Staff

Prikradalo se jutro.
Gusta magla je obavijala dolinu Tule dok se Arhar ljeno rastezao na prve zrake sunca.
I ptice su se lagano pocele budit i radosno cvrkutat svoje napjeve.
Arhar  se vec pocel dizat i dolazit budnom stanju dok su ga zrake sunca kupale u svom razigranom plesu.
I ovog jutra je bil lose volje, opet su mu prolazile crne misli kroz glavu, kao i svako jutro zadnjih godinu i pol, godinu i pol od njene smrti, najbajnije djeve svijeta ovog koja je svojom vedrinom budila osmjeh u svakom bicu.
Teskih misli i sa jos vecom rupom u srcu krenuo je prema ormaru potrazit nesto ciste odjece za ovaj dan. Nakon nekih pol sata trazenja iskopa on nekakvu kosuljicu i kratke hlace i krene prema kuponi umiti se i obaviti nuzdu.
Nakon sto se s mukom u zelucu obukao krene prema kuhinji po salicu kave i cigaretu za dorucak, jos mu se vise smrkne pred ocima kad se sjeti da ga ceka isti dan kao jucer, dosadan i bez emocija, i zapita se po milijunti put dali je vrijedno nastavit zivjet.
Nakon te brze kave i cigarete krene obuci cipele bacajuci papuce po raznim djelovima stana.
Zlovoljno zalupi vratima i krene prema liftu uz zvuk zakljucavanja vrata koje mu pozele dobro jutro.
Cekajuci lift pocne lagano gundat cupkajuci s noge na nogu.
Kada se lift napokon pojavio, iznenadi se kada primjeti da je prazan, stvarno cudno za ovo vrijeme, za svaki slucaj provjeri sat jos jednom da slucajno ne kasni na  posao.
Lift uz laganu skripu krene.
Sa dosadom je gledao displej lifta i nervozno pogledao na sat, jer se nadao da nece opet zakasnit na posao. Vec mu je na zivce islo stalno zanovjetanje sefa na njegova rijetka kasnjenja, koja nikad nisu bila duza od par minuta.
Vrijeme je lagano prolazilo i opet su mu se pocele vrtiti crne misli i ceznja po glavi, sve ostalo ednostavno je nestalo.
Iz tog komatoznog stanja ga izvuce zvuce obavijest lifta da je na svom odredistu.
I dalje pod utjecajem crnih misli izade iz lifta i baci brzi pogled prema tehnoloskoj razini grada, sve sivo, bezlicno, opet se zacudi kada prmjeti manji opticaj ljudi na toj inace prenatrpanoj razini, duboko i zalosno uzdahne i zapali cigaretu, povuce par snaznih dimova i baci ju najblizi reciklator, opet baci zalosan pogled i krene kroz deprimirajuce hodnike do sobice u kojoj radi.
Nakon par minuta stigne pred velka crvena vrata sa natpisom "Kontrolna soba 3, samo za 4 stupanj" .
S tugom u pokretu stavi ruku u prorez za za indentifikaciju i ljeno se primakne da mu stroj provjeri zjenicu po enti put u zadnjih 10 godina, pokusa se sjetiti koji mu je prije bio razlog dolaska na posao, ali ubrzo odustane od takvih misli jer mu je depresija opet pocela dolazit, u tom trenutu vrata s odobrenjem skljocnu i sa mehanickim tonom pozele dobro jutro.
Prisilo ude u svoj radni prostor i nakon par koraka sjedne u kontrolnu fotelju koju je okruzivalo stotie ekrana, atomatizirano je napravio kontrolu sustava i bacio se na posel, dok je radio njegovim umom su se jos jace pocele vuci crne misli, zasto on mora kontrolirati sve ljude 2 stupnja u ovom megapolisu,  zasto s njemu namjenili tako dosadan posao, san mu je oduvijek bio preselit se sa svojom druzicom na majku zemlju,  sad ni to nije moguce.
Kako su sati prolazili sve je vise i vise zakljucivo da je vrijeme da napusti ovaj svijet, da se pridruzi svojoj jedinoj ljubavi.
Nakon jos jednog radnog vremena bez ikakvih novosti odluci krenuti do setalista da posjeti pocivaliste tijela svoje drage, jer to mu je uvjek zagrijalo dusu i srce i dalo mu snage za sljedeci dan.
No kako krenuse velika bol opet uhvati njegov um i odluci ga ne pustat iz svojih prstiju, i napokon sve prevagne i on odluci da nemre vise zivjeti iz dana u dan pateci, trazezi dio sebe koji je uzela ona i koji ce zauvijek ostati kod nje, jer je ona u njemu a on u njoj, njihove duse su zauvijek bile spojene onaj dan kad se upoznale i uvidjele da su nastale jedna za drugu.
Laganim korakom krene prema liftu, kao robot bez vlastite volje, praznina u njegovoj dusi ga je preuzela.
Nakon cekanja lifta i kraceg puta krene do svoga stana ude u njega i tako kao robot dok su mu se kroz dusu i srce vrtili njegovi zadnji dani sa svojom dragom, pocne traziti transfer kacigu, nakon kraceg trazenja ju nade na vrhu jednog spremista.
Kako ju je nasao u umu se pojavi nada, ali kriva vrsta nade, nade za prijelazom na drugu ravan zivljenja.
S poletom krene prema liftu i dalje ne svacajuci da ga ne vodi razum, nego dusa i patnja u srcu.
Nakon kraceg cekanja ude u lift za odrediste uzme vrh megapolisa, na kojem se nalazi prekrasna suma sa par jezera i puno zivotinja a pogled puca na prekrasno  ljubicasto-crveno nebo Tule.
Kako je lift krenuo on se prisjecao njihovih prvih  setnja tim mjestom, pogotovo kada su prvi put vidjeli Lane, i njen usklik srece i smijeh pun radost.
Dok su mu se sjecanja vrtila umom nije ni primjetio kako mu ruke namjestavaju transfer kacigu i stavljaju na glavu.
Nakon sto je lift signalizirao  dolazak na zeljenu lokaciju on je u umu poletio, dok mu je tijelo robotizirano krenulo premu rubu sume, prema rubu grada, na 1540 metara visine, on je dalje letio u umu svom, drzeci dragu za ruku.
Nakon dugog tromog hoda dosao je do ruba, ali je on i dalje smatrao da drzi dragu za ruku i da se spremaju nastaviti letiti prema prostranstvima Tule.
U samom skoku ruka pritisne aktivaciju transfer kacige,
ali nista se ne desi,
kaciga pocne pistati kvar, sto Arhru skup s hladni vijetrom trgne u stvarnost.
Prvu sekundu mu nista nije bilo jasno,  kada svatise uhvati ga panika i popuste mu crijeva…………
……………………………
 .....................................................
………………………………………………
……………………………………………………
Jedino po cemu se pamti ta Nedelja u megapolisu je po dugackom prodornom vristnju koje je sljedio kratko  glasno i histericno smijanje jedne izgubljene duse.........
 
 

mastajuci, i pisuci o tom, ces i drugima oblikovati stvarnost. zasto onda negativizirat... uhm?!