P.L.U.R.

Twisted psychedelic freedomfighters:

"Punoća života i jest kratka, jer radi se o tome: ispiti vino jednim gutljajem i osjetiti svu slast alkohola - ili na mahove, kao dobrodušni starčić i solidni želuci. A živjeti znači razumjeti svoje doba i živio ja sto godina kao fratar, bio sam svejedno mrtav od poroda."
Janko Polić Kamov, 1906.


Zovu nas otkačenjacima, brijačima, partijanerima; neki čak idu toliko daleko da nas smatraju "onim drugima", nazivaju nas zapravo ružnim ili besmislenim imenima, samo zato jer nas ne mogu razumjeti - jer ne žele, jer nemaju potrebu stopiti se sa svojim vremenom i uzeti maha, oduzeti djelić svijeta i dati ga sami sebi; dati sebe drugima i uživati u cjelovitosti jedne uzdrmane generacije koja jedva može razumjeti samu sebe... Ali trudimo se, dajemo si oduška, želimo vidjeti sve strane života u ovo ludo vrijeme u kojem smo se sasvim slučajno sretni zatekli... I želimo dobiti sve što možemo od svijeta koji pruža kaos i neprestalnu turbulenciju, želimo uživati u tom kaosu, želimo osjetiti kaos u sebi i shvatiti ga. Ta činjenica čini nas drugačijima od "onih ostalih", jer mi želimo, a ne utapljamo se u svakodnevici ne želeći ništa... Možda bismo tako bili sretniji... sigurno bismo tako bili sretniji, ali gdje bi onda bili oni trenuci bezglave sreće koju tu i tamo uspijemo obuhvatiti golim rukama i grčevito je zadržati na nekoliko sati.... "Blago siromašnima duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko" rekao je jednom jedan pametan čovjek, ali mi kažemo "Ne, hvala, mi volimo KAOS i sretniji smo bivajući povremeno rastrzani mislima, bivajući zabrinuti, bivajući ponekad naizgled ludi i neurotični...". Jer živimo u svojem dobu, jer osjećamo pulsiranje svijeta kao što osjećamo pulsiranje vlastite utrobe dok se suživljujemo s erupcijom svijeta. I sretni smo što to možemo doživjeti. Što smo dovoljno otvoreni za prihvaćanje raspadanja i ponovnog sastavljanja uvrnutog života kojeg volimo i cijenimo. Želimo pulsirati sa svijetom; ima li u tome što loše?! I pokazujemo to; svojim načinom života, svojom frizurom, svojim odnosom prema drugim ljudima... glazbom koju slušamo i koja je mnogima od nas pokazala neke nove strane doživljavanja fenomena zvanog "uživanje u glazbi". I za mnoge će od onih koji nas još uvijek smatraju otkačenjacima i koji misle da se nikada neće na taj način zabavljati, kad-tad doći vrijeme kad će i sami "puknuti" jer će ih tempo života natjerati da u svemu uživaju jače, snažnije, intenzivnije, kad će ih življenje u kaosu natjerati da se zabavljaju u kaosu... I mi ćemo ih prigrliti i nikada im nećemo spomenuti kako su pljuvali po nama, kako su tvrdili da nikada neće priznavati naš način života i zabave; mi ćemo vrisnuti "Dobrodošli" i bit ćemo sretni što nas ima više. Jer mi smo sretni ljudi koji žive i pulsiraju sa svojim svijetom u svojem vremenu.
Koliko je to istinito, koliko smo mi samo filozofi koji svoju filozofiju iskazuju ispuhavanjem, iskakanjem, fizičkim iscrpljivanjem u cilju pražnjenja viška informacija, to će znati ocijeniti neka slijedeća generacija. Nama treba naš mali osobni Recycle Bin, u koji ćemo pobacati sve frke i sve nelogičnosti našeg svijeta. I takav Recycle Bin pronalazimo svakog vikenda u nekom (na žalost) zadimljenom, (relativno) mračnom (zimi) klubu (jer ipak bismo mi radije živjeli na Baliju i partijali uz more...ali to su samo sanje, a mi - na žalost - znamo razlučiti stvarnost od sanjarija... "blago siromašnima duhom", jer oni to niti ne žele, a kamo li trebaju razlučivati san od jave....). Nećemo se baviti našim stilom života, nećemo se baviti našim odnosom prema poslu, nećemo se koprcati u nebuloznim analizama slobodnog vremena, kojeg na žalost imamo tako malo da ga ne stignemo niti primijetiti kako treba... Sada i ovdje bavit ćemo se fenomenom glazbe koja nam ispunjava duh u tim trenucima kad naš kaos i kaos svijeta postaju jedno. Bavimo se glazbom onako kako najbolje znamo, kako jedino znamo - doživljavamo je trenutačno, iskreno i istinito, doživljavamo je impulzivno svakim djelićem svojeg mozga i svojeg tijela. I zato "oni drugi", oni obični (jer možemo se i mi razbacivati raznim pridjevima koje možemo povezati s ljudima koji ne doživljavaju svijet kao mi) ne razumiju razliku... Ne razumiju da mi želimo sudjelovati, da želimo što jače ispucati sebe kroz glazbu, kao što želimo što jače ispucati sebe u svakom trenutku našeg života - još dok smo u najjačem periodu života, dok se nismo pustili rijeci da nas nosi... "Oni" doživljavaju sve, pa i glazbu, slušanjem, osjećanjem, raspoloženjem; ponekad je ili možda uvijek povezuju s trenutkom, ponekad s nekim lažnim sobom, koje je nekada davno postojalo; ponekad čak i istinski, ali - let's face it - nije to to. A pitanje koje si "mi" postavljamo jest: može li nas ponijeti? Možemo li poletjeti i zaboraviti sebe kao fizičku jedinku? Može li nas natjerati da postanemo jedno sa svojom sviješću? Hoćemo li se nakon doživljavanja iste osjećati punije, praznije, zadovoljnije?
Sad mislite - ma tko si postavlja sva ta pitanja? Kada?! Stignete li si postaviti sva ta pitanja dok zatvorenih očiju u svojoj glavi vidite samo crvene krugove koji se stapaju s vašim uzdignutim rukama? Možda ih ne postavljate... možda jednostavno osjećate odgovor! Više ne postavljamo pitanja, jer nam ne trebaju! Samo znamo - to je trenutak kad se stapamo s istinskim sobom, kad se osjećamo dijelom razhuktale gomile... I želimo jače, brže, želimo se istopiti u bestjelesni puls i spojiti se s nekim svojim drugim "ja" koje postoji u nekoj drugoj dimenziji... Možda ćemo plesati dok nas noge ne izdaju, možda ćemo umorni sjediti i pijuckati svoje piće, ali će svaki djelić naših živaca osjećati trnce koje nam donose oni mali sitni zvuci koji nas diraju baš tamo gdje treba... Ali sasvim je sigurno da nećemo, odgovorno tvrdim (iako dozvoljavam da me netko dobrim argumentima razuvjeri), nećemo zaljubljeno tupim pogledom u prazno proživljavati neku davnu ljubav - koja još vjerojatno živi samo u toj "pjesmi" i možda nije niti bila nikada stvarna. Za početak, teško da ćemo dobiti "pjesmu", konkretnu i u neizmijenjenom izdanju, koju ćemo moći poistovjetiti s nekim davnim doživljajem; ali čak i da je dobijemo - pitanje je: hoćemo li je isplesati ili isplakati?! Hoćemo li skakati dok nam ne postane neizdrživo toplo, hoćemo li to dragocjeno vrijeme potrebno za filtriranje svakodnevnih smeća koja smo pokupili usput utrošiti na pražnjenje, ili ćemo njurgati tužnjikavo za nečim što je davno prošlo ili se nije nikada niti dogodilo? Opet ćemo se vratiti na neke naše davne zabave, dok smo bili dio "onih drugih", i odgovoriti sami sebi - koliko puta ste vidjeli tupilo u okicama i pokoju vlažnu kapljicu dok je negdje netko na gitari svirao (da svirao! Joj!) "Krivo je more", šmrc, o da, svi smo mi imali nekoga negdje davno na nekom moru... Glupost, zar ne? Šmrcamo na pjesmicu jer nas podsjeća na nešto što bi bilo i vrijeme da zaboravimo. A treba nam oduška, ne sjećanja. Sjećati se možemo i bez toga; plesati ne možemo; skakati, divljati, ispoljavati svoju sreću ili svoju energiju (iz bilo kojeg izvora) - da, možemo... Je li to možda bezosjećajnije? Jesmo li razbili iluzije djevojčica s velikim vlažnim okicama? Jesmo, jer tako treba biti! Trebamo nešto da nam razbije iluzije, treba nam njegovati strast, ne pasivnost... Koliko se god agresivnima i pretjeranima činili "običnoj" okolini, zapamtimo jednu činjenicu: svi oni posebni ljudi koji su živjeli u skladu sa svojim vremenom, sažimajući iskustva jakih, svi oni koji su pokušavali slijediti titranja vremena u kojem su živjeli; svi oni koji su pljuvali po dosadnoj putanji života i ljudske prirode stada; sve su njih nazivali i prozivali ekstremistima, sve su njih psovali, svi su oni bili odbačeni od "običnog svijeta", a sve njih mi danas volimo i cijenimo kao vizionare, kao prethodnike, kao uzore… Hoće li neka slijedeća generacija voljeti i cijeniti ovo što mi radimo? Hoće… ako procijeni da smo bili dovoljno jaki u izražavanju svojeg stava prema svijetu…


"Jer leptir ne pobudi nikada toliko smijeha, koliko jedan jedini skok buhe; niti zada toliku bol, koliku jedna stjenica; niti poremeti probavni organ koliko zgaženi žohar. I naturalizam pogazi idealizam ko koitus stihovanu ljubav."
Janko Polić Kamov, 1906.