Staff

Prikradalo se jutro.
Gusta magla je obavijala dolinu Tule dok se Arhar ljeno rastezao na prve zrake sunca.
I ptice su se lagano pocele budit i radosno cvrkutat svoje napjeve.
Arhar  se vec pocel dizat i dolazit budnom stanju dok su ga zrake sunca kupale u svom razigranom plesu.
I ovog jutra je bil lose volje, opet su mu prolazile crne misli kroz glavu, kao i svako jutro zadnjih godinu i pol, godinu i pol od njene smrti, najbajnije djeve svijeta ovog koja je svojom vedrinom budila osmjeh u svakom bicu.
Teskih misli i sa jos vecom rupom u srcu krenuo je prema ormaru potrazit nesto ciste odjece za ovaj dan. Nakon nekih pol sata trazenja iskopa on nekakvu kosuljicu i kratke hlace i krene prema kuponi umiti se i obaviti nuzdu.
Nakon sto se s mukom u zelucu obukao krene prema kuhinji po salicu kave i cigaretu za dorucak, jos mu se vise smrkne pred ocima kad se sjeti da ga ceka isti dan kao jucer, dosadan i bez emocija, i zapita se po milijunti put dali je vrijedno nastavit zivjet.
Nakon te brze kave i cigarete krene obuci cipele bacajuci papuce po raznim djelovima stana.
Zlovoljno zalupi vratima i krene prema liftu uz zvuk zakljucavanja vrata koje mu pozele dobro jutro.
Cekajuci lift pocne lagano gundat cupkajuci s noge na nogu.
Kada se lift napokon pojavio, iznenadi se kada primjeti da je prazan, stvarno cudno za ovo vrijeme, za svaki slucaj provjeri sat jos jednom da slucajno ne kasni na  posao.
Lift uz laganu skripu krene.
Sa dosadom je gledao displej lifta i nervozno pogledao na sat, jer se nadao da nece opet zakasnit na posao. Vec mu je na zivce islo stalno zanovjetanje sefa na njegova rijetka kasnjenja, koja nikad nisu bila duza od par minuta.
Vrijeme je lagano prolazilo i opet su mu se pocele vrtiti crne misli i ceznja po glavi, sve ostalo ednostavno je nestalo.
Iz tog komatoznog stanja ga izvuce zvuce obavijest lifta da je na svom odredistu.
I dalje pod utjecajem crnih misli izade iz lifta i baci brzi pogled prema tehnoloskoj razini grada, sve sivo, bezlicno, opet se zacudi kada prmjeti manji opticaj ljudi na toj inace prenatrpanoj razini, duboko i zalosno uzdahne i zapali cigaretu, povuce par snaznih dimova i baci ju najblizi reciklator, opet baci zalosan pogled i krene kroz deprimirajuce hodnike do sobice u kojoj radi.
Nakon par minuta stigne pred velka crvena vrata sa natpisom "Kontrolna soba 3, samo za 4 stupanj" .
S tugom u pokretu stavi ruku u prorez za za indentifikaciju i ljeno se primakne da mu stroj provjeri zjenicu po enti put u zadnjih 10 godina, pokusa se sjetiti koji mu je prije bio razlog dolaska na posao, ali ubrzo odustane od takvih misli jer mu je depresija opet pocela dolazit, u tom trenutu vrata s odobrenjem skljocnu i sa mehanickim tonom pozele dobro jutro.
Prisilo ude u svoj radni prostor i nakon par koraka sjedne u kontrolnu fotelju koju je okruzivalo stotie ekrana, atomatizirano je napravio kontrolu sustava i bacio se na posel, dok je radio njegovim umom su se jos jace pocele vuci crne misli, zasto on mora kontrolirati sve ljude 2 stupnja u ovom megapolisu,  zasto s njemu namjenili tako dosadan posao, san mu je oduvijek bio preselit se sa svojom druzicom na majku zemlju,  sad ni to nije moguce.
Kako su sati prolazili sve je vise i vise zakljucivo da je vrijeme da napusti ovaj svijet, da se pridruzi svojoj jedinoj ljubavi.
Nakon jos jednog radnog vremena bez ikakvih novosti odluci krenuti do setalista da posjeti pocivaliste tijela svoje drage, jer to mu je uvjek zagrijalo dusu i srce i dalo mu snage za sljedeci dan.
No kako krenuse velika bol opet uhvati njegov um i odluci ga ne pustat iz svojih prstiju, i napokon sve prevagne i on odluci da nemre vise zivjeti iz dana u dan pateci, trazezi dio sebe koji je uzela ona i koji ce zauvijek ostati kod nje, jer je ona u njemu a on u njoj, njihove duse su zauvijek bile spojene onaj dan kad se upoznale i uvidjele da su nastale jedna za drugu.
Laganim korakom krene prema liftu, kao robot bez vlastite volje, praznina u njegovoj dusi ga je preuzela.
Nakon cekanja lifta i kraceg puta krene do svoga stana ude u njega i tako kao robot dok su mu se kroz dusu i srce vrtili njegovi zadnji dani sa svojom dragom, pocne traziti transfer kacigu, nakon kraceg trazenja ju nade na vrhu jednog spremista.
Kako ju je nasao u umu se pojavi nada, ali kriva vrsta nade, nade za prijelazom na drugu ravan zivljenja.
S poletom krene prema liftu i dalje ne svacajuci da ga ne vodi razum, nego dusa i patnja u srcu.
Nakon kraceg cekanja ude u lift za odrediste uzme vrh megapolisa, na kojem se nalazi prekrasna suma sa par jezera i puno zivotinja a pogled puca na prekrasno  ljubicasto-crveno nebo Tule.
Kako je lift krenuo on se prisjecao njihovih prvih  setnja tim mjestom, pogotovo kada su prvi put vidjeli Lane, i njen usklik srece i smijeh pun radost.
Dok su mu se sjecanja vrtila umom nije ni primjetio kako mu ruke namjestavaju transfer kacigu i stavljaju na glavu.
Nakon sto je lift signalizirao  dolazak na zeljenu lokaciju on je u umu poletio, dok mu je tijelo robotizirano krenulo premu rubu sume, prema rubu grada, na 1540 metara visine, on je dalje letio u umu svom, drzeci dragu za ruku.
Nakon dugog tromog hoda dosao je do ruba, ali je on i dalje smatrao da drzi dragu za ruku i da se spremaju nastaviti letiti prema prostranstvima Tule.
U samom skoku ruka pritisne aktivaciju transfer kacige,
ali nista se ne desi,
kaciga pocne pistati kvar, sto Arhru skup s hladni vijetrom trgne u stvarnost.
Prvu sekundu mu nista nije bilo jasno,  kada svatise uhvati ga panika i popuste mu crijeva…………
……………………………
 .....................................................
………………………………………………
……………………………………………………
Jedino po cemu se pamti ta Nedelja u megapolisu je po dugackom prodornom vristnju koje je sljedio kratko  glasno i histericno smijanje jedne izgubljene duse.........
 
 

Budim se.
Proplanak, sto radim na proplanku, pousavam se prisjetit di sam bio kad sam krenuo spavati, prazno, nema sjecanja, znam da sam ja Ishar, ali kako sam dosao na proplanak neznam.
Gledam oko sebe, trava, nista osim glupe trave, vjetar piri sa sjevera, nebo je plavo, hmm cudno ni traga oblacima.
Sjedim, al maloprije sam lezao, kad sam sjeo, neznam, zbunjen sam, preplasen, panicno gledam oko sebe, nista mi nije jasno.
Trava.
Hmm trava je plava, mora da mi se pricinjava, trava je uvijek zelena, ne trava je zelena.
Sjedim, vjetra pojacava svoju snagu, cudno, ja to ne osjecam, trava se divlje baca.
Cudno, moje lice, moje tijelo to ne osjeca, nema gibanja oko mene.
Spava mi se.
Sjedim, mogao bi se legnuti, mozda se maknem iz ove nocne more.
Kopam po sjecanjima, nema niceg, samo ime, ISHAR, niceg, cudno, al opet to me nezabrinjava, cupkam travu, krv, hmm nema boli, smijem se.
Cuclam prst, smijem se, DA, ja sam Ishar, hehe a sto jos neznam.
Vrijeme tece, koliko je proslo neznam, vjetar je stao.
Lezim, gledam to plavo nebo, stvarno je cudno, al to plavetnilo privalci, hiptnotizira, oblaka nema, samo plavo, I gore I dole, sto se dogada?
Sjedim, cudno kad sam se digno, neznam, u umu mom nema niceg osim tog prokletog imena.
Gledam oko sebe, cudno niceg, samo trava.
Cupkam travu, pazim da se ne posjecem, nije mi jasno zasto je trava plava, vise me ne zanima, nemam interesa, vrijeme tece, smijem se, palcem, gledam, legnem se.
Ne osjecam glad, zed, koliko je sati, dana proslo, neznam, al nema gladi, zedi, dapace ne osjecam nista.
Vjetra, osjetim ga, kako, dizem se.
Sjedim, ali sto posto sam siguran da sam ustao.
Vjetra nema, gledam oko sebe, hmm, cini mi se da je nesto iza mene, ali malo prije nije bilo, ako je to bilo maloprije? Nisam siguran, dizem se.
Hodam prema daljini.
Da, dobiva oblike, suma, magla, trava je sve zelenija, oblaci se pojavljuju.
Hodam.
Trava je sve zutija, oblaka je sve vise.
Hodam, priblizavam se.
Trave gotovo da nema, nebo je crno.
Stajem, gledam.
Da,  magla tu pocinje, ali suma se cini jos daleko.
Ovo me smiruje.
Odlucno produljujem korak, ali jos uvjiek neznam zasto, kao da me nesto,netko vuce prema tamo, nesto, zanimljivo.
Magla me obavija, smjesno, dolazi samo do prsa.
Hodam, muk, nema micanja, samo ja I magla.
Zvuk.
Ne obazirem se, hodam.
Suze naviru, neznam, nesto me porijedilo, sto???
Sjecanja zakazuju, vrti se samo Ishar, prepipavam se, nista, normalno.
Da, suma mi se cini blize, kap, kisa, smijem se.
Magla se dize, gusca je, ali nekim cudom ja vidim kroz nju.
Vise me nista ne zanima, hodam dalje.
Drvece.
Izgleda tako mlado, tako snazno, pitam se sto radi u ovoj sumornosti.
Gladim ga, kao da prede, zacudeno gledam, ma samo mi se pricinjava.
Vrijeme I dalje tece, hodam.
Drveca je sve vise.
Sumorno svjetlo I dalje bljesti, kisa se pojacava, oblaci crniji.
Drvece je usred svoje mladosti, sa zanimanjem promatram te snazne grane, trgam list, svjez, jak, kao da je upravo izrasao.
Secem se medu drvecem bez cilja, bez razloga, a I znam da je razlog nebitan.
Vrijeme prolazi, cudno nema umora, nema gladi, ali to me ne zabrinjava.
Pokret.
Daljina.
Stanem.
Pogladim drvo I lagano krenem prema izvoru zvuka.
Hodam.
Drvece je rijede, mjenja se.
Mladost se lagano gubi, lisce raste I svjeze bez razloga pada pred mene.
Usporim, hodam, zvuk zaziva.
ishar
Ishar
ISHAR
Gledam deformacije, drvece dobiva krutu koru, mjenja boju, lisce pada, kao da se postaruje iznutra,a vanjstina je zadanja.
Kako se priblizavam zvuku promjene su sve drasticnije.
Magla se rasciscuje.
U daljini zena, stanem.
Promatram, u jednoj ruci drzi nesto, drugom me saziva.
Hmm, poznato zgleda, al jedino sto mi se vrti je po glavi je Ishar.
Priblizavam se.
Da malo je visa od prosjeka, al kako znam sto je prosjek??
Cudno, ne osjecam se zubnjeno, nego kao da sve znam ali nemrem doci do toga.
Mrsavija je, duga smeda kosa.
Sve je blize I blize.
Hodam.
Nebo je sve crnije.
Drveca nema.
Kisa se pojacava.
Magla se dize.
Dolazim do nje.
Gledam je u oci, ona se smjesi.
Gledam joj u ruku.
Drzi krvavi zilet.
Odjedanput pocnem se smijat, ona se smije.
Stavlja mi ruku na celo.
Udar, bljesak, da.
Sjecanja se vracuju, radost me obuzima.
Ljubim ju u celo.
Prolazim ju, mrak me guta, ja se smijem.
Da.
Napokon se osjecam sretno.
Prvi put nakon dugo vremena.
Napokon je sve jasno.
Smijem se.
 
 
                                          Vecernji list, crna kronika:
                                                              “Naden u Zagrebackom naselju mladic sa                       
                                                     prereznima venama.
                                                                Jos se nezna sto ga je nagnalo na taj potez.
                                                                Policija istrazuje uzrok ovog ocitog samoubojstva.”
                        
 
 

Vjetar puše sa sjevera, hladan je dan, hmm da hladan, osjećam kak mi se dah ledi još u grlu. Zašto je kreten od vođe odredio da baš ja čuvam ulaz na najhladiju noć u godini ovoj. Vadim critical hit, krešam zipo, vučem dim, i jebem mater ovoj hladnoći. Gladim mač na svom boku, da prekrasni mitrilni long, poklon mog oca i dalje je najljepši u gradu, ah svi u gardi su ljubomorni zbog njega, jedino mi nije jasno zašto mi otac nije objasnio nikad te čudne rune ispisane na oštrici. Bacam pljugu i pušem da zagrijem ruke. Pokret, šumarak, desna strana, postajem nervozan, primam dršku, osluškujem, ipak imam najbolji sluh i vid u gradu, zvuk prestaje, ah vjerovatno neka živina, bla i dalje stojim gledam sjaj baklji i razmišljam, pa nisam došel u gardu da trpim ova sranja, želio sam malo akcije, nisam bezveze cijeli život proveo vježbajući mačevanje da bi na jebenoj hladnoći čuvao taj glupi ulaz, zvuk opet, sad sam siguran da se nešto vrti uokolo. Tražim silnicu, spajam se na nju, hehe mali trik koji me gradski mag naučio, vrtim tekst kroz glavu, energija se skuplja u meni, izgovaram riječ, odjednom blijedo svijetlo baklji postane jako ko sunce samo, osjećam se zadovoljno, da imal sam prav, čudni lik sav u koži, čudna put, nekak bijelkasta, prekrasan luk, oštrije crte lica, gleda me svojim čudnim crveno zelenim očima, hmm gleda sa čudenjem, da, tako stojimo i gledamo se, ja lagano pomičem ruku prema džepu, on oprezno gleda, a možda i ona, vadim pljuge,uzimam, palim, nudim, nema reakcije, spell lagano slabi, hvatam lagani smješak i lik nestaje. Gledam čik i pitam se dal se to desilo, naa, bacam opušak, i komentiram kako je i dalje jebeno hladno, noć traje....
 
I dalje je hladno, čini mi se ko da mi smjena nikad neće proć.
Vadim novu pljugu, palim, razmišljam, kaj je to bilo. Legenda kaže da je tu nekad živjela čudna vrsta ljudi, tko bi ga znal, nije moja stvar, da razmišljam, hehe kad se sjetim još par sati i bit ću opet u svojoj toploj sobici,da jedva čekam, hmm mirno je, tapšem mač svoj, osmjeh pada, bacam čik.
Čujem kak mi smjena dolazi, hehe, Jožek se opet vleće ko crknuti tvor, da udaljio se od vrata ide prema izlazu, već osjećam njegov piva/truli zadah, zove me...  Tael ...
Okrećem se sa osmjehom, komentiram,” Kaj je Jožek, opet si pil.”, on, “Ma niš sam jedna putna, nema do Aljuža, naj pivce u rupi.” Cerimo se ovoj hladnoj noći, pričamo o trebama, bacamo viceve, ja komentiram kak sam umoran, pozdravljamo se, gledam ga kak stoji na ulazu u prolaz, sam on, dvije baklje i noć, da hladna noć, jebote zakej mi se sam to mota po glavi!?, nja, ma odo ja spat na toplo, daleko od svih događanja, ispod mog popluna. Dolazim do vrata, ah taj komad bukve s tisuću rezbarija, pomalo od svake generacije, na kraju tamnog prolaza kak mi to kažemo.
Da, iza tih vrata je moj grad, tak ga mi zovemo a ustvari je sam selo, hehe, barem imamo vlastitu školu. Otvaram vrata, još dvoje kolega čuvaju vrata u sjenama plamićaka baklji, pozdravljamo se, hodam umorno dalje, još malo prolaza pa nova vrata, rešetka je dignuta, obična vrata, vičem šifru, otvaraju se, na stotinku me zaslijepi svijetlo, oči se prilagođavaju, bacam dugo ahhhh i s čežnjom gledam s platoa svoje mjesto.
Velika špilja sa stropne strane puna stalaktita, sva zelena, sva u svjetlu, u sredini se nalazi toranj gradskog maga, hehe kad se sjetim da sam tam provel pol djetinjstva, ehh, to su bili dani, bez brige, sam igra. Gledam dalje dok se od umora potaknut lagano hvatam za ogradicu platoa, oko tornja se nalaze škola, uprava, bolnica, ak se tak može nazvat, pa krug nakon toga ulice dućana, i onda tek stambeni djelovi, gledam svoju staru trošnu kućicu i prisjećam se rano jutarnjeg toplog kruha mame moje, da ahh sjećanja, pa onda redovi malih, uređenih čak i slatkih njiva kroz koje vijuga cestica, i onda, moj novi dom, velika baraka, totalno neskladna građevina, al kvragu pa i mi garda se negdje moramo smjestit, da ima tu i terena za vježbe, dim se diže iz kuhinje, uhhh izgleda da se peče jutarnji kruh, ak se požurim možda dobim koji komadićak ravno iz peći dok je još pun toplih aroma i mirisa, ma teta Milica mi uvek spremi malo, da, hehe. Odvajam se od ogradice, okrećem se prema stepenicama, polagano se spuštam, tmurne misli se opet provlače kroz moju buksu, klimam glavom, hodam lagano prema dolje, mahnem svakoj stražarnici ne gledajući dal je puna, mislim sad sam na topli kruh i krevet svoj, da već sam na kraju spusta, pih sam dvadeset minuta, pa danas sam brz, idem prema baraki, gledam to umjetno sunce nad tornjem maga, da, prolazim pokraj područja za treniranje, smijem se kadetima, idem dalje. Prolazim pokraj kuhinje, taj bedasti kruh me zove, kucam, teta Milica se hihoće, otvaram, gleda me svojim starim očim, rukama uprljanim tjestom, hihoće se, kaže, “Šta je Tael, kaj bi si opet maznul malo kruha,” vraća mi raspoloženje taj njen glas, gledam ju, klimam glavom i bacam osmijeh, pokazuje mi di je kruh, uzimam si malo, gledam, zahvaljujem, ona se i dalje hihoće i mijesi kruh, pozdravljam, izlazim, prolazim pokraj ulaza u blagavaonu, pokraj stožera i idem do glavnog ulaza u spavaone, ulazim, idem na drugi kat, di su odvojene sobe, brrrr, kad se sjetim zajedničkih spavaona, bla užas, hehe al sad je zakon, dolazim do svoje sobe, ulazim, uljanica gori, opet su se čistačice sjetile, fala im, skidam remen s mačem, bacam prek stolca, skidam oklop, ufff ta uštavljena koža baš smrdi, stavljam ga na vješalicu, skidam zveckavu lančanu košulju, bacam ju na stolac, skidam slojeve krzna, stavljam u ormar, sjedam na krevet, skidam krznene buce, odmotavam slojeve platna s nogu, bacam se u krevet, pokrivam, grrrrr, toplo, pušem u uljanicu, svjetlo nestaje, hehe rolete su baš dobra stvar. Tonem u san, ovaj svijet nestaje.....
 
Sanjam, sanjam nju, njen pogled, miris, osmijeh, predivne zelene oči.
Da sanjam kak me zvala na taj topli kruh, kak me budi sa šalicom tople kahve, da, ah mama, zakej te više nema, fale mi tvoji zagrljaji, tvoje tople riječi, sanjam dalje, snovi postaju ružniji, sanjam tvoj kraj dok si me hriptajući gledala i rekla da će mi život uspjeti, sanjam opet i opet kak si samo zatvorila oči i nestala. Majko fališ mi.
 
San se mjenja, sanjam sebe, dok sam kao mali trčao njivama, kako nježan topli vjetar miluje lice. Trčim k tebi, da, miluješ mač i paziš na svaki odsjaj, da, to je tvoj ponos, ah tata obećaj da će jednog dana bit moj.Trčim ti u zagrljaj, ti se smiješ, odlažeš mač, dižeš me, vrtiš po zraku. Pričaš kak uskoro ideš u veliki grad, da će me majka i mag paziti, kako moraš svoj nauk poboljšat, kak si stvoren za kovanje i da je ovaj grad premalen za tebe.
Da, sanjam kak si mi prije odlaska dal mač, i kak pričaš da ga pazim ko ženu i da se ponosim njime, jer će me on zaštiti od svih zala i opasnosti, ja te nadobudno gledam kao da razumijem, puštaš mi ruku, odlaziš, pojavljuje se suza, trčim u svoju sobu, grlim jastuk, tek sad shvaćam da si otišao da si me napustio, al ne to nije istina, vratit ćeš se, al nisi, zašto nisi, da, sanjam kako plačem, tebe nema, ja i mrak, crnina oko mene, da nema te, ja plačem…..
 
San se mijenja, sanjam tebe moju prvu ljubav, da dok si nakon škole trčala sa mnom kroz grad, i njive, da ja sam sretan, mama mi maše putem i nekaj dobacuje, ne obazirem se, trčim za tobom, sretan sam, gledam tvoj divan osmjeh, prekrasno tijelo i divne oči, mislim, da, Lana ti si moja, gledam te dok trčiš po njivi, sused se dere, al mu je osmijeh u kutku usana, da gledam te, ko lane si, pravi mali bambi, da, sanjam, opet istrčavamo iz škole, nešto smo stariji, ti si žena a ja u biti još uvijek dječak, da trčimo, mama ne viče, sam me misteriozno gleda, prolazimo njive, da idemo prema stepenicama, garda nas gleda i svi se smiješe, i dalje sam sretan, sanjam, dolazimo na plato, uspuhani, gledamo grad, gledamo se, …… , da, približavaš mi se, poljubac, crvenilo, gledamo se, da, još sam sretniji, gledamo grad, izjavljujemo ljubav, vraćamo se polagano, tvoja ruka pada u moju, da, sretan sam. San traje, da, traje, ja sretan, al ne, mijenja se, škola je gotova, ja sam se odlučio za gardu, ti se ne slažes s mojom odlukom, kudiš me, meni nije jasno, gledam te, patim, traje, mijenja se, da, san, ti mi govoriš kak si odlučila biti mag i da ideš sa familijom u veći grad, koji nije u špilji, ti pričas kak mrziš ovo mjesto, da sam se ja promjenio, kak to nije to, meni nije jasno, patim, da , sanjam, plačem, ti isto odlaziš, patim, san traje, opet sam u crnom, sam sam, mrak, zašto sanjam, zašto se mučim, otišla si, ja sam u gardi, radim ko vol, to me čini sretnim, najbolji sam u klasi, da najbolji i to me čini sretnim, san se vraća na tebe, opet patim, al opet se sjetim garde, da sretno patim, san traje.
 
Mijenja se, sanjam cvijeće, ptice, potok, da, mir, vježbam nešto, da, znam, magiju koju sam pokupio u igri kod maga, da uspijevam, opet sam sretan, sanjam, da.
 
San traje…………………………………..
 
Buka, okrećem se, čekaj, to nije san, otvaram oči, slušam, metež, dreka, njah, moja smjena završiše, zatvaram oči, bacam jastuk prek glave.
Udarac, skačem iz kreveta, gledam, kvragu još se muti pred očima mojim, dreka, ”TAEL DIŽI SE GRAD JE NAPADNUT!!!”. Skačem iz kreveta, kažem da dolazim za sekundu, on juri dalje, navlačim sve na sebe, žurno hvatam mač, privezujem remen dok izlazim iz sobe, tapšem ga.
Jurim prema izlazu, strka svud oko mene, jurim prema stepenicama, gledam ulaz u grad, čudno vrata se žare, hmm kako?? Na putu prema stepenicama primjećujem da nema nikog od garde, kaj sam ja zadnji ostal u gradu?  Penjem se, vidim da su stražarnice pune, mašem u prolazu, ljudi klimaju. Za svaki slučaj tražim silnicu, našel, kvačim se, crpim magičnu energiju u se.Trčim, jače, kak se približavam platou sve jače osjećam prisustvo neke jake magije, brinem se. Približavam se, vidim maga i desetak gardista, gledaju u vrata, mag nešto mumlja, dolazim do njih.
Horacio mi se obraća “Tael, Jožek je mrtav, netko, nešto nas je napalo, izgleda da je sam stigel uključit zaštite”, gledam ga sa nevjericom, vrata škripe, svi se nervozno okrećemo prema njima, tresu se, gledam maga, posustaje pod naporom, osjećam, da, dvije magije se bore za prevlast, mag lagano gubi, znoj mu se javlja na čelu, prasak, vrištim “LUKA!!!!”, on me gleda sa smješkom, al vrata drže. Mag se diže, briše prašinu, i pogleda me komentirajuči “Čuj, Tael daj se ne deri moje ime uokolo”, blijedo ga gledam i komentiram “Ma boli me za to, si ok, mrzil bi da ti se nekaj desi”, on sam počne klimat glavom, i mrmljat nekaj na šemu “Ah ta današnja mladež, božice kaj sam ti skrivil”. Al dobro je vrata za sad drže, gledam ga opet, osjetim kak skuplja magiju u se i fokusira na vrata, dok je on zaposlen gledam uokolo, gardisti su živčani, čovječe sam cupkaju s noge na nogu, hehehe, pokušavam dignut moral, opalim par starih o Ijum-u i Isah-u, postignuše ja tako lagani uspjeh, a smijeh na licima njihovim bijaše nagrada, vrata opet zaškripe, trznemo se, vidim da se mag opet muči, idem prema njemu, usput tražim silnice, mislim da zalihe neće bit dost, da, nalazim jednu, crpim. Stavljam ruku na njegovo rame, kanaliziram svu magičnu moć koju mogu podnijet u njega, on promrlja hvala, osjećam se ponosnim. Počinjem osjećat njegove muke, al me to veseli, ah, barem se taj starček ne mora sam mučit. Uzimam dio energije pokušavam  pogledat kroz vrata, zamišljam tekst u glavi, koncentriram se, izgovaram magične riječi, dajem komandu rukom, da uspjelo je, božice, opet gnomovi, i kaj je to? Nekakva sprava, da, nabija po vratima, uff, da nema magije pojačanja odavno bi popustila, pričam gardistima kaj vidim i kolko ih je odprilike, oni me začuđeno gledaju kak to znam, bacam im sam zagonetan smješak. Mag me mislima upita “ Da, stvarno kak ti to znaš”, hehe, nasmješim se u sebi, “ Ovaj, hmm, znaš, hmm, čital sam malo tvoje knjige, ono ak me možeš naučit jednu magiju, zakej nebi i više, al kak nisi imal vremena sam sam se naućil. ”, on se odere smijat i izmumlja kak ćemo o tom pričat, ja se sam nasmješim.
Vrata popuštaju, nemremo više, odmičem se od maga, koncentriram se, koristim magiju ubrzanja, bacam ju, da, osjetim kak magija teče kroz vene, da, upališe, vadim mač, odredim formaciju ljudima, mag shvaća kaj planiramo, počne lebdit, diže se, mi se pripremamo za juriš, vrata se otvaraju, da, hehe, začuđena lica. Jurimo kroz njih, ni ne znaju kaj ih je snašlo, vrište, al i uzvraćaju, hmm, ovo izvlači tamnu stranu iz mene, počinjem uživat u mirisu krvi, dugo taj miris nisam osjetil, da, svako čulo u meni uživa, povlače se, ja ih namjerno lovim, hoću ih vidjet sve raskomadane, kaj je to sa mnom, nikad mi se ovo nije desilo, bježe, izletavaju iz prolaza, vani ih je još, vidjeli su me, jurim među njih. U jednom zahvatu poberem petoricu, da, ja i mač smo jedno, on pjeva, da, pjeva prekrasnu pjesmu smrti, a ja sa uživanjem plešem po njoj, nemrem više ni nabrojat koliko ih je poginulo od moje ruke, ne obazirem se na to, nema mi prijatelja, di su, ma koga briga, bitno je da je bitka, grohotno se nasmijem i idem po još krvi, kaj!!!! Pederi se povlače, ah, te pičkice, cjah, napadneju pa se povlače, derem se na njih, da se vrate, da ja želim još krvi, da su pičkice, da ova bitka još nije ni počela, da kaj im je, pa čovječe imam sam pet, šest ogrebotina na sebi, čak ni pošten ožiljak neće ostat. Ah, otišli su, valjda, lagano se vraćam prema ulazu, stajem, gledam oko sebe, krv mi se smirila, nemrem vjerovat da sam sve ovo ja napravil, pa tu ima krvi svagdje, u gle, nečija noga na drvetu, hehe, pokazujem im prst, ulazim. Gardisti, prijatelji, čudno me gledaju, idem do njih,…aaaaaa, bol, hladno, da, nešto hladno u prsima, oni počinju vrištat, jebote strijela, al od kud?? Kak?? Pa bitka je prošla, trče do mene, ja ih gledam, padam, na koljenima sam, jebote kak je zemlja hladna, užas, mrzim hladnoću, a i ja sam hladan, jebote hladnoća, osjećam zemlju na licu, kad sam pal skroz na zemlju? Približavaju se, mrak, da, mrak se pojavljuje, hladnoća i mrak, uh šta mrzim hladnoću, blizu su, osjećam vibracije, ne vidim više, oči su se zatvorile, valjda, .……… mrak.
Svijet nestaje….
 
Otvaram oči, mrak, mrak svugdje, hvata me paranoja, di sam, pokušavam se sjetit kaj se desilo, da, napad, krv, puno krvi, ja? Ja sam izvor krvi, ja, božice kaj sam to napravil, oprosti mi, da, sad se sjećam, bacal sam ubrazanje na se, da sad shvaćam nekaj sam krivo izrekel ili napravil, al kaj?? Da, sve mi polako dolazi, sjedam, klimam glavom, kak će me sad prijatelji gledat, o kaj sam to napravil, sad se sjećam kak sam užival u tom, diže mi se želudac, al to nisam ja, nadam se da nisam, brinem se, sjedim, klimam glavom. Vrijeme teče. Teče…. Novi bljesak sjećanja, dolazim sebi, donekle, gledam oko se, smijem se komadu noge na drvetu, al to nije smiješno, idem prema ulazu, ljudi, gledaju, vidim šok na licima njihovim, eh da znaju tek kakav je šok moj sad, da još sjećanja, hodam, cer mi nestaje, počinjem shvaćat koji pokolj sam napravil, al dalje hodam prema prijateljima, al, zvuk, hladni osjet metala, da to je to, strijela kroz lijevo plućno, padam, gubim, snagu, vibracije, da prijatelji nestaju, početak ovog mraka. Vrijeme teče a mene grizodušje,naravno grize.
Teče.………………………..
………………………………….
Zvuk, od kud, dižem se, hodam, tražim izvor zvuka tog, hodam, SVJETLO!!! Ubrzavam korak, trčim, svjetlo, zvuk se pojačava, da sad razumijem,…….,  netko viče ime moje, jurim prema svjetlu i zvuku, pitam se dal sam vumerl, ma njah, nisam, nadam se, približavam se sve više, zasljepljuje, nedam se, idem naprijed, zasljepljujuće, niš ne vidim, al mraka barem nema, i dalje jurim,
u beskonačnost.......