Portret u plavom

Vukovar, studeni, osamnaest, 1991. Vukovarska bolnica


Mojoj ženi, mome sinu, majci, prijatelju-bratu!

-Ako li te ima, daj prenese ono što mi duša sada piše. Ovim gore nabrojanim. Mojoj ženi, mome sinu, majci i mom prijatelju-bratu, po oružju. Prenesi im kada klonu, kada više dalje neće moći. Prenesi im, al bez boli tijela. Prenesi im svojom rukom, melem-rukom, mekom kao oblak…

------------------------------------------------------------------

Zagreb, studeni, osamnaest, 2011. Književna večer

„Mila moja ženo!
Nadam se da ste već u Vinkovcima. Čuvajte se.
Znam da je gotovo. Ovo pismo, nenapisano, neizgovoreno, anđelom ti šaljem. Od sinoć je sa mnom. Kaže, sine, piši umom svojim, predat ću joj. Upisati u vijuge njene sve što kažeš. Reći ću što ti nikad nisam dovoljno i dugo govorio.

„Ti si moja od prvoga trena. Žena prevoljena. Kad bi znala što mi muško srce sad za tebe ima, kad bi mogla poviriti, preuzeti, ne bi vjerovala. Od šutljivog svoga muža zinula bi sva u čudu koliko bi svega imao za reći.“

Čita žena nagrađenu priču o Vukovaru. Čita i ne može dalje. A, ja sjedim kao da sam kamen koji će se odronuti kraj ceste od stakla. Odronuti i razbici cijeli svijet. Čita druga, voditeljica knjižnice. Čita i ne može dalje. Čitam i ja pa pročitam:

„Srećo, volim te do zadnjeg. I kad odem, voljet ću te. Iz nekoga svijeta, ako li ga ima, slat ću tebi po anđelu ovom svakodnevno. Ako drugog nema postojanja, anđelu ću zapovjedit da ti doze daje. Za svaki trenutak sumnje, za buđenja usred noći, za pitanja našeg malog. Trebat će ti. Znam da hoće. Kad te pita, di je tata. Zašto moga nema oca.
Trebat će ti kad samoću tijela i čežnju osjetiš. Trebat će ti za samotne noći. Godinama trebat će ti. Jer te znam. Znam te. Srce svoje zatvorit ćeš, dušu tugom zalijevati, a za tijelo nećeš marit.

Znam te, najmilija. Zato nemoj. Protiv sebe, obećaj mi! Nemoj!

Na mene je red. Već sam tamo. Onkraj svega.
Ne bojim se, milena. Straha nemam. Samo tuga što vas ovim očima više vidjet neću.
Samo briga hoćeš moći izdržati.“

Izdržat ću.
Zbog tebe ću hodati po svijetu sa srcem od stakla umotan u svilu.
Zbog tebe ću. Do kraja ću…

---------------------------------------------------------------------------
----------------

Bjelovar, studeni, osamnaest, 2008.

Danas je tvoj dan. Tvoj, bez tebe. Bez vas trojice. Tu smo, kod nas, nas tri. Gledamo slike s naših vjenčanja. Siječanj, nas dvoje, 1987. Travanj, 1986., on i ona. Lipanj, 1989., njih dvoje.

Lijepi, kao što mladost jest lijepa. Ona mladost koja prolaznost ne shvaća ozbiljno. Mladost koja ni ne sluti da će biti pretvorena u mladost negdje drugdje, u nekim drugim prostorima.

Da ti pišem o bolima kojih vrijeme ublažava. Lažu, vjeruj mi mili, da vrijeme liječi. Ono samo odgađa one trenutke koji me sustižu nekad u tri, nekad u pet ujutro, kad me neki čudni snovi bude.
Bol oštra od zaprepaštenja da te zbilja nema već dvadeset i nešto i da te neće biti ni sljedećih toliko. Suza više nemamo, nijedna od nas. Presušile kao korito Ričine gdje si rođen, u ljetne suše, kad si me odveo prvu našu godinu. Na tvoj kamen, na grob oca i grob ti djedov.

Dida Matiše, kako si ga zvao, u čije si ime dobio svoje. Nisam shvaćala mili i još se možda ljutim što nisi otišao tamo gdje su otišli neki. Zašto si htio sam, bez da te zovu. Otići, zašto si morao. Sad vidim da obećanje da ti se neće ništa dogoditi, da te metak neće, da te Gospa čuva jesu bila iz dubine tebe. Ti si vjerovao u to. I zato me boli ono jače od svake boli da si umro začuđen i sam. Znam, svatko će umrijeti sam, ali znam sad s četrdeset i nešto da umrijeti ne moraš sam. Izvezu se neke niti od voljenih ljudi protiv samotnog odlaska, djece, žena i muževa pa te i smrt roditelja ovije neminovnošću u kojoj je osjećaj samotnosti manji.

Sahranila sam ti majku prošle zime. Tvoju tužnu majku zbog čijeg uvelog lica na mojem je uvijek bio osmijeh. Jer znam i čudim se kako je uopće izdržala, kako je uspjela živjeti s najvećom kaznom na ovoj jadnoj zemlji. Nadživjeti svoje dijete. Tebe nadživjeti.

I bilo je onih koji su me tjerali živjeti, tjerali smijati se i pjevati, ali meni se moglo samo pre-živjeti. Ne ljuti se zbog toga. Probala sam, ali ne mogu ako nisi Ti. A Ti nisi. Jesi negdje i kad sam se prestala ljutiti na Boga što si s osmijehom otišao, a vratili mi te raskomadanog, masakriranog, mučenog, tješim se samo što mi u onim samotnim noćima ON šapnuo:

-Anestezirao sam ga svojom rukom. Nije ga boljelo. Nije, povjeruj mi.

Drukčije nije moglo, već kapitulirati pred tim šapatom. Bilo je tako stvarno, usadio mi u dušu:

-Nije ga boljelo, boljelo te nije ma što da su ti radili. To mi rekao Bog. Je li lagao?

Naš mali završava ekonomiju. Znaš, samo su oštar pred drugima, preda mnom je tužan. Na te je u širini duše. U šutnji i oporosti, na me.

Danas, nas tri same prebiremo po ranama bez straha. Bez stranih tijela u obliku veselih žena, veselih majki, vesele djece. Nas tri, bez krivnje ili šutimo ili vidamo rane zbog silnih zlobnih izjava o „lakom udovičkom plijenu“ zbog mirovine od nekoliko kuna više.

Uvijek je previše, za većinu. A ja bih im sve to dala, ti znaš mene i krenula s jednom najlonskom vrećicom s tobom, bilo gdje, bilo kamo. Ma, i bez vrećice bih. Praznih ruku, ali da zajedno negdje jesmo.
Zbog naših sinova živjet sam morala. Pre-živjeti. A da nisam htjela, Bog zna, već s tobom pa i tamo gore.
Bih jer Ti si samo jedan, od prvoga trena, od četvrtog gimnazije tamo na trećoj stepenici. Znala sam da ćeš biti samo jedan i sad kada te nema. I sanjam, sanjam da mi kažeš:

„Srećo, volim te do zadnjeg. I kad odem, voljet ću te. Iz nekoga svijeta, ako li ga ima, slat ću tebi po anđelu ovom svakodnevno. Ako drugog nema postojanja, anđelu ću zapovjedit da ti doze daje. Za svaki trenutak sumnje, za buđenja usred noći, za pitanja našeg malog. Trebat će ti. Znam da hoće. Kad te pita, di je tata. Zašto moga nema oca.
Trebat će ti kad samoću tijela i čežnju osjetiš. Trebat će ti za samotne noći. Godinama trebat će ti. Jer te znam. Znam te. Srce svoje zatvorit ćeš, dušu tugom zalijevati, a za tijelo nećeš marit.

Znam te, najmilija. Zato nemoj. Protiv sebe, obećaj mi! Nemoj!

Na mene je red. Već sam tamo. Onkraj svega.
Ne bojim se, milena. Straha nemam. Samo tuga što vas ovim očima više vidjet neću.
Samo briga hoćeš moći izdržati.“

I nek neki „Lupe petama“. Ti si lupio, najjače što si mogao. Do kraja.
Ja nisam lupila, ja tvoje čizme čuvam, a na svojima hodam oprezno, ponizno.
Zbog našega malog.
Izdržat ću..
Zbog njega i tebe.
Ponizno.
Do kraja ću..

--------------------------------------------------------------------------
Dubrovnik, studeni, osamnaest, 2010.

Ostajem sam. Odlaze polako. Prošle godine dvojica. Pregrmili rat, ali srce nije izdržalo mir.

Ni četrdeset navršenih. Moja braća po oružju, moji suborci, moja ogledala. Šutjeli bismo satima uz poneko: -Ah, šta ćeš, eh, ništa.

O snovima nismo pričali, ali snovi su pričali o našim šutnjama. Noći su bile ispunjene dugometražnim filmovima s glazbom s proživljenim scenarijima s stvarnim glumcima, naturščicima bez poznavanja rola do samog kraja. Trojica nisu dočekali odjavnu špicu, a dvojica se odjaviše iz sadašnjeg filma.

Ja još vrtim svoju. Ne zbog sebe, već zbog svojih anđela. Svojih bića koje stvorih. Život živi pola mene, prije podne, a poslije samo četvrt. Po noći me nema. Po noći se vraćam dvadesetak prije, tamo gdje smo svih pet. Na granici. Na ivici. Na rubove smrti. Četiri pune. Svaki dan kao zadnja filmska klapa iza koje slijedi pucanj i tišina.

Četiri su puno. Malo su četiri. Puno za umrijeti, malo za živjeti.

Svijet je bez nas iskrojio svoje. Neke nove ljude, očuvane, jakih ruku za svoja nadanja. Ne za druge, ne za zemlju, Domovinu, onaj oblak koji svemu smisao je dao.

Meni tada jeste dao.

Mojoj braći po oružju, isto.

Ali, kud sada s noćima, s težinom u prsima, s prstima što drhte. Što sa ljutnjom koja plane pred šalterom žene koja gleda kroz vas.

Što sa šutnjom. Što sa krivnjom koju imaš jer si čovjek, nisi kiborg pa se rane vide.

U pogledu, u govoru, u sporosti misli.

Što s četiri koje gore proveo sam.

Gdje ih stavit. Kome dat ih. Dan po dan. Sat po sat. I sekunde ko stoljeća. Kome dati.

Zašto dati.
Kad bez toga ne znam tko sam.
Te četiri, moje jezgro postale su.
Te četiri postao sam JA.

Ko oštrica blizu srca koju micat ne smiješ.
Kada bez nje ne znaš živjet više.
Ako makneš oštri dio, srce neće izdržati.
Naviklo se, za te četri, na blizinu noža.
Naviklo se da je život gledati u smrt.

„Ne bojim se. Straha nemam. Samo tuga što vas ovim očima više vidjet neću.
Samo briga hoćeš moći izdržati, prijatelju-brate.“

Hoću, izdržat ću. Zbog tebe! Do kraja ću…

---------------------------------------------------------------------------
--



Vukovar, studeni, osamnaest, 2013. Književna večer

Čita žena nagrađenu priču o Vukovaru. Čita i ne može dalje. A, ja sjedim kao da sam kamen koji će se odronuti kraj ceste od stakla. Odronuti i razbiti cijeli svijet. Čita druga, voditeljica knjižnice. Čita i ne može dalje. Čitam i ja ono što već sanjam i govorim u snovima, godinama, pa pročitam:

„Mili moj, još ti kosti nisam našla. Tvoje mile kosti. Da bar imam mali djelić negdje gdje će tvoje pisat ime. Iznad. Da kleknuti mogu, zaplakati, isplakati, smiraj naći. Ove tuge, godinama nakupljene i studeni mjeseci.

Svaki mi je studen i srpanj i lipanj, kolovoz i travanj.
Svaki mi je studeni osamnaest.

Kalendar je moj od jednoga dana i mjeseca jednog.

Mali nosi tvoje lice, ruke, hod i stav. Riječi su mu zapretene u prsima pa govori malo, kratko. Točno kao ti.

Najmiliji, svake noći u snovima tvoje riječi čujem. Govoriš mi ko da nisi moj šutljivi muž. Kao pjesnik govoriš mi. Tako meni pričaš da se budit ne bih htjela. Čim otvorim oči, zapišem ih. Već je toga napisano puno. To me krijepi, snagu daje. Noćas si mi ovo izrekao…

„ Ti si moja od prvoga trena. Žena prevoljena. Kad bi znala što mi muško srce sad za tebe ima, kad bi mogla poviriti, preuzeti ne bi vjerovala. Od šutljivog svoga muža zinula bi sva u čudu koliko bi svega imao za reći…

Na mene je red. Već sam tamo. Onkraj svega.
Ne bojim se, mila. Straha nemam. Samo tuga što vas ovim očima više vidjet neću.
Samo briga hoćeš moći izdržati.“

Izdržat ću.
Hodati po cesti od stakla. Bosa, rasutoga.
Zbog tebe ću.
Izdržati!
Do kraja..

------------------------------------------------------------------

Zagreb, studeni, osamnaest, 2014.

-Dobio sam film, mama! Snimit ću film!
-O Vukovaru, o tati, o stričeku Silviju iz Dubrovnika, o tvojoj kumi iz Bjelovara, o tebi, o baki, o vama svima, o glazbi koju ste slušali, o vašim gimnazijskim danima, o studenom osamnaest, o tuzi mama, da i o tuzi!
-Zvat će se: „Cesta od stakla!“
-Znaš kad sam onda napunio osamnaest i maštao upisati filmsku režiju htio sam da je stari tu. Toliko sam htio da sam popio svu rakiju kojom je baka mazala koljeno, naiskap i zaspao kao letva. U snu mi je tata rekao:

„Ne bojim se. Straha nemam. Samo tuga što vas ovim očima više vidjet neću.
Samo briga hoćeš moći izdržati, sine, ali tako izdržati da ti ovih osamnaest nisu bile studene, već toplinom moga daha s visina ugrijane. Nek ti bude toplih i devetnaest i dvadeset i trideset i sve one koje te čekaju. Samo vidi kada gledaš!“

Mama, bile su mi tople. Zbog tebe i bake. I zbog vaših suza skrivenih od mene. Tople kao cesta od rasutog stakla što ga sunce tako grije da se ravna, gladi, stopalima golim hodaš po melemu što ga stvori ne znam tko nit ne znam kad, i sve vidiš, jasnije i bolje.

Vidiš kada gledaš. Studeni osamnaest.
Do kraja ti vidiš….


(ZA: RUŽICU, STRICA NIKOLU, SILVIJA, DOMAGOJA , ZA DR. DRAŽENA ZA VUKOVAR, KUSONJE, ŠKABRNJU, DONJI LAPAC..

e jbga...već na prvoj mi suze krenule

znam... boli.

i za ocem mojim...izginulim rođacima...susjedima
znanim i neznanim..

a suze guše u grlu.. :-(

znam..
ja ionako pola života živim u prošlosti koja mi je sadašnjica.

i ne volim ovaj dan...zaista ga ne volim...

ali, to je tako.
za sve nas koji smo ili živjeli na okupirnom području i jako dobro znamo što i kako je bilo ili smo izgubili najmilije ili smo dovoljno empatični znati kako je iako sami nismo okrhnuti.
tu je bit.

a nije patetika...samo stvarna tuga pomiješana s bijesom...

i čekanje da se sve stiša,pa po starom dalje...u rutinu

odoh. čuvaj se.

a samo mi ponekad dođe vrisnuti...al čemu...komu?!

:-)*

odoh prespavati..

pozdrav slipice,lanena :)

:-(((

Al sad ce pijanist reci da ne doprinosis suzivotu i pomirenju.
Zabijas klin u novo bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti.
Valjda bi se trebala smijati i klicati od veselja dok ti kolju najblize pred
tobom i dok siluju nozem obitelj pa bacaju bombe na leseve.
No...sve se to vrati kad tad.
:-(((

malo mi vuče na one partizanske koje smo čitali u školi na razglas.

Tvoj je otac poginuo
u šumi je njegov grob
branio je tebe sine
da ne budeš tuđi rob

možeš ti i bolje.
ako ti je želja napisati dobru priču.

Ne okreci se sine!!!
:-)))

Mislim..znam da nije dan za kritiku, al eto.
izleti mi.

bolje možeš
možeš bolje

Huljićevski trica.
Ali od mene jedinica zbog ciljanja na ljudsku tugu a sve za dobit ocjenu.
Baš kao spomenute partizanske kojima su nabrijavali klince preko razglasa.
Sjedni rodejša, jedan.

oooo..pročitala do kraja.
Još jedna jedinica iz zalaganja zbog poticanja mladih žena na skrušeno doživotno udovištvo jer će u protivnom žrtva njihovih muževa izgubiti smisao.

Rat nije romantičan.
Ponovi gradivo.

baš mi je drago što su se milanović i josipović vratili mokrih opanaka
bilo što drugo bilo bi licemjerno
koja je to civiliziranost i uljuđenost na koju se njih dvojica pozivaju
u stvari su cinični, najlakše biti ciničan, ne'š ti inteligencije
da barem to otmjeno odrade, ali teško partizanskim sinovima usvojiti manire mrski im plemenitaša
nije im urođeno i to se vidi, najviše kod linića
pa naš koresić je linić u razvoju, samo se zasad (zadnjih 50 godina bavi krumpirima)
vegeterijanac, taman za salate braći

najlakše popljuvati sve što je ljudima sveto, svesti na osobni interes
a valjda i pljuvači imaju onda osobni interes
samo je zajeb što im je jadniji od onog kog pljuju, a sve u ime objektivnosti sa subjektivnog stajališta

Lanci hvala ti na ovom blogu. Osmjeh tuge,ponosa i postovanja imas od mene, a da san zensko i zaplaka bi, al ovako nemogu.