O malim i velikim stvarima

Imaš pravo na odluku. Na ovu su me rečenicu naveli neki komentari od jučer, što ovdje, ali i direktno na inbox.
Imao sam prijatelja. To mi je prestao biti onog trenutka kada sam shvatio da se pozdravlja sa životom, a uskoro će to napraviti i bukvalno. Ima rak. Umire. Premda tvrdi kako sada napokon zdravo živi, jer zbog nekih uklonjenih unutarnjih organa ne može više jesti što hoće, to je samo iluzija. Neka mu je. Ja mu je sigurno neću razbijati. Prije par godina je bio pun života, radio posao koji voli, imao curu 15 godina mlađu, šašavu, lijepu, seksi. Izgledali su savršeno. Bio je totalno fer prema zakonitoj supruzi. Sve joj je rekao i zatražio razvod. Ona nije ni trepnula. Ionako ju je odavno prestao zanimati. Jedino što joj je nešto značilo bili su njeni znanstveni projekti.
Malo g je štrecnulo kad mu je njegova cura rekla da to uopće nije trebalo napraviti. Njoj je bilo dobro i u statusu ljubavnice. Jednom me je zamolio da mu pomognem odnijeti neku veš mašinu u njen stan. Kad sam ušao, ostao sam osupnut. Svugdje po zidovima su visjeli natpisi.
Ti to možeš!
Najbolja si!
Uvijek drži glavu visoko!
Rekao sam mu da mislim kako je malo luda i da bi bilo bolje otići iz te priče. Odgovorio je da je svjestan toga, ali da će joj on pomoći u rješavanju nesigurnosti kojima je obuzeta.
Nikad ga nije pozvala da žive zajedno. Zbog povećanih troškova života prihvatio je jako dobro plaćeni posao…na kojem se grizao svakog dana. Ostavila ga je obavijestivši ga da je trudna s drugim.
Idućih sam mjesec dana, a u nekim navratima cijelu godinu, imao posla sa pubertetlijom. Crtao sam mu stvari koje bi svaki odrastao čovjek morao shvaćati. Nisam zbog toga odustao od našeg prijateljstva. I muškarci i žene imaju pravo biti „glupi“ kad su ostavljeni. Odustao sam od našeg prijateljstva dosta poslije toga. Počeo je u svemu tražiti negativno. Nije više mogao vidjeti ljepotu svitanja, zelenilo trave, plavetnilo neba. Prestao ga je veseliti ribolov, ono što ga je nekad ispunjavalo mirom. Nije htio napustiti posao, nije htio krenuti dalje u život bez svoje voljene ludare. A volio je iluziju. Govorio je kako nema pravo otići raditi nešto što voli jer previše ljudi ovisi o njemu, kako su obaveze važnije od vlastitih želja, kako je to postupanje zrele osobe. Ubrzo je dobio čir na želucu. Nedugo potom i rak. Umire zbog svojih odluka…
Znate li da indijski jogiji nikad ne umiru od srčanog ili moždanog udara. Možda zbog prehrane, meditiranja…ma drek! Ljudi rade ono što žele i vole. Često srećem ljude koji se žrtvuju za svoje obitelji, radeći poslove koji ih žderu…Skloni su reći kako nemaju izbora, moraju misliti na djecu i ženu. Na djecu koju uopće i ne vide i za koju pojma nemaju tko su im prijatelji, kakvi su im interesi. Na ženu na koju se istresaju, jer im je dosta sranja na poslu, pa kud još i ona nema razumijevanja. OK, ista priča vrijedi i za suprotni spol. Ni žene nisu imune od ovakvog modusa…žrtvovanja z druge. I onda, kad ih u nekim godinama strefi gadna boleština, okrivit će sve osim sebe. Kakav im je bio život i što za sobom ostavljaju? Djecu…Ok, to se računa. A što su im dali osim života? Uostalom, za to je dovoljan i onaj trenutak u kojem su se spojili spermij i jajašce.
I zato…čak i kad je pištolj uperen u čelo postoji izbor.

nekako ti svi mi znamo što nećemo, a malo je onih koji stvarno znaju što hoće.

uvijek postoji izbor ! no s izborom se preuzima i odgovornost, a to ljudi ne vole...pa onda krive sve druge za svoj položaj...ostaju na krivim poslovima, u pogrešnim vezama...glumeći žrtve...

Naravno.
Čovjek je obdaren sposobnošću logičkih vratolomija, kako bi inače mogao pred sobom opravdati vlastite gadosti.

i ja se slažem da imamo izbor. da moramo naći vrijeme i hrabrosti da pokušamo vlastiti život proživiti kako želimo. da nismo dužni do kraja života ispunjavati tuđa oćekivanja a onda za vlastito nezadovoljstvo ili nesreču kriviti druge.

Pozdrav prijatelji!opet natrag

"Imao sam prijatelja." vrlo ružno zvuči...Kakav je da je, prijatelj ti je SADA. Pričanje o prijateljstvu u perfektu uvijek zlokobno zvuči.

Zlokobno ili ne...prestali smo biti prijatelji, u pravom smislu te riječi, onda kada jedan drugome više nismo imali što za ponuditi niti smo mogli jedan od drugoga išta primiti. I dalje mi je drag, užasno mi je žao što mu se dogodilo sve to. Ali...prijatelji više nismo.

ljudi nam dolaze i odlaze iz života..puštajući jedne , dajemo prostora drugima da uđu...ništa neobično...sve je to život..s druge strane, u nekim fazama u životu nam odgovaraju jedni, u drugima drugi...mjenjamo se pa se mjenjaju i okolina oko nas...

oh, sve su žene ludare, on je vidiš bio jakooooooooooooooo pametan hehehehe

a ti si mi neki prijatelj koji prijatelja napuštaš kad mu je najteže...ti si prava kukavica u cijeloj priči

@matovilka...pa oni su se već davno razišli...nije njegova bolest tome uzrok..( to je ono što sam ja priočitala čitajući zapis )...

Ne zbog samoobrane, ali matovilka...to stvarno piše...da smo se razišli puno prije njegove bolesti. Piše toliko očito da mi nije jasno kako to nisi pročitala...

GDJE TO PIŠE , JEL OVDJE MOŽDA.MENI GOVORI da si već sve znao i nisi ga podržavao, a sad mi se ćini da se iz njega izruguješ...
"Odustao sam od našeg prijateljstva dosta poslije toga. Počeo je u svemu tražiti negativno. Nije više mogao vidjeti ljepotu svitanja, zelenilo trave, plavetnilo neba. Prestao ga je veseliti ribolov, ono što ga je nekad ispunjavalo mirom. Nije htio napustiti posao, nije htio krenuti dalje u život bez svoje voljene... "

i još mi samo reci ...pištolj ti je uperen u glavu i opalit će!...kakva je tvoja odluka?

Moram li zbog uperenog pištolja izdati sve ono u što vjerujem...reći ću Pucaj brate mili!
Uostalom, uvijek postoji šansa da metak zaglavi, prođe kroz dijelove mozga koji nisu bitni, a nije isključeno da će u zadnji čas doletjeti Horatio Caine i spasiti me ;)

heheheheh

treba imati hrabrosti i ostati s nekim kad mu nije dobro, savjest je organ smisla pa i zdravlja, žrtvovanje i biti uz nekoga je itekako vrijedno, samoljublje zapadnjačkog tipa je izmišljotina za sebičnjake

Treba imati hrabrosti izabrati napuštanje odnosa koji ti više ne donosi ništa. Zašto bi itko bio obavezan vječno dadiljati nekoga? Pa ni naš život neće imati reprizu! U redu je napustiti i ljude na samrti - jer mi nismo na samrti. Ali ne znamo kad ćemo biti. Davati možemo samo onoliko koliko imamo, a presravati se da imamo više od toga je čisti idiotizam.

nije u redu ostaviti osobu na samrti. dovesti 'do smrti', prije smrti, nekoga, je ... go klinac. i za umirićeg, i za onoga tko napušta... prvi, pati jako i kratkoročno... drugi, slabo i dugoročno.

živi, imaju reprizu, vega.

hm....ne mogu zamislit situaciju, gdje bih prijatelja u najtežim trenucima ostavila ... osobito tako teškoj kao što je suočavanje sa onim ipak nam svima strašnim, nepoznatim - smrću.

No iz teksta sam shvatila da je prijateljstvo nekako prije puklo iz sasvim drugih razloga.

A da je sve stvar odluka - je. I najbolje bi bilo kada bi bar iz inata svatko od nas ipak mogao pjevušiti:
'umret ću s osmehom' doduše nastavk je u pjesmi 'na tvojim rukama'........

Hehehe...sama koristim triksi da svaka moguća kombinacija bude dobitna - čak i ona koja se na prvu čini gubitničkom il nepovoljnom :)))