Kradljivac pisama

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, tisuće maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Božje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.

Možda se čini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoća.
Ali, ja to sakrivam.
Ne želim da itko zna.

Hvata me panika na pomisao o mojoj slabosti
i da će me otkriti.
Zato frenetično kreiram masku da bi iza nje sakrio
nonšalantno, sofisticirano pročelje,
da mi pomogne da se pretvaram,
da me zaštiti od pogleda koji zna.
Ali baš takav pogled je moje spasenje.
Moja jedina nada i ja to znam.
Dakako, ako iza njega slijedi prihvaćanje.
Ako slijedi ljubav.
To je jedina stvar koja me može osloboditi od mene samoga,
od zatvora što sam ga sam sagradio,
od prepreka što ih sam tako bolno podižem.
To je jedino što će me uvjeriti u ono u što ne mogu uvjeriti sam sebe,
da uistinu nešto vrijedim.
Ali ja ti ovo ne kažem. Ne usuđujem se. Bojim se.
Bojim se da iza tvoga pogleda neće uslijediti prihvaćanje,
da neće uslijediti ljubav.
Bojim se da ćeš me manje cijeniti, da ćeš se smijati,
a tvoj bi me smijeh ubio.
Bojim se da duboko negdje nisam ništa, da ne vrijedim,
i da ćeš ti to vidjeti i odbiti me.
Zato igram svoju igru, svoju očajnu igru pretvaranja
sa sigurnim pročeljem izvana
i uplašenim djetetom unutra.
Tako počinje svjetlucava ali prazna parada maski,
a moj život postaje bojište.
Dokono čavrljam s tobom učtivim tonovima površnog razgovora.
Kažem ti sve, a zapravo ništa,
i ništa o onome što je sve,
i što plače u meni.
Zato kad sam u kolotečini,
neka te ne zavara to što govorim.
Molim te pažljivo slušaj i pokušaj čuti ono što ne kažem.
Što bih volio da mogu reći,
što zbog opstanka moram reći,
ali što reći ne mogu.

Ne volim ništa kriti,
Ne volim igrati umjetne, lažne igre,
želim prestati s igrama.
želim biti iskren i spontan te biti ja,
ali mi ti moraš pomoći.
Moraš pružiti ruku
čak i kada se čini da je to posljednje što želim.
Samo ti možeš iz mojih očiju ukloniti prazan pogled živog mrtvaca.
Samo me ti možeš prizvati u život.
Svaki put kad si ljubazan, nježan i kad me hrabriš,
svaki put kad pokušaš razumjeti jer uistinu brineš,
moje srce dobije krila,
vrlo mala krila,
vrlo slaba krila,
ali krila!
Sa svojom moći da me oživiš možeš udahnuti život u mene.
Želim da to znaš.

Želim da znaš koliko si mi važan,
kako možeš biti stvoritelj - do Boga pravedan stvoritelj - moje osobe
ako tako izabereš.
Samo ti možeš srušiti zidove iza kojih dršćem,
samo ti možeš ukloniti moju masku,
samo ti me možeš osloboditi moga sjenovitog svijeta panike,
i nesigurnosti, iz mojega usamljenog zatvora,
ako tako odlučiš.
Molim te odluči. Ne mimoilazi me.
Neće ti biti lako.

Dugotrajno uvjerenje o bezvrijednosti gradi snažne zidove.
Što mi bliže priđeš
to naglije mogu uzvratiti.
To je nerazumno, ali unatoč tome što o čovjeku kažu knjige,
ja sam često nerazuman.
Borim se baš protiv one stvari za kojom čeznem.
Ali rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova,
i tu leži moja nada.
Molim te pokušaj pobijediti zidove
čvrstom rukom
jer dijete je vrlo osjetljivo.
Tko sam, možda se pitaš?
Ja sam onaj kojega znaš vrlo dobro.
Jer ja sam svaki čovjek na kojega naiđeš
i ja sam svaka žena na koju naiđeš.

Charles C. Finn

No Sikiriki

No sikiriki ljudi, no sikiriki
Ove godine mi ništa neće moj beat pokvarit, nema, ništa, ništa

Dosta je bilo tjeskobe i sa deprama borbe
Dosta je bilo crnjaka no sikiriki maajka
No sikiriki, meditacija, reiki
sve probleme kad pogledam su mali ko kikiriki
navučem se na bedove, sve mi gore od gorega
odsad se navlačim da mi bude sve bolje od boljega
sistem mi se čisti od negativnih misli
uzima pozitiva - svaki dio moga tkiva
negativne emocije - 103 porcije
izbacujem van da sreća ima svoj stav
da ne bude podstanar u meni na kratko vrijeme
ovaj put za stalno, pušta korijen, daje sjeme koje klija
pravi gustu baštu, ma pravi gustu džunglu
bez milimetra za tugu, a ja kralj svoje džungle
letim sa lijane na lijanu, pazim svoju sreæu
kalemim joj svaku granu

no sikiriki sikiriki no no
s bedovima, problemima sad je gotovo za sva vremena
sunce sija, život ponovo je ljep, edo maajka roka no sikiriki rep

cijelo vrijeme trošio živce na kretene
čisto sranje popušto, gubio samopouzdanje
gubio sebe, gubio sigurnost
trošio sam vrijeme na mozganje i na neodluènost
a sad sam zadovoljan sobom, volim i prihvaæam sebe
kad se desi nesto loše kažem ono ko ga jebe
kažem mir, potpuni mir, samo mir
ma biće sve u redu, Bog je tu konačno znam
al znat nije dosta treba to i primjenit
cijelu životnu konstrukciju treba promjenit
sve loše navike što me dovode do panike
misli što daju nemir - bolesno srce i èir
ma ja sam svemir, vjeèno božansko biæe
treba bit svjestan toga, ta svijest je moja droga
tražio sam [pit] dobio sam tri broja, pronaću taj zadnji
pun mi kurac više patnji

no sikiriki no no sikiriki
dobar kao burek sto ga pravi Akiki
pozitiva maajka, dok uživam u 'ziki
ovo je nešto najbolje - rep no sikiriki

no sikiriki sikiriki no no
s bedovima, problemima sad je gotovo za sva vremena
sunce sija, život ponovo je ljep, edo maajka roka no sikiriki rep

no sikiriki sikiriki no no

bez sekiranja, nema više nerviranja
idem na pecanje na Savu
Brčko eto mee, Brčkooo

DESIDERATA

Kročite smireno kroz buku i strku i ne poželite mir koji donosi vječna tišina.
Trudite se, ali bez potčinjavanja, da budete u dobrim odnosima sa svim ljudima.
Govorite svoju istinu tiho i jasno i slušajte što vam drugi govore, jer čak i dosadni i neuki imaju svoju priču.
Izbjegavajte glasne i agresivne osobe - one uznemiruju dušu! Uspoređujući sebe sa drugima možete postati sujetni i ogorčeni, jer će uvijek biti gorih i boljih od vas. Uživajte u svojim dostignućima kao i u svojim planovima. Vodite računa o svom zvanju ma koliko skromno bilo, jer to je nešto stvarno što posjedujete u ovom nemirnom i promjenjivom vremenu. Budite svoji! posebno ne iskazujte lažnu naklonost niti budite cinični u ljubavi. Unatoč svim prevarama i razočaranjima ljubav uvijek ispočetka niče poput trave. Brižljivo postupajte sa iskustvom koje vam donose godine i dostojanstveno im predajte mladost. Razvijajte snagu duha da vas zaštiti od iznenadnih nedača. Ne budite sebe sumnjama i negativnim razmišljanjima - previše je strahova rođeno u samoći i premorenosti životom. Ispod zdrave disciplne budite nježni prema sebi. Vi ste dijete svemira i jednako kao i stabla i zvijezde i vi imate pravo biti ovdje. I bez obzira da li je to vama jasno ili ne, svemir se razvija točno onako kako treba. Zato, budite u miru Božjem, ma što za vas on bio, i ma kakvi bilo vaši zadaci u ovoj ludnici, sačuvajte mir u svojoj duši. Sa svim svojim prevarama, svojom istrošenošću i promašenim snovima - ovo je još uvijek predivan svijet. Čuvajte sebe. Uložite sve što imate i jeste - i budite sretni.

Čuj, kad ti je jako teško,
kad te nešto strašno muči
i kad ti je stvarno tijesno
na ulici i u kući,
daj, odmahni lijevom rukom,
daj, odmahni desnom rukom,
i odlučno, čvrsto kreni
za nečujnim nekim zvukom.

Kreni stazom koje nema.

To će biti tvoja staza.
Tko zna što ti sutra sprema
taj tvoj put bez putokaza,
al znaš: to je tvoja cesta
što nekamo ipak vodi
i da na njoj nema mjesta
za drugoga.
Zato brodi!

Ako ipak nekad negdje
na lud kamen zakoračiš,
pa kad glavom o tle tresneš
nemoj zato da se smračiš,
već, molim te, junak budi,
ko da ništa bilo nije,
pa nastavi svojom cestom
još oštrije nego prije.

A kada ti je zbilja dobro,
kad pomisliš da si snažan,
smiri malo svoju snagu
i nemoj da se praviš važan.
I nastavi svojom cestom,
niti lijevo, niti desno.
Po širokom hodaj usko,
a napni se kad je tijesno.

I jednog ćeš dana stići
na kraj samo tvoga puta.
Tog ćeš trena možda biti
bez cipela i kaputa,
al ćeš znati što si, tko si
i koliko zbilja vrijediš.

Da si Netko samo zato
što jedino put svoj slijediš.

Kažeš da je u lancima sloboda,
Jer treba znati vidjeti prazninu u krugovima karika,
I u toj praznini oblak, pticu, more, dijete.
Ne treba zuriti u metal koji čini lanac,
Treba zaobići, zanemariti, odgurnuti u stranu svjesnost o materijalnom
I u slobodi uroniti u nematerijalni dio lanca...u onaj dio koji pruža vidik u stvarnost oblika...

Kažeš da je u praznoj ruci sloboda,
Jer treba znati vidjeti vezanost tamo gdje nema kruga prstena,
I u toj vezanosti sve neraskidive spone ljubavi,
Ne treba zuriti u metal koji bi te uvjerio da smo u čvrstom odnosu,
Treba zaobići, zanemariti, odgurnuti u stranu svjesnost o materijalnom
i u slobodi uroniti u nematerijalni dio prazne ruke...u onaj dio koji je čvrsto isprepleten sa tvojom praznom rukom...

DOK ŠUTIMO U DVOJE

Bez i jedne izgovorene riječi,
gledamo se i kao da sve znamo,
osluškujemo što nam kažu misli,
i šutimo u dvoje.
Smijemo se ne pomaknuvši usta,
plačemo bez i jedne suze,
a kad nas pitaju čemu takva šutnja,
puštamo ih i šutimo u dvoje.
Oni se čude, smiju se i viču,
nama je pogled važniji od riječi,
šutnjom ispreplićemo vlastite sudbine,
u razgovoru šuteći u dvoje.
Šutnjom, šuteći u dvoje,
šuteći šutimo o svemu,
tad šutnjom, kad se misli spoje,
šutnjom pronađemo temu.
Šutimo, šuteći u dvoje,
gutljaj šutnje iz šalice tišine,
šutnjom kradem šutne misli tvoje,
ispreplićući vlastite sudbine.
U šutnji razdvajamo misli,
šutnjom kažemo si zbogom,
šuteć koračamo tišinom,
bez i jedne izgovorene riječi.

Jesenji je dan, dragi. Ne traži danas od mene šutljivu ljepotu i funkcionalnost, koje bi odgovarale tvom isfiltriranom muškom osjećaju za praktično, uravnoteženo, civilizirano, ured(ov)no. Znam da bih takva savršeno pristajala uz tvoju plavu kravatu i predivno izglačanu košulju, ali danas je dan za uspostavljanje ravnoteže na vagi našeg dogovorenog "mi". Znam da ova nenajavljena predstava, za koju nisi kupio ni dobio kartu, u tebi izaziva ludu ljubomoru, no bez ovog performansa zaboravio bi da si zaljubljen u biće moćnije od tebe. Tvoja tezulja na vagi prevagnula bi i izgubio bi se naš tako dragocjeni "mi"...jer, u suštoj demonstraciji sile mišića ti bi mene ubio jednim udarcem i ja to nikada ne zaboravljam a u suštoj demonstraciji sile mudrosti ja bih tebe ostavila bez riječi, pokorenog, jednako mrtva, što ti često zaboraviš. Ovako, dok u namjeri očuvanja ravnoteže našeg predragocjenog "mi", slušaš kako jednostavno, nadmoćno i lako rješavam situaciju, koja je tebi zadavala muke, znam da ću, iako preko tvoje divlje, gorke ljubomore, od tebe dobiti slatki poljubac priznanja. Jer, kao što ti u meni uvijek izazivaš divljenje, dok paradiraš ispred mene sav tako predivan, snažan i lijep, lijepo je biti žena muškarca, koji se zna diviti mudrosti Žene...dok naše dogovoreno "mi" i dalje postoji grijano na vatri koja se svakodnevno spontano događa...


Jesenji je dan, draga. Ne traži danas od mene šutljivu snagu i funkcionalnost, koje bi odgovarale tvom isfiltriranom ženskom osjećaju za lijepo, produhovljeno, ljubavno i emotivno ispunjeno. Znam da bih takav savršeno pristajao uz tvoju mamu i susjede, ali danas je dan za uspostavljanje ravnoteže na vagi našeg dogovorenog "mi". Znam da ova nenajavljena predstava, za koju nisi kupila ni dobila kartu, u tebi izaziva ludu ljutnju, no bez ovog performansa zaboravila bi da si zaljubljena u biće, koje te čini neusamljenom. Tvoja tezulja na vagi prevagnula bi i izgubio bi se naš tako dragocjeni "mi"...jer, u suštoj demonstraciji sile mišića ja bih tebe ubio jednim udarcem i ja to nikada ne zaboravljam a u suštoj demonstraciji sile mudrosti ti bi mene ostavila bez riječi, pokorenog, jednako mrtva, što ti često zaboraviš. Ovako, dok u namjeri očuvanja ravnoteže našeg predragocjenog "mi", slušam kako kompliciraš jednostavnu situaciju i zadaješ mi muke, znam da, iako preko tvoje divlje ljutnje dok jednostavno, usred razgovora izlazim iz stana, zalupivši glasno vratima, od tebe dobivam priznanje tvojim čežnjivim osluškivanjem mog povratka. Jer, kao što ti u meni uvijek izazivaš divljenje, dok paradiraš ispred mene sva tako predivna, slatka i lijepa, lijepo je biti muškarac ženi, koja se zna diviti prisutnosti Muškarca...dok naše dogovoreno "mi" i dalje postoji grijano na vatri koja se svakodnevno spontano događa...

POZIV
Mene ne zanima čime se baviš.
Želim znati za čime čezneš
i usuđuješ li se sanjati o ispunjenju čežnji svojega srca.

Ne zanima me koliko imaš godina.
Želim znati hoćeš li se usuditi ispasti blesav
zbog ljubavi
zbog svoga sna
zbog pustolovine življenja.

Ne zanima me koji su planeti u kvadratu s tvojim mjesecom...
Želim znati jesi li dotakao središte svoje tuge
jesu li te životna razočaranja otvorila
ili si postao krut i zatvoren
zbog straha od ponovljene boli.

Želim znati možeš li svjedočiti boli
mojoj ili svojoj
bez želje za skrivanjem
ili ublažavanjem
ili popravljanjem.

Želim znati možeš li osjetiti radost
moju ili svoju
možeš li se divlje rasplesati
dozvoljavajući da te zanos ispuni od glave do pete
i pri tome nas ne upozoravati
da budemo pažljivi
da budemo realni
da se sjetimo svojih ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš
istinita.
Zanima me možeš li
druge razočarati
da bi sebi ostao vjeran.
Možeš li otrpjeti optužbu za izdaju
i ne izdati svoju vlastitu dušu.
Možeš li se odmaknuti od svoje vjere
i baš zato biti vjerodostojan.

Želim znati možeš li vidjeti Ljepotu
čak i kada nije lijepa
baš svaki dan.
I možeš li svoj život napajati
njezinom sveprisutnošću.

Želim znati možeš li živjeti s pogreškom
vlastitom ili mojom
pa ipak mirno stati na rub jezera
i srebrnom sjaju punog mjeseca doviknuti
"Da!"

Ne želim znati
gdje živiš ni koliko imaš novca.
Želim znati možeš li ustati
nakon noći boli i očaja
potpuno utučen
i napraviti to što treba biti napravljeno
da bi prehranio djecu.

Ne zanima me koga sve poznaš
ni kako to da si došao ovamo.
Želim znati hoćeš li stati
u središte vatre
sa mnom
i ne odstupiti ni koraka.

Ne zanima me gdje si, ni što si, ni s kim si
studirao.
Želim znati što te održava
iznutra
kada se sve ostalo sruši.

Želim znati možeš li biti sam
sa sobom
i voliš li uistinu društvo koje si činiš
u praznim trenucima.

Napisala / Author: Oriah Mountain Dreamer
Izvornik / Original: The Invitation/ Poziv
S engleskog preveo: Nenad Maljković

Silazim, gospodine, niz stube tvoga grada,
sa osmjehom bezazlene lude, koja se pretvara da zna tko je,
zapravo sam skitnica u lijepom kaputu,
što na licima prolaznika traži dugo iščekivano Prepoznavanje.
Svračam pogled u dubinu sebe gdje na dnu leži tvoj lik,
jedino što sam imala dolazeći u tvoj grad.
No, ishitrena želja i poderani komadići ljudskih slika zaklanjaju mi vidik.
Nastavljam težinu lutanja nadom da je tvoj pogled bistriji,
dok nam se istodobno, uz scenografiju jesenskog lišća, događa Približavanje.

08.01.2010.

Jutro, 06:43. Piše: ostavite da stoji najmanje 5 minuta. Sjela sam na rub kreveta, bolesna, iscrpljena, laktova uprtih u koljena, glave uronjene u šake. Misli preteške za dvije ženske ruke, no držim ih na okupu i ohrabrujem šapčući kako je početak ovog dana možda jedan od najljepših, jer u mraku tinja plamičak, slab, tako slab, ali ipak svijetli. Isprepliću se nada, djetinja radost, želja i prisebnost. Sva ta stanja svijesti, koja čovjekovom psihom evoluiraju godinama, gotovo neprimjetno, vukući se sporo poput starca pa ne osjeća metamorfoze, u meni se vrtoglavo izmijenjuju u ovih minimalnih 5 minuta čekanja. Proživljavam ih svjesno, u dubini svog postojanja jasno, pretapaju se neokrnjena udarcima nesvjesnog, strahova, očekivanja i nerealnih maštanja. Čista mistika života, koja me od instinktima vođenog novorođenčeta dovodi do Žene, vođene isključivo povjerenjem. Mistika neobjašnjiva razumu, kristalno jasna srcu. Nema riječi, samo odjekuje čarobni zvuk. Da, ovdje je, druga crtica, moj plavi miniautoput, meni dugačak i velik kao Mliječna staza, koji je preko svih minskih polja, Scila, Haribdi, kraj mučnih sivih sjena i hridi olujnog mora doveo izmučeno srce do smiješka. Fragment u sebi nosi svu bit cjeline, koje je samo dio...ja, žena, nosim u sebi bit Žene, koja se od samih početaka smiješila kada je otkrila svemir u sebi. 06:48. Sva sreća da sam putem izbacila iz svog kofera sve snove i ambicije, pa površinom zemlje koračam slobodna, neopterećena suvišnom prtljagom, koja bi mogla zauzimati previše prosora i izbaciti iz kofera tijela još jednu zvijezdu. Mali plamičak može evoluirati u užarenu buktinju ljubavi. Neugrožen strahovima, egocentrizmom i nepovjerenjem.

07.01.2010. 22:58

Voljela bih znati kako misli, riječi, osjećaje i događaje iz svog života prenijeti u knjigu. Kako izraziti život svoje duše da bude jednako dubok, prepoznatljiv i jasan drugim ljudima. Čisto, jasno, bez dodavanja. Bez odgonetavanja zašto se nešto dogodilo. Samo da se prelijeva. Da zrcali svoj tok u kako-tako vidljivom i prepoznatljivom tragu drugom čovjeku. Da jasno slijedi niz događaja, želja, potreba i htijenja, koja ponekad u tišini praznog prostora nutrine, grcaju u boli. Prema unutra glasno i neizdrživo a prema van nijemo. Pokušavam reći, ali pokušaj ostaje neshvaćen pa otuda osjećaj da si poput nijemog čovjeka. Pričala bih tada i o boli, koju sam u tišini svoje izmučene duše otrpjela zadnjih 10-ak dana. Patnja duboka poput izvora. Tajanstvena, stvarna, nedokučiva, prisutna, živa. Sjena iz mojih noćnih vizija postala je prepoznatljiva i u pojavnosti budnosti. Najavljena u snu, došla je izvršiti svoju zadaću. Uvukla me u sebe. Bila sam u njoj. Bez ikakve snage da joj izmaknem ili da je se oslobodim. Bilo joj je dopušteno da me kuša. U snovima se najavljuje kao simbol, kao siva sjena. No osjećaji, koji obuzimaju dušu, otkrivaju da se radi o stanju koje nije moguće jasno ocrtati kao simbol u viziji sna. To je samo osjećaj koji obuzima cijelo biće. Možeš mu se potpuno predati. Možeš se boriti protiv njega. Možeš činiti sve što ti padne na pamet, možeš skočiti sa balkona, prerezati žile ili pustiti razumu da pobjegne u ludilo, no ne možeš je maknuti od sebe. Sve što možeš je pokušati u sebi pronaći izvor nade. Ja sam ga pronašla na povratku kući. Dok sam odlučila hodati od Trga prema stanu. I svratila sam u ljekarnu. Pojavio se glas, tih, gotovo nečujan, no natjerao me da zastanem pored ljekarne kraj koje sam prolazila. I kupila ulje Gospine trave, Aspirin C, ob tampone i test za otkrivanje trudnoće. Mislila sam da sam došla po aspirin C zbog temperature koju imam već 7 dana, ali došla sam po nadu. Da, otvorila sam svoje srce i pustila da poteče vjera da je Bogu sve moguće.

I razbila koljena, izgrebla dlanove, slomila rebra i natukla bokove. Izranila sam svoju jadnu dušu do neprepoznatljivosti. Posrnula sam i pala u ponor očekivanja. Očekivanja, ne nadanja. Očekivanje zahtijeva, naređuje, viče i dere se tražeći svoje, nada čeka i sanja, uranja u vizije i smije se ljepoti. Očekivanje udara, nada njeguje. Očekivanje kritizira, nada ohrabruje. Očekivanje je nestrpljivo, nada ima strpljivost agave dok čeka godinama da procvjeta njen cvijet. Očekivanje ograničava, nada nema granica. Očekivanje trga veze i napušta, nada čini jačima sve veze i nikada ne napušta. Očekivanje je opsjednuto samo sobom, nada voli nesebično. Očekivanje je navezano na ispunjenje očekivanog, nada je slobodna i samo voli nadajući se da se njena ljubav nikada neće umoriti.....i početi očekivati.

...ma nisam ti ništa zamjerila, što bih uopće i mogla?....imala sam težak razgovor, još jedan u nizu pa mi nije bilo ni do čega. Ali divim se sebi i znam da sam napokon postala osoba, koja više nikada neće dopustiti nekome da je (is)koristi, povremeno, za svoje sebične ciljeve i potrebe...nisu me naučili na vrijeme cijeniti sebe pa sada moram sama preodgajati odgojne stavove, obitelj je glavni generator slika, koje imamo o sebi...to je teško i kada otkidaš komadić sebe moraš osjećati bol. To me podsjeća na jednu priču, koju sam napisala još za vrijeme srednje škole...

„Našao neki umjetnik-kipar kamen pokraj puta i odlučio ga odnijeti kući. Stavio ga je na stol i dugo ga promatrao, onda je otišao po dlijeto i čekić i tako je krenula njegova priča...No, gledajući sa perspektive kamena to je izgledalo ovako...došao je novi, predivan dan i taman je pomislio kako je sretan što može tako smireno promatrati stvari oko sebe, kada ga je neki čudan stvor uzeo i odnio u neki, njemu nepoznat, zatvoren prostor. Stavio ga je na ravnu podlogu i dugo promatrao. Kamenu je već bilo neugodno kadli je stvor odjednom otišao i uzeo neke oštre predmete i na njegov užas počeo snažno udarati predmetima po njegovoj površini. Bol je bila toliko jaka, da je mislio da će poludjeti. Urlao je iz sveg glasa, plakao i vikao, no biće nije nikako htjelo prestati. Udarao je i udarao sve jače. Taman kad je pomislio da će sasvim izludjeti od boli, odjednom primijeti na svojoj desnoj strani nešto što ga je podsjetilo na krilo...vidio je to na pticama stotinama puta i zaista mu se učinilo da je krilo. U tom trenutku je pomislio da možda taj stvor, koji tako jako udara po njemu i nanosi mu nesnosnu bol, to radi iz nekog posebnog i važnog razloga. Znao je da ne može izbjeći sljedeći udarac pa je odlučio stisnuti zube i prepustiti se stvoru da završi svoj posao do kraja...svaki udarac, koji je dobio, otkidao je od njega komadić kamena i iako se činilo da će umrijeti dok su se oni otkidali, shvatio je vremenom da je to nužno, kako bi stvor, u kojeg je u međuvremenu stekao veliko povjerenje, iz njegove nutrine mogao izvući na površinu ono što je prvog dana, dok ga je dugo promatrao, vidio u njemu...predivnog Anđela.“

Eto, tako sam vidjela život kao tinejđerica. Nisam tada ni slutila koliko me jakih udaraca sudbine čeka da bih mogla postati Anđeo u Božjim rukama.