vremenu koje sam provela bez svoje druge polovice shvatila sam donekle definiciju života koju sam sama izvela. Život je u srcu u svakom od nas, on je svaki uzdah koji ispustimo, svaki osmjeh na našim obrazima. Ali on je i svaka suza i bol u grudima. Puno puta sam pokleknula jer sam bila preslaba da bih mogla biti bez njega jer sam mislila da nisam tome dorasla. I onda jednog dana shvatila sam da zaista moram krenuti dalje ma kako teško bilo jer počela sam gubiti svoj odraz u ogledalu, počela sam nestajati i kopniti i skupila sam snage i radi nas i rekla si ŽIVOT JE POPUT PENJANJA PO MORNARSKOM KONOPU. Ako ga gledaš s poda u vis i misliš si ja to ne mogu i niti ne pokušaš izgubit ćeš nešto za čim ćeš žaliti cijeli život i uvijek ćeš se pitati kako je biti na vrhu konopa. Nemoj si to dopustiti. Uhvati ga snažno objema rukama i sa svom željom koja se nalazi u tebi. Probaj se polako popesti i prije nego i primjetiš već ćeš biti na pola puta. A onaj osjećaj koji će te obuzeti kada se konačno popneš na vrh izbrisat će sve žuljeve na rukama koje si zaradio penjući se i ispunit će te neizmjernom srećom jer sa vrha se pruža prekrasan pogled i tada ćeš znati kako ćeš ju vratiti ili ćeš spoznati da ju ne želiš vratiti i nastaviti živjeti normalno dalje sa lijepim uspomenama na svoju srodnu dušu jer znati ćeš i u duši ćeš po tom pitanju biti miran da si sve pokušao napraviti na ovaj ili onaj način.
Ne znam koliko sam ti s ovim mojim riječima ili bolje BIBLIJOM pomogla ali nadam se da ćeš barem u nečemu uspjeti pronaći nešto za sebe.
I još jedna priča za kraj...
Bio jednom jedan otok gdje su zivjeli svi osjecaji;
Sreca, Tuga, Znanje i svi ostali kao i Ljubav.
Jednoga dana bilo im je najavljeno potonuce otoka pa su svi pripremili camce i otisli – samo je Ljubav ostala.
Ali kad je otok vec skoro potonuo, Ljubav je odlucila da potrazi pomoc.
U pomoc, u pomoc tko mi moze pomoci? – dozivala je Ljubav.
Uto prodje Bogatstvo…
Bogatstvo mozes li me povesti sa sobom? – upita Ljubav.
Ne, ne mogu. U mom camcu je puno zlata, ovdje nema mjesta za tebe. – rece bogatstvo i otplovi dalje.
Zatim Ljubav ugleda Tugu kako plovi camcem pa uzvikne. Tugo, povedi me sa sobom!
Oh… Ljubavi, rece tuga. Tako sam tuzna da radije idem sama. – i ode.
Nedugo zatim prolazila je i sreca pa Ljubav ocajnicki uzvikne.
Sreco! Pomozi mi, pomozi!
Ali sreca je bila toliko sretna da nije ni cula dozivanje Ljubavi.
Ljubav je vec odustala od trazenja pomoci kad odjednom zacu glas.
Dodji Ljubavi. Ja cu te povesti.
Ljubav uskoci u camac i odveze se sa spasiteljem, starcem.
Bila je jako sretna pa je zaboravila pitati starca ime.
Kada su stigli do kopna, ostavivsi Ljubav na sigurnome, starac otplovi svojim putem.
Na kopnu Ljubav susretne drugog starca, Znanje i upita ga za ime starca koji ju je spasio.
Njegovo ime je Vrijeme. – rece Znanje.
Vrijeme? Ali zasto bi me Vrijeme spasilo?
Znanje odgovori: “ Zato jer samo Vrijeme moze razumijeti velicinu Ljubavi.”

Želim ti svu sreću na tvom putu i da konačno pronađeš mir i tim putem neka te srce vodi ne slušaj druge što govore.
Sretno.
Izzy