Kradljivac pisama

08.01.2010.

Jutro, 06:43. Piše: ostavite da stoji najmanje 5 minuta. Sjela sam na rub kreveta, bolesna, iscrpljena, laktova uprtih u koljena, glave uronjene u šake. Misli preteške za dvije ženske ruke, no držim ih na okupu i ohrabrujem šapčući kako je početak ovog dana možda jedan od najljepših, jer u mraku tinja plamičak, slab, tako slab, ali ipak svijetli. Isprepliću se nada, djetinja radost, želja i prisebnost. Sva ta stanja svijesti, koja čovjekovom psihom evoluiraju godinama, gotovo neprimjetno, vukući se sporo poput starca pa ne osjeća metamorfoze, u meni se vrtoglavo izmijenjuju u ovih minimalnih 5 minuta čekanja. Proživljavam ih svjesno, u dubini svog postojanja jasno, pretapaju se neokrnjena udarcima nesvjesnog, strahova, očekivanja i nerealnih maštanja. Čista mistika života, koja me od instinktima vođenog novorođenčeta dovodi do Žene, vođene isključivo povjerenjem. Mistika neobjašnjiva razumu, kristalno jasna srcu. Nema riječi, samo odjekuje čarobni zvuk. Da, ovdje je, druga crtica, moj plavi miniautoput, meni dugačak i velik kao Mliječna staza, koji je preko svih minskih polja, Scila, Haribdi, kraj mučnih sivih sjena i hridi olujnog mora doveo izmučeno srce do smiješka. Fragment u sebi nosi svu bit cjeline, koje je samo dio...ja, žena, nosim u sebi bit Žene, koja se od samih početaka smiješila kada je otkrila svemir u sebi. 06:48. Sva sreća da sam putem izbacila iz svog kofera sve snove i ambicije, pa površinom zemlje koračam slobodna, neopterećena suvišnom prtljagom, koja bi mogla zauzimati previše prosora i izbaciti iz kofera tijela još jednu zvijezdu. Mali plamičak može evoluirati u užarenu buktinju ljubavi. Neugrožen strahovima, egocentrizmom i nepovjerenjem.