Mic, mic...

Svatko je imao jedan. Neki cak i dva.
Svatko je morao imati spomenar.
Bile su to knjige s praznim listovima, koji su cekali sadrzaj.
A sadrzaj je obicno bio neki crtez, slikarija, umjetnicko djelo majstora koji bi ispunjavao stranicu danu samo njemu na raspolaganje... vise ili manje uspjesan, s malim tekstom i na kraju dodatak, 'Ide baba preko mosta, za uspomenu to je dosta'.
A negdje se sa strane dopisalo Pisi, risi, ali znaj, listove mi ne trgaj...

U toku djetinjastva sam imala vise Spomenara, nekih ljepsih, nekih manje lijepih.
Neki su imali obicne kartonske korice, a neki su bili luksuzno uvezani u imitaciju koze ili cak u pravu kozu i njihovi su se listovi listali s postovanjem. A i mirisali su drugacije.
Mirisali su na kozu, na luksuz, na neki svijet, koji se jos tada nije zivio kod nas u tim pedesetim godinama. Tek puno, puno kasnije, taj miris luksuza koze, osjetila sam u trgovinama cipela u Trstu pri redovnom shoppingu, ali tada bi se umijesali i drugi mirisi stranog luksuza, kao cappuccina, finih cigara...

davao se prijateljima na ispunjavanje, kao zalog prijateljstva, ali i nepoznatima, ako ih je pratila fama da dobro risu u spomenar. Davao se na dan-dva, nakon toga se morao vratiti, ispunjen ili ne.
Svatko je imao jednu stranicu na raspolaganju za bilo sta, sto bi mu palo na pamet.
Crtez, stih, izreka, a desni gornji ugao bi se prevrnuo, posaralo bi se olovkom po rubovima i prstom razmazao grafit, tako da je ostao tamniji oblacic, koji je jako lijepo izgledao. A unutra bi pisao datum ili neka tajna, naravno, za one znatizeljne, koji bi otvorili taj komadic stranice.

Dobri crtaci su bili jako na cijeni. Skoro da nije bilo bitno jel se poznajete, garancija lijepe slike u spomenaru, bila je dovoljna. A glas se sirio brzinom munje.
Dobri crtaci su bili poprilicno zauzeti crtanjem slicica u spomenar.
Ali, sto su oni mogli meni osobno napisati u spomenar, ako me nisu niti poznavali, haha. Pliva patka preko Save, nosi pismo na vrh glave, u tom pismu pise, ne volim te vise, a u drugom javlja da te ne ostavlja...ma sta to znacilo...tada je to bio sonet za nase usi, iako bi svatko od svakoga dobio isti ili slican tekst...:)))
U razredu su se usporedjivali spomenari, ciji je ljepsi, ciji je uvez ljepsi, sadrzaj stranica, i tko ima vise uspomena...
Zao mi je da niti jedan nije sacuvan, jer je tamo bilo i pravih malih umjetnickih djela...tempera, akvarela, pastela...

Ali, bilo je to tako davno, tada se uopce nije cinilo bitno, a danas sam nekako sentimentalna...tolike su stvari izgubljene s godinama, pa tako i to...ali sjecanja su ostala i to se nikada nece izgubiti, tj. mozda i hoce, ali onda vise niti nece biti vazno...

A da je vidit opet one išarane klupe, i dopisivat se preko nje s nekim iz druge smjene koga nikad nismo vidjeli...

E to, na to sam zaboravila...kada se dopisivala VII. Krizaniceva s II. Krizanicevom...i nakon dosta dopisivanja, bili smo znatizeljni vidjeti, tko kako izgleda...kada bolje promislim, to je bila neka vrsta interneta, sve na nevidjeno

Mi smo ostavljali cedulje zaljepljene za donju stranu klupe...wow, hvala ti na tom sjecanju, sasvim sam zaboravila na to

ljubiš, ljubiš, al ne pitaš, dal će uvijek tako biti, hoćeš li onome koga ljubiš do groba vjerna biti, tako bih ti ja napisao u spomenar, naravno prepisano iz moga spomenara, ili: kad čuješ zvona taj njihov glas sjeti se mene bar u taj čas itd. tko te voli više od mene neka još jedan list okrene, napisano na zadnjem listu! što ti je sokić mamno, ne tuguješ valjda?

i danas su klupe išarane i na njima piše Ona + On, i danas se šalju pisamca... :)

Da, ovo zadnje znam...

Ja sam se u Privlaci dopisivao nekom Anom, nikad se nismo upoznali...8 godina kasnije upoznao sam jednu drugu Anu...hodali smo pola godine prije nego sam doznao da je to ista cura...

Super prica...ja bi sad trebala upoznati jednog dedeka, haha, da saznam, da sam isla s njim u razred....ajde, malo si me nasmijao

a meni je zlatna bila na savjetovanju..lol

Nije priča...da bar...

Neko razocaranje u glasu...ili se varam...

Cyber, zlatna, sta????

La masacre...to nam je tako s velikim ljubavima, zar nije?;razorne...

Meni razorne na pocetku...ostaju razorne kada su naprasito prekinute...kad si dovoljno dugo s nekim ili predugo, nekako prestaju biti eksplozivne...you know what I mean

Pa, čuo sam za takve veze, koje traju...

Blago njima