Portret u plavom

Još uvijek čuvam retke na prvoj stranici. Tvojim palcem i kažiprstom napisane, rukopisom disgrafičara brzog uma koji ne stiže uobličiti slova, već ih izostavi, obrne, u valove pretvori ne dajući im čvrstu strukturu. Oni koji pišu po vodi baš kao Lord Byron, kao Shelley, kao Mishima. Vezu niti od vode, vrele, ključanju bliske. Teksturu koja bivanjem nebivanje čini. U isti čas i smrt i život. U isti tren i jest i nije.
Neka ti Glass donese glas o ovoj trunčici sjećanja na našeg omiljenog pisca, desničara, ljubitelja tradicije, radikalnog i beskompromisnog kakav si i ti nekad bio, kakva sam ja i sad.

Link

Pa i ja sam desničar. Pa nema ništa bolje nego ga osjetiti kako pulsira. U desnoj ruci. Jedino bi se Mujo mogao pohvaliti kako je on to uradio lijevom.

Vrlo rado bih komentirao ovaj tekst, ali ga, nažalost, nisam potpuno razumio. Puno je meni nepoznatih riječi, ali se ponašam ipak ljudski; nerazumijevanje budi znatiželju.....

"Momo, zašto plačeš?"

..kaže medo,a ja samo dodajem..pozdrav autorici :)

philip glass- link, mishima- književnik, jedan od velikih

Problem je u tome što film o kojemu pričaš djeluje, u krajnjim konzekvencijama, kao hladna, cerebralna stilska vježba, i sigurno je jedan od slabijih Schraderovih djela. A Glassov minimalistički rukopis samo pojačava takav, otuđujući dojam.