Portret u plavom

neke boli ne prolaze.

joj Lana, i mene neki datumi oneraspolože, bole do kosti, uskoro će 29....grrrr, ne volim ga a ne pomaže, mora doć i poć, kao sve u životu.

teta biba. majka dviju mojih prijateljica iz vukovara.
u bolnici. sve iz prve ruke. moja ružica, zatočena 2 mjeseca.
moj stric i strina došli u zg razmjenom.
sve što znam o studenom, 18. znam od njih.

evo, maloprije i teta biba, na trenutak bila u dokumentarcu.
sjajna, snažna, dostojanstvena žena, medicinska sestra u vu bolnici.

:(((
istina...

i kad mi netko onda ide relativizirati.
sram. sram. sram. u njihovo ime.

više od 400 poginulih za čije se grobove još ne zna.

Hvala bogu , da nisam doživjela Vukovar iako te strahote nikada čovjek ne može zaboravit, užas. Ne preostaje ti drugo nego da gledaš u lijepe uspomene,znam da ti nisam napisala ništa novo , ali Lana , umjetnost je nositi se stim, i iii to je umjeće života.

nakon dva desetljeća se još ne zna.

nose se ljudi. kako ne. nitko nije prolupao. teta biba je živa. moji stric i strina su umrli nakon par godina.
moja ružica je u mirovini i danas je u vukovaru. sutra se vraća. moje cure su u zagrebu, žive...

ali..
ali..

kad dođu ovakve stvari, ovakve obljetnice, kad se čuju okrutna izjednačavanja, kad se veliča JNA, kako se može ostati hladan.. kako se može nakon svega čuti ili čitati stvari, u ovoj napaćenoj zemlji kao da se vukovar nije
dogodio.

ili škabrnja, voćin, kusonje..

mi, oji smo živjeli jedno vrijeme živjeli na okupiranim područjima, uvijek ćemo jednim dijelom živjeti u toj prošlosti, iznova i iznova i iznova

jer su to rane, prave rane koje onaj koji to nije proživio ne može razumjeti.

i onda vidiš, kako se mrtvo hladno, ovdje stavi pročetnički letak koji veliča JNA i vidiš vukovar na dan pada i vidiš rašetu kako pristaje na humanitarnu akciju s figom u džepu i vidiš i prisjetiš se svega..

Vjerujem da nije lako, iako ne znam kako ti /vam je...ali, znaš da se mora dalje, naučit se nosit sa tim...ako se živi neka bude kvalitetno , to bi sigurno željeli svi ti dragi ljudi, da se ne plače i tuguje, nego veseli i raduje što ste se imali vrijeme upoznati i poznavati...nema utjehe Lana , nema riječi ili lijeka.

presretna sam zbog naših generala,
ali ne dijelim mišljenje da nam je trebao usrani svijet za znanje da smo vodili obrambeni rat.
meni nikad nije trebao. usrani svijet koji je dozvolio i znao za sve što se događalo i nitko, nitko ništa osim što su poslali
one jade koji su više koristili četnicima i čiji je glavni domet bila kontrola embarga.

"SVAKI MI JE STUDENI, OSAMNAEST

Mila moja ženo!
Nadam se da ste već u Vinkovcima. Čuvajte mi se.
Znam da je gotovo. Ovo pismo, nenapisano, neizgovoreno, anđelom ti šaljem. Od sinoć je sa mnom. Kaže, sine, piši umom svojim, predat ću joj. Upisati u vijuge njene sve što kažeš. Reći ću što ti nikad nisam dovoljno i dugo govorio.

Ti si moja od prvoga trena. Žena prevoljena. Kad bi znala što mi muško srce sad za tebe ima, kad bi mogla poviriti, preuzeti, ne bi vjerovala. Od šutljivog svoga muža zinula bi sva u čudu koliko bi svega imao za reći.

Srećo, volim te do zadnjega. I kad odem, voljet ću te. Iz nekoga svijeta, ako li ga ima, slat ću tebi po anđelu ovom svakodnevno. Ako drugog nema postojanja, anđelu ću zapovjedit da ti doze daje. Za svaki trenutak sumnje, za buđenja usred noći, za pitanja našeg malog. Trebat će ti. Znam da hoće. Kad te pita, di je tata. Zašto moga nema oca.
Trebat će ti kad samoću tijela i čežnju osjetiš. Trebat će ti za samotne noći. Godinama trebat će ti. Jer te znam. Znam te. Srce svoje zatvorit ćeš, dušu tugom zalijevati, a za tijelo nećeš marit.
Znam te, najmilija. Zato nemoj. Protiv sebe, obećaj mi! Nemoj!

Na mene je red. Već sam tamo. Onkraj svega.
Ne bojim se, milena. Straha nemam. Samo tuga što vas ovim očima više vidjet neću.
Samo briga hoćeš moći izdržati.

________________________________________________________________________

Mili moj, još ti kosti nisam našla. Tvoje mile kosti. Da bar imam mali djelić negdje gdje će tvoje pisat ime, iznad. Da kleknuti mogu, zaplakati, isplakati, smiraj naći. Ove tuge, godinama nakupljene i studeni mjeseci. Svaki mi je studen i srpanj i lipanj, kolovoz i travanj. Svaki mi je studeni osamnaest. Kalendar je moj od jednoga dana i mjeseca jednog.
Mali nosi tvoje lice, ruke, hod i stav. Riječi su mu zapretene u prsima pa govori malo, kratko. Točno kao ti.

Najmiliji, svake noći u snovima tvoje riječi čujem. Govoriš mi ko da nisi moj šutljivi muž. Kao pjesnik govoriš mi. Tako meni pričaš da se budit ne bih htjela. Čim otvorim oči, zapišem ih. Već je toga napisano puno. To me krijepi, snagu daje. Noćas si mi ovo izrekao…

„ Ti si moja od prvoga trena. Žena prevoljena. Kad bi znala što mi muško srce sad za tebe ima, kad bi mogla poviriti, preuzeti ne bi vjerovala. Od šutljivog svoga muža zinula bi sva u čudu koliko bi svega imao za reći…

Na mene je red. Već sam tamo. Onkraj svega.
Ne bojim se, mila. Straha nemam. Samo tuga što vas ovim očima više vidjet neću.
Samo briga hoćeš moći izdržati.“

Izdržat ću..
Zbog tebe ću…"

s ovčare..

priča bolna od istine.

jednim dijelom sebe, uvijek u prošlosti.

prekrasan taj mali sinišin.

eto, do sljedećeg studenog 18.
dok god smo živi.
iznova i iznova.

:)*

"Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi."

Siniša Glavašević (4. XI. 1960. - 19. XI. 1991.)

e, moja stiki, meni je ovo bolno savršen tekst. najljepši tekst o domu, gradu, zemlji, privrženosti, tuzi..

o jebo te život

jedini ljudski zapis
dokle god bude ovakvih...ima nade