SJEĆANJA...

Kad malo bolje razmislim, možda je ovako i trebalo biti... Ne postoji slučajnost, sve je to sudbina. Svi mi imamo svoju srodnu dušu... Prevario sam se grdno jer sam mislio da je ona baš ta. Dugo vremena sam sjedio u mraku roneći gorke suze, pitajući se gdje sam pogriješio. Vjerujte mi, i muškarci plaču. Jedino sam pred njom zaplakao i to onako iskreno i snažno, muški. Nemojte se smijati, ali stvarno je tako bilo. Prije me bilo strah pokazati taj osjećaj, osjećaj ranjivosti. Nisam plakao niti kad su ubili Bambijevu mamu. Za mene je to bilo kao gubitak voljene osobe, znaš ono, kao da mi je netko umro, netko toliko blizak. Zauvijek je umro i dio mene... Toliko sam bio sretan s njom. Mislio sam da ćemo zauvijek biti zajedno. Sve je bilo onako kako treba. Imali smo planove. Ipak, bilo je i dosta toga protiv nas. Njeni roditelji, okolina... Razlika u godinama, jer sam bio dosta stariji od nje. Čak smo i fizički bili jako različiti. Ona je bila puno viša od mene. Ali to nam nije smetalo. Mislili smo da smo jači od svega. Stvarno smo tako mislili. Ali nismo bili... Ono čega smo se najviše bojali, to nam je presudilo. Mi sami. Obećali smo davno jedno drugome, da nas ništa neće rastaviti, jedino ako to ne učinimo mi sami. Ako to poželi jedno od nas. I dogodilo se. Ona je znala da će to doći, već duže vrijeme. Opterećivali su je moji privatni problemi. Ostao sam bez posla, nestalo je i novaca. Bio sam nervozan. Ona je u svemu bila uz mene, ali svaki čovjek ima svoje granice. Više nije mogla podnijeti taj pritisak. U njoj se nešto prelomilo. Moja je greška što to nisam shvatio ozbiljno. Da jesam, možda bi sada bili skupa. Mislio sam u sebi, pa to je još samo jedna od naših kriza. Proći će kao i sve druge do sada. Ali ona je rekla da više ne može ovako. To me jako pogodilo. Imao sam neki svoj ponos i mislio sam da će sve to proći, da će sve biti kao prije. Ali nije bilo tako. Pao sam u depresiju, počeo sam piti lijekove za smirenje, skroz sam poludio. Ona nije htjela više... I tako već treći mjesec. Moj život više nije isti. A ni njen. Kaže da joj je ovako bolje, da joj više na trebam. Meni nije bolje... Svako se jutro pogledam u ogledalo i pitam se... Budalo jedna, ti si za sve kriv, sve ovo je zbog tebe. Kad bih barem mogao vratiti vrijeme, izmisliti vremenski stroj, popraviti pokvareno... Al ne ide. Ne. Nikad više. To lice, taj osmijeh, ta duša. Ti predivni trenuci. Naša tijela zagrljena. Neću više nikada tako voljeti. Znam to, pa predobro se poznam. Nikad više... Vrijeme prolazi, srećem mnoge djevojke, nude mi svoju ljubav, ali ja svugdje tražim samo nju. Samo njena ljubav mi treba. Znam i da ona još mene voli. Ali nismo skupa. Zašto ljudi nisu zajedno ako se vole? Odgovorite mi ako znate, molim vas. Idem sada leći u svoju sobu, navikao sam biti sam... Čujemo se još nekom drugom prilikom. Pozdrav svima...