O malim i velikim stvarima

I pređemo na mail. Dobit će priču. O tome zašto sam zbunjen.

Nisam ga pisao ovdje već 8 godina :-)

Imaš pravo na odluku. Na ovu su me rečenicu naveli neki komentari od jučer, što ovdje, ali i direktno na inbox.
Imao sam prijatelja. To mi je prestao biti onog trenutka kada sam shvatio da se pozdravlja sa životom, a uskoro će to napraviti i bukvalno. Ima rak. Umire. Premda tvrdi kako sada napokon zdravo živi, jer zbog nekih uklonjenih unutarnjih organa ne može više jesti što hoće, to je samo iluzija. Neka mu je. Ja mu je sigurno neću razbijati. Prije par godina je bio pun života, radio posao koji voli, imao curu 15 godina mlađu, šašavu, lijepu, seksi. Izgledali su savršeno. Bio je totalno fer prema zakonitoj supruzi. Sve joj je rekao i zatražio razvod. Ona nije ni trepnula. Ionako ju je odavno prestao zanimati. Jedino što joj je nešto značilo bili su njeni znanstveni projekti.
Malo g je štrecnulo kad mu je njegova cura rekla da to uopće nije trebalo napraviti. Njoj je bilo dobro i u statusu ljubavnice. Jednom me je zamolio da mu pomognem odnijeti neku veš mašinu u njen stan. Kad sam ušao, ostao sam osupnut. Svugdje po zidovima su visjeli natpisi.
Ti to možeš!
Najbolja si!
Uvijek drži glavu visoko!
Rekao sam mu da mislim kako je malo luda i da bi bilo bolje otići iz te priče. Odgovorio je da je svjestan toga, ali da će joj on pomoći u rješavanju nesigurnosti kojima je obuzeta.
Nikad ga nije pozvala da žive zajedno. Zbog povećanih troškova života prihvatio je jako dobro plaćeni posao…na kojem se grizao svakog dana. Ostavila ga je obavijestivši ga da je trudna s drugim.
Idućih sam mjesec dana, a u nekim navratima cijelu godinu, imao posla sa pubertetlijom. Crtao sam mu stvari koje bi svaki odrastao čovjek morao shvaćati. Nisam zbog toga odustao od našeg prijateljstva. I muškarci i žene imaju pravo biti „glupi“ kad su ostavljeni. Odustao sam od našeg prijateljstva dosta poslije toga. Počeo je u svemu tražiti negativno. Nije više mogao vidjeti ljepotu svitanja, zelenilo trave, plavetnilo neba. Prestao ga je veseliti ribolov, ono što ga je nekad ispunjavalo mirom. Nije htio napustiti posao, nije htio krenuti dalje u život bez svoje voljene ludare. A volio je iluziju. Govorio je kako nema pravo otići raditi nešto što voli jer previše ljudi ovisi o njemu, kako su obaveze važnije od vlastitih želja, kako je to postupanje zrele osobe. Ubrzo je dobio čir na želucu. Nedugo potom i rak. Umire zbog svojih odluka…
Znate li da indijski jogiji nikad ne umiru od srčanog ili moždanog udara. Možda zbog prehrane, meditiranja…ma drek! Ljudi rade ono što žele i vole. Često srećem ljude koji se žrtvuju za svoje obitelji, radeći poslove koji ih žderu…Skloni su reći kako nemaju izbora, moraju misliti na djecu i ženu. Na djecu koju uopće i ne vide i za koju pojma nemaju tko su im prijatelji, kakvi su im interesi. Na ženu na koju se istresaju, jer im je dosta sranja na poslu, pa kud još i ona nema razumijevanja. OK, ista priča vrijedi i za suprotni spol. Ni žene nisu imune od ovakvog modusa…žrtvovanja z druge. I onda, kad ih u nekim godinama strefi gadna boleština, okrivit će sve osim sebe. Kakav im je bio život i što za sobom ostavljaju? Djecu…Ok, to se računa. A što su im dali osim života? Uostalom, za to je dovoljan i onaj trenutak u kojem su se spojili spermij i jajašce.
I zato…čak i kad je pištolj uperen u čelo postoji izbor.

Nekidan sam čuo ovu pjesmu

http://www.youtube.com/watch?v=1EhjfEmq5as

Upozoravam one koji ne pričaju dalmatinski kako će malo teže razumjeti baš sve finese ;)
Svejedno, na prvi pogled klasično stanje splitskog, hrvatskog, ali i duha općenito. Zgodne cure padaju na lovu, moć, ugled, a ako si običan šljaker, ma kako zgodan i dobar bio, nemaš nikakve šanse.
Imam kćer, 14 godina, i pitam se što bi joj rekao da mi za nekoliko godina doma dovede škverskog radnika, zgodnog, pametnog, dobrog, a usput vidim kako je obožava i kako je gleda kao da mu je sve na svijetu.
Rekao bih kako ljubav ne poznaje granice, bile one vjerske, materijalne ili statusne...malo sutra!
Vjerovanje u happy end takve priče, jednako je onome kako će netko pobijediti rak. Presuda je donesena unaprijed, a koliko će priča potrajati, šest mjeseci, godinu, tri ili deset, ovisi o dosta okolnosti. U slučaju raka, o kvaliteti liječenja, financijskim mogućnostima, volji za život onoga tko je bolestan. Naravno, postoje iznimke. Netko stvarno pobijedi rak i doživi duboku starost, neke nemoguće ljubavi završe razumijevanjem do kraja života...ali u kojem postotku u odnosu na one druge.
Moja kćer je odlična učenica, upisat će neku od jačih gimnazija, nakon toga nastaviti školovanje na fakultetu, možda čak i negdje u inozemstvu. Tečno govori njemački, a o engleskom, obzirom da je jezik koji se uči u školi, a usput i činjenici da od svoje devete godine surfa po netu, služi se kompom, ne treba ni razgovarati.
On radi u škveru, vari u fušu...Možda će u jednom periodu života i više zarađivati od nje, ali...
To je njegov vrhunac, iz kojeg, čak da se i pokuša izdignuti, ne može dalje.
Ako ništa drugo, u tome će ga spriječiti ekipa koja ga okružuje. Piva za marendu, seksistički vicevi o ženama, bevanda i pisma navečer. Je li to baš tako jako loše? Nije uopće, ali kako to uskladiti sa čitanjem knjiga, posjetima izložbama, kazalištu...Mogu li se ta dva svijeta uskladiti. Teško, jer bilo tko od njih će se u ovom drugom osjećati kao slon u staklarskoj radnji. U stvari, ona bi se puno lakše prilagodila njemu. Društvena je, naučena da ljude ne dijeli po onome što rade i koliko imaju, već po onome jesu li ljudi ili ne. A ipak...
U jednom će trenutku njezino napredovanje, duhovno, statusno i materijalno biti previše za njega.
Postoji nekoliko scenarija koji bi se tada mogli odigrati, a niti jedan mi se ne sviđa.
I zato bi joj rekao...Gle, zlato. Želiš li s njim izlaziti i seksati se, to ti je dobar izbor. Mlad je, zdrav, potentan. Samo znaj da je nešto više od toga nemoguća misija. A ako bi priča krenula u drugom smjeru, mogao bih samo stajati sa strane i nadati se kako će se priča sretno završiti. Unatoč malim šansama.
Uostalom, nismo tu da djeci određujemo što će raditi. Možemo im samo pokušati prenijeti spoznaje koje imamo o svijetu.

Bilo bi suludo očekivati razumijevanje i podršku za svaki naš potez, u svakom trenutku i od svakoga. Ljudi su drukčiji, različito gledaju na iste stvari. Stalno nam govore kako smo loši zbog ovoga ili onoga jer ne možemo nešto napraviti onako kako bi trebalo. To se odnosi i na vjeru, gdje trebamo biti skrušeni kad zgriješimo nešto, trebamo se bojati gnjeva koji će se sručiti na nas s nebesa. Isto tako, moderne teorije nameću priču kako je najvažnije voljeti samoga sebe, a onda će se sve srediti. I kad ne uspijewvamo pratiti bilo koji od tih smjerova, kad "skrenemo s pravog puta", nameće nam se osjećaj krivice.
No dobro, ovo je tema o kojoj bi se moglo polemizirati danima...
Puno je važnije što je moja prijateljica Mima (samo ime je izmišljeno) odlučila smršaviti.
Mima izgleda kao mladunče kita. I to onog najveće vrste. Dobro ugojenog, k tome.
Ima 42 godine i barem 40 kila viška. Uskoro će joj početi otkazivati zglobovi, kosti...u najboljem slučaju. Ako je prije ne izda srce. Mima je bila strašan komad. Nordijski tip, 170/60, plave oči, plava duga kosa, prekrasno lice, duge noge...nije bilo frajera u gradu koji joj se nije probao upucavati u njenim dvadesetima. Mima je svirala nekoliko instrumenata, studirala ekonomiju i perfektno pričala dva jezika. Ali Mima je bila sjebana. Otac ih ostavio dok je bila mala, mama umrla od raka nedugo nakon toga. Živjela je s bakom i didom, koji su i svoje vrijeme bili konzerve, a kamoli tada kada su joj trebali služiti kao oslonac. Jedino dobro što je od njih dobila je kuća od 300 kvadrata na jednom od zagrebačkih elitnih brežuljaka.
Mima se udala za prosječnog frajera, koji joj je bio drugi muškarac u životu, unatoč njenih par godina tulumarenja.
On je dobio jack pot s kojim nije znao što raditi, kojeg se bojao, a kad se nečeg bojiš, pokušaš to uništiti.
Počeo joj je zabranjivati mazanje, oblačenje kraćih, uskih stvari. Smetalo ga je što čak i njegovi frendovi komentiraju kako ima prekrasnu curu. A nije bila samo prekrasna. Jedna je od najotkačenijih, a usput i najtoplijih osoba koje sam u životu upoznao. Mima ima nevjerojatan duh. Srećom, to je ostalo. Mima je radila u velikoj firmi, usput studirajući, dajući godinu za godinom ko od šale. Njezin muž to nije mogao podnijeti. Dvije trudnoće za redom iskoristio je da napreduje na svom poslu i da joj prije njenog isteka porodiljskog objasni kako on može uzdržavati obitelj, a da bi bilo najbolje, zbog djece, da ona neko vrijeme ostane doma i pazi na njih. Mima se polako počela pretvarati u tuljana, pa u kita. Jebiga, žena stvarno voli jesti. Ali opsesivno prežderavanje u koje se ona bacila...to nema veze sa ljubavlju prema hrani. I frajer je postigao cilj. Više je se ne boji. Ali ju mrzi jer je debela i nepoželjna. Prošli je mjesec Mima čuvala dijete svoje prijateljice i nije joj htjela naplatiti, jer ova nije baš pri lovi. Razmišljajući kako da joj se ipak oduži, prijateljica joj je kupila specijalne cipele, dizajnirane tako da amortiziraju pritisak na koljena i zglobove. I Mima je jedan dan uzela te cipele i spustila se sa svog brdašca pješke u grad...Nizbrdo je štimalo, ali povratak je bio težak. Uspuhala se nakon stotinjak metara. A pored nje hoda susjeda petnaestak godina mlađa i pedeset kila lakša. Mima je poogleda, a ova isto uspuhana. E pa i nisam toliki luzer - pomisli Mima, pa skupi svu snagu što joj je ostala i kući stigne prije svoje susjede. Kaže da je skoro umrla, ali da i je, bar bi umrla ponosna. A ja joj velim kako od idućeg tjedna kreće sa skidanjem kila, kako nikako ne mogu naći inspiraciju za knjigu i kako želim napisati knjigu o njezinom putu, povratku u normalno obličje, povratku k sebi. I ubacim ključnu rečenicu - Sjebi ga s time. Postani opet poželjna, naravno ne na onaj način na koji si bila prije 20 godina, to je nemoguće. Postani takva da te više ne može vrijeđati, nazivajući te debelom kravom. Taj sjaj koji sam vidio u njezinim očima, garantira da će barem pokušati. Jebo razno razne knjige o samopomoći, jebo ljubav prema sebi i bližnjima koje propagiraju ljudi koji to možda nikad nisu ni osjetili. Mimu će voditi prkos. Samo se bojim jedne stvari. Hoću li joj moći ostati prijatelj ukoliko ne uspije. Hoću li moći gledati kako joj tijelo polako otkazuje. Hoću li moći gledati ljudsko biće, koje jako volim, kako propada, a da si pri tome ne može ili ne želi pomoći.

Prvi praktiučni savjet, namijenjen samome sebi - ne započinji pisati pospan. Iako, posljedice i nisu baš nepopravljive. Samo se treba vratiti i pronaći način kako popraviti gramatičke greške koje si napisao u naslovu bloga. Neke stvari, koje napravimo ili ne napravimo, imaju dalekosežnije posljedice. Ili ih mogu imati. A za sve je kriv nedostatak papirića u onom uređaju koji vam daje broj. T-mobile centar, ispred mene samo jedan čovjek u redu. Stiskam uređaj, papirić ne izlazi. Stajem iza žute linije. Bez papirića s brojem, naravno. Dvije minute kasnije dolazi moj red. E da ne bi! Frajeer koji je došao iza mene, ponosno me pretiče sa papirićem čiji je broj istovjetan onome ne displeju iznad šaltera. Oprostite gospodine, kuda ćete? - pristojno sam upitao. Frajer mi bez riječi pokazuje papirić. Znam da je vaš broj na redu, ali i vi ste vidjeli da sam došao prije vas - još jednom pristojno branim svoje pravo na plaćanje (opet) previsokog računa za mob. Ovaj i dalje, sa ciničnim smješkom na licu, pokušava proći pored mene mrmljajući nešto u stilu ko ti je kriv što nisi dobio svoj papirić s brojem. Trenutna reakcija! Potpuno mirnim glasom, ali i potpuno odlučan da svoje riječi sprovedem u djelo izgovaram - Napravi još jedan korak i bit će ti zadnji u životu. Ili sam možda mislio da sam to izgovorio mirnim i normalnim glasom jer je odjedanput nastupio tajac u cijelom T-mobile centru. Prema meni kreće zaštitar. I staje! Jer sam se obratio i njemu - To o zadnjem koraku u životu se odnosi i na tebe. Apsurdne li situacije. Ako se netko od njih pomakne, morat ću napraviti to što mi se vrti u glavi. U najmanju ruku ne gine mi prijava za remećenje mira i novčana kazna. A postoje i puno gori scenariji...nanošenje teških fizičkih ozljeda, kaznena prijava...Bože sveti, treba li mi sve ovo? Zar nisam mogao pustiti kretena, svjesnog da se gura, i svoj račun platiti dvije minute kasnije. Pravo ili pravda, staro pitanje. Lik ima broj, tehnički je on na redu, ali i on i ja znamo što on hoće napraviti. Lik je jednostavno nasilnik, navikao je tako. Iskoristiti svaku priliku za uzeti ono što mu i ne pripada. Ali ovaj put je stao. Iza fasade samouvjerenosti i bahatosti, provirio je strah. Okrećem mu leđa i mirno plaćam svoj račun. Službenica, potpuno blijeda, pita jesam li baš morao od buhe napraviti slona. Ja se ne pitam. Znam da drugačije ne mogu. Da sam ga pustio ispred sebe, potisnuo bi osjećaj koji me u tom trenutku preplavio. Da sam ga pustio ispred sebe, nakon toga bi se osjećao frustrirano. Neki bi to napravili bez razmišljanja, a takav ih postupak ne bi "oštetio". Rekli bi ma pusti budalu, pa u miru, nakon njega, platili svoj račun, smješkajući se. Čija je reakcija pravilnija? Smijemo li braniti svoja prava, čak i u ovako banalnim situacijama, bez obzira na moguće posljedice ili se trebamo ponašati "razumno", civilizirano? Svakome po vlastitom izboru, onom koji vas neće učiniti nesretnim. I vjera i moderne teorije o spoznaji samoga sebe uče nas kako treba "okrenuti drugi obraz". I svećenik i psihijatar i psiholog reći će kako je ljutnja loš osjećaj, kako šteti...A prirodno se naljutiti. Taj osjećaj treba potisnuti onda kada smo svjesni kako nam to potiskivanje neće izazvati ljutnju na same sebe jer nismo postupili onako kako smo htjeli. Morali. Dijete kojega zlostavljaju roditelji definitivno ne može ništa napraviti po tom slučaju. Njegovu će ljutnju, nažalost morati liječiti stručnjaci. Ili će je on sam liječiti, zlostavljajući vlastitu djecu, partnera...Ukoliko imamo izbor, moramo postupiti prema onome što jesmo, što osjećamo...Griješim li...ne znam. Apsolutna istina ionako ne postoji.