-vrbica-

Našle smo se u nedjelju u pola 8 ujutro, u kavani, kamo me je pozvala na kavu i kiflice.Poslužio nas je konobar sa značkom na reveru, na kojoj je pisalo Nikola. Imao je tanke brčiće i nije prestajao žviždukati, a kad smo ga upitale za razlog tako dobrog raspoloženja, rekao nam je da je jučer postao otac. Čestitale smo mu, a on nam je dao svakoj po cigaru. Zašto baš cigaru, ne znam, ali vjerojatno je bila jedna od skupljih, jer mu se tanki brk podigao, a on se značajno nasmiješio.
"Ljubav ti je draga moja, kao sendvić. Ako je upakiran, nikad ne znaš, je li sa kulenom ili mortadelom. No ja volim i jedno i drugo. Zato je meni sve jedno. Samo, vidiš, jedući taj sendvić, osjećam se kao na groblju zaboravljenih knjiga. Nitko ih više ne uzima da bi ih čitao, a šteta ih je uništiti. Ljudi radije pročitaju dnevni tisak. Evo pogledaj: policija traži beskučnika koji je jučer poslije podne, nasmrt izbo ženu...bla,bla...naoružan je i policija ga smatra iznimno opasnim. Još nije poznato jesu li žrtva i ubojica povezani..bla,bla...".
Nisam je više slušala. Vidjela sam samo pomicanje njezinim usana. Predhodne noči, nisam oka sklopila,pa me umor brzo svladavao. U snovima sam vidjela, zakukuljeni nepoznati lik, kao neko sablasno predskazanje koje za sobom vuče trag stotine malih bijelih cvjetova, koji ostavljaju trag crnila iza sebe.
Zadubljena u dnevne novine, mislim da nije primijetila da sam otišla. Vozač taxija, ostavio me je na ulazu u groblje. Čak i odatle, iz podnožja gore, nazirao se beskrajan grad mrtvih koji se penjao do samoga vrha. Avenija grobova, šetnice nadgrobnih spomenika i aleja mauzoleja, kule okrunjene vatrenim anđelima i šuma grobnica koje su, urasle jedna u drugu. Grad mrtvih, koji je jama puna ploča nad kojima stražari vojska kipova od gnjila kamena...
Duboko sam udahnula i kročila u taj labirint. pri svakom koraku, osjećala sam hladnoću, prazninu i gnjev toga mjesta, užas njegove tišine, lica zarobljenih na starim portretima, prepuštenim društvu svijeća i uvela cvijeća.
Plakala sam ispotiha, zagledana u ploču koja se naherila. Da li sam to dobro pročitala? Jesam. Pisalo je: ne daj, da i ja budem pokopana. Dovoljno tvojih mrtvih ljubavi, leži ovdje.
Udaljila sam se brzim koracima. Na ulazu je bio parkiram automobil, vrata su se otvorila i ugledala sam poznato lice.
"Uđi, odbacit ću te doma."
"Radije bih išla pješice."
"Ne pričaj gluposti. Uđi. Molim te."
Ušla sam.....

vrbi, si vidjela još koji put onog zgodnog dečka u vivaldiju?