Uh, baš sam posrnula.
I razbila koljena, izgrebla dlanove, slomila rebra i natukla bokove. Izranila sam svoju jadnu dušu do neprepoznatljivosti. Posrnula sam i pala u ponor očekivanja. Očekivanja, ne nadanja. Očekivanje zahtijeva, naređuje, viče i dere se tražeći svoje, nada čeka i sanja, uranja u vizije i smije se ljepoti. Očekivanje udara, nada njeguje. Očekivanje kritizira, nada ohrabruje. Očekivanje je nestrpljivo, nada ima strpljivost agave dok čeka godinama da procvjeta njen cvijet. Očekivanje ograničava, nada nema granica. Očekivanje trga veze i napušta, nada čini jačima sve veze i nikada ne napušta. Očekivanje je opsjednuto samo sobom, nada voli nesebično. Očekivanje je navezano na ispunjenje očekivanog, nada je slobodna i samo voli nadajući se da se njena ljubav nikada neće umoriti.....i početi očekivati.
29.10.2011. u 12:57 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar
Trenutno nema niti jednog komentara