Kradljivac pisama

...ma nisam ti ništa zamjerila, što bih uopće i mogla?....imala sam težak razgovor, još jedan u nizu pa mi nije bilo ni do čega. Ali divim se sebi i znam da sam napokon postala osoba, koja više nikada neće dopustiti nekome da je (is)koristi, povremeno, za svoje sebične ciljeve i potrebe...nisu me naučili na vrijeme cijeniti sebe pa sada moram sama preodgajati odgojne stavove, obitelj je glavni generator slika, koje imamo o sebi...to je teško i kada otkidaš komadić sebe moraš osjećati bol. To me podsjeća na jednu priču, koju sam napisala još za vrijeme srednje škole...

„Našao neki umjetnik-kipar kamen pokraj puta i odlučio ga odnijeti kući. Stavio ga je na stol i dugo ga promatrao, onda je otišao po dlijeto i čekić i tako je krenula njegova priča...No, gledajući sa perspektive kamena to je izgledalo ovako...došao je novi, predivan dan i taman je pomislio kako je sretan što može tako smireno promatrati stvari oko sebe, kada ga je neki čudan stvor uzeo i odnio u neki, njemu nepoznat, zatvoren prostor. Stavio ga je na ravnu podlogu i dugo promatrao. Kamenu je već bilo neugodno kadli je stvor odjednom otišao i uzeo neke oštre predmete i na njegov užas počeo snažno udarati predmetima po njegovoj površini. Bol je bila toliko jaka, da je mislio da će poludjeti. Urlao je iz sveg glasa, plakao i vikao, no biće nije nikako htjelo prestati. Udarao je i udarao sve jače. Taman kad je pomislio da će sasvim izludjeti od boli, odjednom primijeti na svojoj desnoj strani nešto što ga je podsjetilo na krilo...vidio je to na pticama stotinama puta i zaista mu se učinilo da je krilo. U tom trenutku je pomislio da možda taj stvor, koji tako jako udara po njemu i nanosi mu nesnosnu bol, to radi iz nekog posebnog i važnog razloga. Znao je da ne može izbjeći sljedeći udarac pa je odlučio stisnuti zube i prepustiti se stvoru da završi svoj posao do kraja...svaki udarac, koji je dobio, otkidao je od njega komadić kamena i iako se činilo da će umrijeti dok su se oni otkidali, shvatio je vremenom da je to nužno, kako bi stvor, u kojeg je u međuvremenu stekao veliko povjerenje, iz njegove nutrine mogao izvući na površinu ono što je prvog dana, dok ga je dugo promatrao, vidio u njemu...predivnog Anđela.“

Eto, tako sam vidjela život kao tinejđerica. Nisam tada ni slutila koliko me jakih udaraca sudbine čeka da bih mogla postati Anđeo u Božjim rukama.