Portret u plavom

sve je stvar svježine. a, svježina je stvar manjka iskustva, a manjak iskustva rađa živahnost, a živahnost je fascinantna i plijeni. razumijem bezobraznu mladosti. iz ove razine iako je moja mladost bila sve samo ne bezobrazna. ne vjerujem da je neka žena gledajuć me ucrnjenu s nekih dvadesetak koja je bila bliže 50.ima nego 40. ima mislila: nu, te svježine mladosti, nu tog lica sjajnog od iščekivanja čuda i čudesa životnih, nu samog života u punini kako caruje kroz nju.

prije bih rekla da sam ja u nekoj socijalističkoj fircigerici, utegnutoj službenici s friškom natapiranom hladnom trajnom pomislila: nu, bujne tete kako dobro i suvereno korača dvanaesticom koketno se smiješeći vozaču i usput samo jednim pogledom pod tirkiznim sjenilom nas studentariju diže sa sjedala da odmori pomalo stupaste noge u visokim ABBA sandalama.

bilo je to vrijeme neseksualiziranie studentarije, tinejdžerki koje su skrivale grudi u očevim košuljama, nekakav čedni post-hipi gard ili pak darkersko odricanje od pastelne odjeće, okružja pa i misli. bili smo nekonkurentni, bili smo djeca.

danas, gledam s balkona mladost. stan mi u ulici s dva-tri kluba za vikend ružione. deračina je u rangu derbija dinamo-zvezda. grupice sjednu na stepenice kraj ulaznih vrata i urlaju cijuelu noć. tu i tamo zveknu kakvu bocu o zid, izlbljuju se i redovito završe ludom jurnjavom ulicom u kojoj uvijek netko s nekim prekida pa se trči pa se vraćaju, pa se mire pa frendovi ili frendice navijaju ili tješe ili psuju trenutnog krivca. na kraju ipak svi završe zagrljeni i redovito zapišavaju prizemnicu preko puta.

no, to je taj eksplicitni, glasni, suvremeni život.

decibel-život. ako si tih klinac ili mlad čovjek onda te nema ili te ima kako je nas imalo tj. nemalo, onih osamdesetih.
ne kažem, bilo je glasanja i od nas, ali u našem autističnom svijetu. u minucioznosti zamaskirane za svijet putenih fircigerica ili dobrodržećih stričeka. za nas su bili stričeki i tete i bilo je gotovo na razini opskurnosti zanjihati suknjicom s nekih 12 cm štula pred očima kakvog pedesetgodišnjaka.

a, večeras čujem: jes vidla kak te onaj djed pasao, ajde opet. baš je bilo brutalno! hahahaha!

svjetovi su bili odvojeni granicom možda naivnosti, možda odgoja, možda čistog zdravog razuma,

naša svježina je ostajala nama.
nije bila u izlogu.
nije bila ozvučena.
nije bila tako nametljivo sveprisutna.

bila je NAŠA.
generacijska.

gledam kimi-natora, svoju novu macu punu doslovno prštećeg života i svoju tužnju i depresivnu šljivicu i ulovim se kako uživam u kiminatoru, uživam ju gledati jer je tako blentavo-životna.

a, svoju šljivicu, po starački, mačjim godinama stara je kao i ja,
kad me tužnim očicama gleda i traži da idemo leći, gladim i tepam i osjećam smiraj.

onaj naš.
generacijski.
kao nekad.


Link virgin prunes- ajme, večeras se sjetih tog benda. za me i za moju šljivicu.

da li to tuga stanuje u tim smeđim okama ?

prekodobro:-),,, respect

hm..
to je samo poza.

andro, pa dis ti?

cmok vam.
odoh dalje špijunirat mlađariju.
sad će sjedenje na stepenicam do cc 3 h. pa ond bljuvanje, pa trka..
ajd, bar su dosljedni.

Uvijek slavite svoj rođendan, jer se onda bar sjetimo svih onih svojih prijatelja koji se nisu sjetili nas. To je dovoljno i mnogo za nas.... to sjećanje na njih. ( generacijski )
Danas mi je rođendan. I eto....tak...

Ne, nije danas. Bio je jučer.

medo...SRETAN TI ROČKAS...:)))

e zdenči živim u reali;-)*

cmok ti za rodenđan dragi medoslave.
:*

ajd, javi se kad budeš u ovim krajevima:).
joj, idem spat.

Sretan ti rođendan Medonjo

Hvala...i ja se pridružujem četitarima... laka vam noć!

Sad te vidim bolje,dobra si.

u idućem ja-javljanju pod radnim naslovom:
Greta Garbo se smije

Dobra poza.

Tko leži taj ne bježi i nije svježi.

:*