Mic, mic...

Oduvijek sam spašavala životinje...jednom sam našla neku napola mrtvu macu, povratila je u život antibioticima i dobrom hranom, da bih shvatila, da nema jezik...

...tada smo živjeli na jugu Italije, bila je topla proljetna mirisna noc...postala sam svjesna upornog mijaukanja neke male mačkice...izgleda da je to priroda tako udesila, da se glasaju zvukom, koji para uši i rastapa srca...naravno onih, koji su to u stanju čuti...

...spustila sam se niz stepeniste s malo mlijeka i komadicima sjeckanog mesa...ali, nikoga nije bilo na cesti, bilo je mračno, a u tom dijelu Italije vlada Mafija, pa sam bila malo bojažljiva...ipak,radoznalost je prevladala
...mijaukanje se čulo iz izljeva na cesti, koji je bio začepljen...nerado sam stavila ruku u mračnu rupu i oslobodila cijev, iz koje je izašao mali bijeli gremlin s plavim ocima...barem se meni činio takvim...na drhtavim nožicama s narogušenim repićem...toliko se vidjelo ispod javne rasvjete, jer je ostali dio ceste bio mračan...'to' je počelo halapljivo lizati mlijeko, a meso nije jelo, jer nije znalo kako (to se poslije ustanovilo)...

....uzela sam ga u naručje, tj. u saku desne ruke i puhala sam topli dah, jer je drhtao...
....trebao je prespavati samo tu noć i sutra sam ga trebala dati u dobre ruke, jer sam već imala psića i selili smo se u Hong Kong, a oni imaju karantenu i bla, bla, bla...

....da ne duljim, sve smo sredili, živio je u Italiji, u Hong Kongu i ostalim gradovima i kontinentima, gdje smo se selili, moja mala pahuljica, koja je u 7. mjesecu 2010. zaklopila svoje umorne okice...

Dečko je do daske proživio svih svojih 9 života, zar ne? :-))

znam koliko ti fali.

Vega, i vise od 9 zivota

Mumu, jako mi nedostaje

ja ne verujem u zagrobni život ali uvijek imam osječaj su sve moji životinji i dalije su pored mene .

R.i.P.

Da guanta Rest in Peace, to sam ja njemu rekla, sjecam se kako ste me tjesili na Blogu, dok je umirao...a ja sam se zavaravala da jos moze pozivjeti

Bio je na kraju, tezak, tj. lagan 2.7 kg

Ja stvarno vjerujem da postoji životinjski raj..jedna lijepa zelena livada gdje oni svi uživaju u slobodi

Guanta, kad bi ja tako razmisljala, ne bi bila toliko tuzna, a jesam...to je onaj vjecni ateist u meni, onaj nevjerni Toma, koji ne vjeruje u ono, sto ne moze opipati, dokazati...takva sam, nazalost, iako bi mi ovo drugo cesto puta olaksalo zivot

spasili smo ih nekoliko..Moja djeca još kao mali su im dala to pravo na život,i učila što znači,briga,odgovornost kroz taj odnos prijateljstva čovjeka i životinje...To ne može naučiti ni jedna lutka ili skupocijeni dar...

Neznam g.ali želim vjerovati u raj,gdje i životinje i ljudi žive u posebnoj harmoniji i sladu.Čak mislim-bez obzira na vjerska opredjeljenja,da bi samu tu želju trebalo njegovati.Ako ništa drugo svi to možemo..A najnovije spoznaje našega uma upravo tome govore u prilog...da je prije svih pokreta-ovdje mislim na dobre-prvo bila misao...Maštajmo o raju...:))

sutra će biti 8 mjeseci kako sam ispratila moje "Oko". vjeran, privržen pas, 14 godina 24 sata samnom. to je bol, to je patnja, to je .....grozno.

moji prijatelji su mi, među ostalim kartama sućuti (u nekim "kulturama" je to normalno) poslali i sljedeću:

http://www.indigo.org/rainbowbridge_ver2.html

sutra ću stati nad njegov grob, reći mu koliko mi fali i truditi se da ne zaplaćem, jer moj Oko to nebi volio.