O malim i velikim stvarima

Bilo bi suludo očekivati razumijevanje i podršku za svaki naš potez, u svakom trenutku i od svakoga. Ljudi su drukčiji, različito gledaju na iste stvari. Stalno nam govore kako smo loši zbog ovoga ili onoga jer ne možemo nešto napraviti onako kako bi trebalo. To se odnosi i na vjeru, gdje trebamo biti skrušeni kad zgriješimo nešto, trebamo se bojati gnjeva koji će se sručiti na nas s nebesa. Isto tako, moderne teorije nameću priču kako je najvažnije voljeti samoga sebe, a onda će se sve srediti. I kad ne uspijewvamo pratiti bilo koji od tih smjerova, kad "skrenemo s pravog puta", nameće nam se osjećaj krivice.
No dobro, ovo je tema o kojoj bi se moglo polemizirati danima...
Puno je važnije što je moja prijateljica Mima (samo ime je izmišljeno) odlučila smršaviti.
Mima izgleda kao mladunče kita. I to onog najveće vrste. Dobro ugojenog, k tome.
Ima 42 godine i barem 40 kila viška. Uskoro će joj početi otkazivati zglobovi, kosti...u najboljem slučaju. Ako je prije ne izda srce. Mima je bila strašan komad. Nordijski tip, 170/60, plave oči, plava duga kosa, prekrasno lice, duge noge...nije bilo frajera u gradu koji joj se nije probao upucavati u njenim dvadesetima. Mima je svirala nekoliko instrumenata, studirala ekonomiju i perfektno pričala dva jezika. Ali Mima je bila sjebana. Otac ih ostavio dok je bila mala, mama umrla od raka nedugo nakon toga. Živjela je s bakom i didom, koji su i svoje vrijeme bili konzerve, a kamoli tada kada su joj trebali služiti kao oslonac. Jedino dobro što je od njih dobila je kuća od 300 kvadrata na jednom od zagrebačkih elitnih brežuljaka.
Mima se udala za prosječnog frajera, koji joj je bio drugi muškarac u životu, unatoč njenih par godina tulumarenja.
On je dobio jack pot s kojim nije znao što raditi, kojeg se bojao, a kad se nečeg bojiš, pokušaš to uništiti.
Počeo joj je zabranjivati mazanje, oblačenje kraćih, uskih stvari. Smetalo ga je što čak i njegovi frendovi komentiraju kako ima prekrasnu curu. A nije bila samo prekrasna. Jedna je od najotkačenijih, a usput i najtoplijih osoba koje sam u životu upoznao. Mima ima nevjerojatan duh. Srećom, to je ostalo. Mima je radila u velikoj firmi, usput studirajući, dajući godinu za godinom ko od šale. Njezin muž to nije mogao podnijeti. Dvije trudnoće za redom iskoristio je da napreduje na svom poslu i da joj prije njenog isteka porodiljskog objasni kako on može uzdržavati obitelj, a da bi bilo najbolje, zbog djece, da ona neko vrijeme ostane doma i pazi na njih. Mima se polako počela pretvarati u tuljana, pa u kita. Jebiga, žena stvarno voli jesti. Ali opsesivno prežderavanje u koje se ona bacila...to nema veze sa ljubavlju prema hrani. I frajer je postigao cilj. Više je se ne boji. Ali ju mrzi jer je debela i nepoželjna. Prošli je mjesec Mima čuvala dijete svoje prijateljice i nije joj htjela naplatiti, jer ova nije baš pri lovi. Razmišljajući kako da joj se ipak oduži, prijateljica joj je kupila specijalne cipele, dizajnirane tako da amortiziraju pritisak na koljena i zglobove. I Mima je jedan dan uzela te cipele i spustila se sa svog brdašca pješke u grad...Nizbrdo je štimalo, ali povratak je bio težak. Uspuhala se nakon stotinjak metara. A pored nje hoda susjeda petnaestak godina mlađa i pedeset kila lakša. Mima je poogleda, a ova isto uspuhana. E pa i nisam toliki luzer - pomisli Mima, pa skupi svu snagu što joj je ostala i kući stigne prije svoje susjede. Kaže da je skoro umrla, ali da i je, bar bi umrla ponosna. A ja joj velim kako od idućeg tjedna kreće sa skidanjem kila, kako nikako ne mogu naći inspiraciju za knjigu i kako želim napisati knjigu o njezinom putu, povratku u normalno obličje, povratku k sebi. I ubacim ključnu rečenicu - Sjebi ga s time. Postani opet poželjna, naravno ne na onaj način na koji si bila prije 20 godina, to je nemoguće. Postani takva da te više ne može vrijeđati, nazivajući te debelom kravom. Taj sjaj koji sam vidio u njezinim očima, garantira da će barem pokušati. Jebo razno razne knjige o samopomoći, jebo ljubav prema sebi i bližnjima koje propagiraju ljudi koji to možda nikad nisu ni osjetili. Mimu će voditi prkos. Samo se bojim jedne stvari. Hoću li joj moći ostati prijatelj ukoliko ne uspije. Hoću li moći gledati kako joj tijelo polako otkazuje. Hoću li moći gledati ljudsko biće, koje jako volim, kako propada, a da si pri tome ne može ili ne želi pomoći.

Čestitam ti na blogu! Od svih stvari koje mi sad padaju na pamet, najviše imam potrebu napisati koliko je važno i prevažno imati mamu i tatu. Iza toga puno lakše kroz naš život prolaze loši partneri, zli susjedi, primitivni šefovi i licemjerni političari. Ali postoji kvaka. Ni imati pravog prijatelja nije mala stvar. Ne boj se što će s Mimom biti sutra. Ulaži u nju danas. Nazovi je navečer i pitaj je je li kod kreveta spremila one korisne cipele. Pa kad se ujutro probudi, krmeljava i gladna, nek ih obuje. Možda je upravo u cipelama stvar. Možda je vode same. Čovjek ne može ni zamisliti što mu može značiti par cipela. :~)

Može se. :)

prkos je loša motivacija, za ten... bit će vitka i imati bore gorčine, oko usana... hbga.

Prkos može biti dobar početak, ali u nekom trenutku mora zavoljeti sebe. Shvatiti da samoj sebi škodi stanjem u kojem je.

ovo nalikuje na priču o mojoj majci, jako dobro si to napisao...
često ljudi ne vide ili ne žele znati tu priču....
inače, skeptična sam kad su vanjski motivi u pitanju, ali želim joj uspjeh i sreću......

naravski da će uspjeti! a i ti ćeš biti uz nju, ne sumnjam.

a inat je strašan motiv i dolazi iznutra, da se razumjemo. znači, mima uspjeva ali ipak treba prijatelja na tom putu :)

A jesi li joj ti bio prvi muškarac?

Kad sijevne ovakav komentar poput zadnjeg, čovjek dobije poriv za dvije stvari. Prva je odgovoriti zločesto. Ne, nisam bio prvi, ali bi volio biti treći kad smršavi. Druga je reći kako sam Mimu upoznao tek prije deset godina, pa joj nikako nisam mogao biti prvi. Ali uopće polemizirati i odgovarati ljudima koji nemaju što pametno za reći pa kažu bilo što...to je potpuno besmisleno rasipanje vremena i energije.