P.L.U.R.

Twisted psychedelic freedomfighters:

"Punoća života i jest kratka, jer radi se o tome: ispiti vino jednim gutljajem i osjetiti svu slast alkohola - ili na mahove, kao dobrodušni starčić i solidni želuci. A živjeti znači razumjeti svoje doba i živio ja sto godina kao fratar, bio sam svejedno mrtav od poroda."
Janko Polić Kamov, 1906.


Zovu nas otkačenjacima, brijačima, partijanerima; neki čak idu toliko daleko da nas smatraju "onim drugima", nazivaju nas zapravo ružnim ili besmislenim imenima, samo zato jer nas ne mogu razumjeti - jer ne žele, jer nemaju potrebu stopiti se sa svojim vremenom i uzeti maha, oduzeti djelić svijeta i dati ga sami sebi; dati sebe drugima i uživati u cjelovitosti jedne uzdrmane generacije koja jedva može razumjeti samu sebe... Ali trudimo se, dajemo si oduška, želimo vidjeti sve strane života u ovo ludo vrijeme u kojem smo se sasvim slučajno sretni zatekli... I želimo dobiti sve što možemo od svijeta koji pruža kaos i neprestalnu turbulenciju, želimo uživati u tom kaosu, želimo osjetiti kaos u sebi i shvatiti ga. Ta činjenica čini nas drugačijima od "onih ostalih", jer mi želimo, a ne utapljamo se u svakodnevici ne želeći ništa... Možda bismo tako bili sretniji... sigurno bismo tako bili sretniji, ali gdje bi onda bili oni trenuci bezglave sreće koju tu i tamo uspijemo obuhvatiti golim rukama i grčevito je zadržati na nekoliko sati.... "Blago siromašnima duhom, jer njihovo je kraljevstvo nebesko" rekao je jednom jedan pametan čovjek, ali mi kažemo "Ne, hvala, mi volimo KAOS i sretniji smo bivajući povremeno rastrzani mislima, bivajući zabrinuti, bivajući ponekad naizgled ludi i neurotični...". Jer živimo u svojem dobu, jer osjećamo pulsiranje svijeta kao što osjećamo pulsiranje vlastite utrobe dok se suživljujemo s erupcijom svijeta. I sretni smo što to možemo doživjeti. Što smo dovoljno otvoreni za prihvaćanje raspadanja i ponovnog sastavljanja uvrnutog života kojeg volimo i cijenimo. Želimo pulsirati sa svijetom; ima li u tome što loše?! I pokazujemo to; svojim načinom života, svojom frizurom, svojim odnosom prema drugim ljudima... glazbom koju slušamo i koja je mnogima od nas pokazala neke nove strane doživljavanja fenomena zvanog "uživanje u glazbi". I za mnoge će od onih koji nas još uvijek smatraju otkačenjacima i koji misle da se nikada neće na taj način zabavljati, kad-tad doći vrijeme kad će i sami "puknuti" jer će ih tempo života natjerati da u svemu uživaju jače, snažnije, intenzivnije, kad će ih življenje u kaosu natjerati da se zabavljaju u kaosu... I mi ćemo ih prigrliti i nikada im nećemo spomenuti kako su pljuvali po nama, kako su tvrdili da nikada neće priznavati naš način života i zabave; mi ćemo vrisnuti "Dobrodošli" i bit ćemo sretni što nas ima više. Jer mi smo sretni ljudi koji žive i pulsiraju sa svojim svijetom u svojem vremenu.
Koliko je to istinito, koliko smo mi samo filozofi koji svoju filozofiju iskazuju ispuhavanjem, iskakanjem, fizičkim iscrpljivanjem u cilju pražnjenja viška informacija, to će znati ocijeniti neka slijedeća generacija. Nama treba naš mali osobni Recycle Bin, u koji ćemo pobacati sve frke i sve nelogičnosti našeg svijeta. I takav Recycle Bin pronalazimo svakog vikenda u nekom (na žalost) zadimljenom, (relativno) mračnom (zimi) klubu (jer ipak bismo mi radije živjeli na Baliju i partijali uz more...ali to su samo sanje, a mi - na žalost - znamo razlučiti stvarnost od sanjarija... "blago siromašnima duhom", jer oni to niti ne žele, a kamo li trebaju razlučivati san od jave....). Nećemo se baviti našim stilom života, nećemo se baviti našim odnosom prema poslu, nećemo se koprcati u nebuloznim analizama slobodnog vremena, kojeg na žalost imamo tako malo da ga ne stignemo niti primijetiti kako treba... Sada i ovdje bavit ćemo se fenomenom glazbe koja nam ispunjava duh u tim trenucima kad naš kaos i kaos svijeta postaju jedno. Bavimo se glazbom onako kako najbolje znamo, kako jedino znamo - doživljavamo je trenutačno, iskreno i istinito, doživljavamo je impulzivno svakim djelićem svojeg mozga i svojeg tijela. I zato "oni drugi", oni obični (jer možemo se i mi razbacivati raznim pridjevima koje možemo povezati s ljudima koji ne doživljavaju svijet kao mi) ne razumiju razliku... Ne razumiju da mi želimo sudjelovati, da želimo što jače ispucati sebe kroz glazbu, kao što želimo što jače ispucati sebe u svakom trenutku našeg života - još dok smo u najjačem periodu života, dok se nismo pustili rijeci da nas nosi... "Oni" doživljavaju sve, pa i glazbu, slušanjem, osjećanjem, raspoloženjem; ponekad je ili možda uvijek povezuju s trenutkom, ponekad s nekim lažnim sobom, koje je nekada davno postojalo; ponekad čak i istinski, ali - let's face it - nije to to. A pitanje koje si "mi" postavljamo jest: može li nas ponijeti? Možemo li poletjeti i zaboraviti sebe kao fizičku jedinku? Može li nas natjerati da postanemo jedno sa svojom sviješću? Hoćemo li se nakon doživljavanja iste osjećati punije, praznije, zadovoljnije?
Sad mislite - ma tko si postavlja sva ta pitanja? Kada?! Stignete li si postaviti sva ta pitanja dok zatvorenih očiju u svojoj glavi vidite samo crvene krugove koji se stapaju s vašim uzdignutim rukama? Možda ih ne postavljate... možda jednostavno osjećate odgovor! Više ne postavljamo pitanja, jer nam ne trebaju! Samo znamo - to je trenutak kad se stapamo s istinskim sobom, kad se osjećamo dijelom razhuktale gomile... I želimo jače, brže, želimo se istopiti u bestjelesni puls i spojiti se s nekim svojim drugim "ja" koje postoji u nekoj drugoj dimenziji... Možda ćemo plesati dok nas noge ne izdaju, možda ćemo umorni sjediti i pijuckati svoje piće, ali će svaki djelić naših živaca osjećati trnce koje nam donose oni mali sitni zvuci koji nas diraju baš tamo gdje treba... Ali sasvim je sigurno da nećemo, odgovorno tvrdim (iako dozvoljavam da me netko dobrim argumentima razuvjeri), nećemo zaljubljeno tupim pogledom u prazno proživljavati neku davnu ljubav - koja još vjerojatno živi samo u toj "pjesmi" i možda nije niti bila nikada stvarna. Za početak, teško da ćemo dobiti "pjesmu", konkretnu i u neizmijenjenom izdanju, koju ćemo moći poistovjetiti s nekim davnim doživljajem; ali čak i da je dobijemo - pitanje je: hoćemo li je isplesati ili isplakati?! Hoćemo li skakati dok nam ne postane neizdrživo toplo, hoćemo li to dragocjeno vrijeme potrebno za filtriranje svakodnevnih smeća koja smo pokupili usput utrošiti na pražnjenje, ili ćemo njurgati tužnjikavo za nečim što je davno prošlo ili se nije nikada niti dogodilo? Opet ćemo se vratiti na neke naše davne zabave, dok smo bili dio "onih drugih", i odgovoriti sami sebi - koliko puta ste vidjeli tupilo u okicama i pokoju vlažnu kapljicu dok je negdje netko na gitari svirao (da svirao! Joj!) "Krivo je more", šmrc, o da, svi smo mi imali nekoga negdje davno na nekom moru... Glupost, zar ne? Šmrcamo na pjesmicu jer nas podsjeća na nešto što bi bilo i vrijeme da zaboravimo. A treba nam oduška, ne sjećanja. Sjećati se možemo i bez toga; plesati ne možemo; skakati, divljati, ispoljavati svoju sreću ili svoju energiju (iz bilo kojeg izvora) - da, možemo... Je li to možda bezosjećajnije? Jesmo li razbili iluzije djevojčica s velikim vlažnim okicama? Jesmo, jer tako treba biti! Trebamo nešto da nam razbije iluzije, treba nam njegovati strast, ne pasivnost... Koliko se god agresivnima i pretjeranima činili "običnoj" okolini, zapamtimo jednu činjenicu: svi oni posebni ljudi koji su živjeli u skladu sa svojim vremenom, sažimajući iskustva jakih, svi oni koji su pokušavali slijediti titranja vremena u kojem su živjeli; svi oni koji su pljuvali po dosadnoj putanji života i ljudske prirode stada; sve su njih nazivali i prozivali ekstremistima, sve su njih psovali, svi su oni bili odbačeni od "običnog svijeta", a sve njih mi danas volimo i cijenimo kao vizionare, kao prethodnike, kao uzore… Hoće li neka slijedeća generacija voljeti i cijeniti ovo što mi radimo? Hoće… ako procijeni da smo bili dovoljno jaki u izražavanju svojeg stava prema svijetu…


"Jer leptir ne pobudi nikada toliko smijeha, koliko jedan jedini skok buhe; niti zada toliku bol, koliku jedna stjenica; niti poremeti probavni organ koliko zgaženi žohar. I naturalizam pogazi idealizam ko koitus stihovanu ljubav."
Janko Polić Kamov, 1906.

Sviđalo se to nama ili ne, narodnjaci danas predstavljaju značajan dio hrvatske glazbene scene, do te mjere da na njih briju i mnogi partijaneri. Imaju li partyji i narodnjaci, dva naizgled nepomirljiva tabora, ipak više sličnosti nego što se na prvi pogled čini?



Je li ova tema pomalo čudna? Na prvi pogled, jest. Poznajem mnogo ljudi koji bi u startu rekli “to je glupost, kakve veze ima techno (house, trance itd.) s narodnjacima?” Jedan dio ljudi s techno scene bez sumnje bi usporedbu s narodnjacima doživio kao uvredu. S druge strane, i mnogim narodnjacima bi svijet cjelonoćnog plesanja uz house, trance i

druge zvukove mogao izgledati čudno, daleko i neprihvatljivo. No, postoje ljudi koji su zabrijali i na jednoj i na drugoj strani, ili ljudi koji zadržavaju svoje preferencije ali pokušavaju sagledati s distance ono što danas određuje party scenu, dakle ljudi kojima ovakve usporedbe nisu skroz besmislene. Koji su to argumenti koje bi netko mogao potegnuti prije početka bilo kakve usporedbe, u želji sprečavanja same rasprave?



Argumentacija bi pokazivala sljedeću ideal-tipsku sliku: techno (house, trance, drum’n’bass itd.) predstavlja urbanu kulturu, instrumentalnu glazbu, skulirano i pristojno držanje čak i pri špici u glavi, ravnopravnost plesnih i drugih uloga muškarca i žene. Također, ideal-tipski party akter ne voli alkohol, pije energetska pića i osluškuje kemijske inpute ekstatične empatičnosti, uvijek spreman dvaput reći “sorry” ako u plesu ili hodu nekog okrzne rukom. S druge strane, pri opisu narodnjačkih fešti i pripadne glazbe imamo sliku ruralne kulture, pjesama u kojima nikad ne nedostaje vokal, raskalašeno ponašanje, ples po stolovima, alkohol dominira, doza nasilja poželjna, tučnjave uobičajene, žene objekt lova i uzrok prepirke.



Nakon ovakve dvije suprotstavljene slike, svatko bi zaključio kako između techno brije i narodnjaka leži nepremostivi ponor, i kako je svaka usporedba samo naglašavanje razlika. Za jedan dio ekipe to je sigurno oduvijek bilo tako, i ostat će tako. Idealni tip je idealni tip, a ne poklapa se uvijek sa stvarnošću, bez obzira što je jedan dio ekipe iz 1993.-1994. doista izgledao kao ideal-tipska slika iz udžbenika. Ipak, situacija ni na početku nije bila tako radikalno različita od današnje, i možemo se sjetiti niza primjera koji ruše uobičajenu sliku; primjerice, odlazak dijela ljudi s “podzemne” rave scene u nastajanju na hrvatski dance party u Dom sportova, uzimanje ecstasya najprije uz Ramireza, zvuke berlinskog Bunkera, domaćih Kikija, Frajmana i Lily, i onda, dakle još

na samom početku, uzimanje tada još uvijek skupe i “rejverski posvećene” droge uz zvuke Ivane Banfić, ili uz utakmice Dinama i Hajduka, kućne tulume i slično.



Dakle, nemojmo mistificirati početak i prvih nekoliko godina širenja party scene, misleći kako u njemu nisu sudjelovale i grupe navijača, ili raveri koji su izgledali kao da su na mješavini speeda i MDMA, dok su zapravo bili inspirirani isključivo pelinkovcem. Ipak, sve te grupe i raznovrsni brijači nisu stvarali frku, već je dominirao PLUR. Nije točno da su se navijači, ćelavci i razna druga bića što su pristigla na party scenu počeli pojavljivati tek posljednjih nekoliko godina.Svi su oni tu od početka, ili barem od sredine devedesetih, ali je bitna razlika upravo u vibraciji, u činjenici da je to što se događalo

prije deset godina bilo toliko novo i ushićujuće da su i najokorjeliji Bad Blue Boysi izgledali pod strobo svjetlima kao i svi drugi – sretni, miroljubivi i rasplesani.

Nešto bučnije izražavanje oduševljenja tek je kasnije postalo odbojno osjetljivijem dijelu ekipe, dok se na početku uklapalo u karnevalsku atmosferu zviždaljki i buke.



Navijači, naravno, nisu isto što i narodnjaci, posebno ne ekipa koja je na početku zabrijala na partije, oni su ovdje spomenuti kao prva odstupanja od klasičnog rejverskog modela izgleda, ponašanja i preferencija droge. Kako je vrijeme prolazilo, a techno (house, trance) party postao etabliranim i uobičajenim oblikom klupske i vikendaške zabave velikog broja mladih, tako su razni akteri počeli polako mijenjati PLUR atmosferu

do neprepoznatljivosti, baš kao što se nakon prvih desetak godina to dogodilo u Velikoj Britaniji. Dok u prvoj fazi party scene nikad niste mogli sresti neke muškarčine naslonjene na šank kako bulje u cure i evidentno ne sudjeluju u ritualu zvuka i plesa, kasnije su takve scene postale češće. Dok se nasilje na početku nije moglo niti zamisliti, tučnjave danas nisu neuobičajene. Znajući za sve probleme današnje scene, pogledajmo kako izgleda odnos s narodnjacima iz drugog ugla.



Narodnjački dernek, baš kao i party, predstavlja ekstatičko iskustvo za mnoge prisutne. To je ona vrsta ekstatičkog stanja koje se pamti, a slike sebe u plesu, zatvorenih očiju, s dragim ljudima u zagrljaju, ostaju preko tjedna u školi, na poslu ili na faksu, kao smislenije od većine slika koje nude profesori, starci ili političari. Dakle, umjesto naglašene podjele na koncert s jedne a DJ-a s druge strane, imamo party kao takav, samo s različitom glazbom. Iako narodnjaci jesu dominantno vokalni, na jednom dijelu

narodnjačke scene instrumentalni dijelovi se produžavaju i podebljavaju ekstatičnost prisutnih. Zatim, alkohol može biti glavno sredstvo mnogim partijanerima, kao što ljubiteljima narodnjaka nije stran ecstasy. Muškoženski odnosi također mogu biti slični, s

obzirom na promjene koje su se na techno sceni dogodile i s obzirom na stalno obnavljajući maskulinizam u društvu, što je odavno rezultiralo poplavom “ćelavaca i sponzoruša”, kako na techno partijima, tako i na narodnjačkim partijima. Agresivno

ponašanje i izostanak ispričavanja za guranje pri plesu ne mora biti karakteristika narodnjačkog tuluma, sve ti se to može desiti i na techno (house, trance) fešti, u gomili u kojoj uz povremene vibracije PLUR-a, postoje i vibracije frustracije naslijeđene od roditeljske kulture i osnažene speedom i alkoholom.



Dakle, razlika nije tako apsolutna kako se na početku činilo. Glazba ostaje različitom, ali običaj najavljivanja DJ-a i live act-ova, kao i druga verbaliziranja kakva se mogu čuti na partijima, samo pridonose općem osjećaju derneka i smanjivanju razlika između partija

elektronske glazbe i harmonikaškovokalnog transa, gdje čak i beat može biti zajednički.



Dok će neki dijelovi techno/house/trance scene ostati zauvijek odvojeni od onoga što smatramo narodnjačkom glazbom i feštom, mnogo toga što se zove “party” preplitat će se po ponašanju, preferencijama droga, atmosferi, nasilju, pa ako treba i po glazbi. I to zato što je i narodnjacima i partijanerima, u hrvatskom kontekstu, postalo zajedničko upravo to što su i jedni i drugi, dobrim dijelom postali opća, srednja struja, odnosno - mainstream.

ben

*ovo je jedna moja bivša napisala*

Gledam je dok kao u usporenom filmu diže ruke, mekano ih uvija, izvija vrat, mokra joj se kosa lijepi za leđa... Struk se giba u ritmu glazbe, iz nje izbija nekontrolirana sreća dok pleše zatvorenih očiju, a tijelo joj izgara u pokretu.
Senzualnost. Radost. Prekrasno tijelo utopljeno u glazbi. Napućene usne i istovremeni smiješak...
To je Ona. I ja sam Ona - nekome drugome. Tko zna, možda i Njoj samoj.


Teško shvatljivo?
Pojednostavit ću. Ja sam cura. I Ona je cura. I nismo homoseksualke. Samo se sada vidimo u potpuno drugačijoj atmosferi, u viziji, hermetičnoj atmosferi jednog naoko prebučnog i zagušljivog partyja. Sada se promatramo kroz ružičaste naočale, i dijelimo radost trenutka u kojem smo se sasvim slučajno zajedno zatekle. I meni nije važno je li ona lijepa, ili ružna, duhovita i pametna; meni čak nije niti važno je li ona možda On. U tom trenutku ona je moja senzualna spoznaja, ona mi se sviđa i ja bih dirala imaginarnim rukama njenu svjetlucavu kožu.
I to se - sigurno - događa svima nama koji odlučujemo svoje noći posvetiti sebi samima, osloboditi svoje tijelo i dozvoliti umu da se odmakne od dana i pusti glazbi da ga nosi, da ga oslobodi frustracija, obveza, svega što donosi ponedjeljak i četvrtak; i pustimo "ratio" da se odmori. I samu riječ "party" izgovaramo poput čarobne riječi za meditaciju... Jer party to i jest - meditacija duha i pražnjenje tijela, davno izgubljeni osjećaj slobode. I svi mi koji si to ponekad priuštimo slobodniji smo i otvoreniji prema svijetu.


A sad se vraćam na Nju i moje imaginarne ruke koje je žele dotaknuti...Zašto imaginarne? I zašto ja Nju zapravo ne dotaknem, svojim stvarnim tijelom? Odgovor je jednostavan: zato što je nepotrebno. Jer ja nju "osjećam", nije mi potrebno dotaknuti je jer sam svu onu senzualnost već spoznala. Nije potreban tjelesni kontakt između dvoje ljudi da oni podijele svoju senzualnost.
Potrebna je sloboda uma.


Zato se na partyju događaju susreti koje promatrač može tek uočiti, ali nikako razumjeti. Razumjet će tek kada se počne oslobađati, kad shvati da nije bitno kako izgleda i kako pleše, već da je dio sretne mase koja uživa u slobodnom iskazivanju vlastite radosti. U tom trenutku svi su lijepi onoliko koliko se osjećaju slobodnima.
Zašto toliko govorenja o slobodi, a ovo je članak o seksualnosti na partyju?
Jer opuštanje uz glazbu, plesanje, divljanje, "pražnjenje", vode oslobođenju duha. Tijelo koje pleše, koje se u pokretu izvija i u tome uživa, oslobođeno je srama i time odmah privlačnije, seksualno zanimljivije i djeluje pristupačnije - zbog pretpostavke da je i duh slobodniji. A svi mi koji izabiremo takav način opuštanja, "ispucavanja", trebamo zapravo odmak od luđački brzog tempa kojim živimo pokušavajući pratiti ritam suvremenog svijeta. I zato opuštanje nalazimo na partyju, gdje ljudi jedni drugima dozvoljavaju oslobođenje od većine bespotrebnih društvenih i moralnih normi, zaostalih iz davno prošlih društvenih uređenja. Oslobađanje od prastarih društvenih okova potiče oslobađanje duha i misli, i to je oslobođenje pozitivno jer je izazvano atmosferom jednakosti i zajedništva. A "jednakost i zajedništvo" - dvije ključne riječi za čovječanstvo i njegov razvoj - u ovim je životnim uvjetima teško (nekome nemoguće) postići. Nova generacija nema vremena, mi svi trčimo bespoštedno ganjajući svoje ciljeve, i nemamo mi vremena za opuštanje; ne možemo mi plesati sentiše, a živimo u zagušljivom memljivom gradu, srećemo dnevno milijune ljudi koji isto tako neumorno trče sa sivim podočnjacima ispod očiju! U jednom danu proživljavamo pola života nekog davno rođenog čovjeka, i svjesni smo da ćemo tako još dugo dugo trčati, tko zna hoćemo li stati ili ćemo se negdje po putu samo preoblikovati u nešto drugo i nastaviti trčati... I sama svijest o nemogućnosti odmora, koja ne mora nužno biti negativna, pridonosi stresu i zahtijeva filtriranje; jer svaki oblik stresa mora biti "izbačen".


I zato nama treba jače i duže "pražnjenje", i zato se u tim trenucima želimo osjetiti slobodnima i ispoljiti svu ljubav i svu strast koju nosimo u sebi - naglo, trenutačno i potpuno oslobađajuće, intenzivno koliko možemo podnijeti; eruptiramo u trenutku i proživimo sve uzbuđenje, svu moguću sreću, pročišćavamo emocije i kroz sebe filtriramo čistu energiju, onu koja nam je potrebna da bismo sutra nastavili trk. I onda neko vrijeme trčimo sa smiješkom na usnama, jer smo se pročistili, ispraznili, obnovili. Odajemo počast vlastitom tijelu i umu, mi ubrzani Europljani, kao što neki smireniji ljudi u nekim smirenijim kulturama odaju počast sami sebi u, recimo, hramu. Prenaglašen i pomalo bezobrazan izraz "Tonight, this is your church, and DJ is your God!" dobiva pomalo vrijednost u nekom minucioznom smislu, u usporedbi smirenja kojeg izaziva odmak od stvarnosti, bio to odlazak u shopping, u crkvu, na godišnji odmor; na party.


Na partyju je seksualnost izraženija kod oba spola. Jer u trenutku opuštanja želimo sami sebe doživjeti intenzivno, želimo da nas svi oko nas dožive intenzivno, želimo si posvetiti više pažnje nego nekog drugog dana. I želimo oko sebe isto tako osobe zanimljivog izgleda; bez obzira na to hoćemo li s njima samo plesati ili ćemo pokušati uspostaviti verbalnu komunikaciju. Ponekad nije važna niti komunikacija, već samo vizualni dojam, jer ugodnije je opuštati se u društvu ljudi koji su lijepi, nasmiješeni, sretni; plešu!


Isticanje vlastite seksualnosti na partyju zapravo je odraz težnje za slobodnijim izražavanjem. Zato na partyjima dozvoljavamo strancima da nam prilaze, uočavamo osobe kojima bismo željeli prići, želimo da nam privuku pozornost neki posebni ljudi; jer za to niti nemamo vremena preko tjedna, niti se možemo dovoljno opustiti da si to dozvolimo. I zato su cure na partyju slobodnije obučene, maštovitije, dozvoljavaju si ludosti koje ne mogu nositi svaki dan, jer je tako olakšavajuće ne misliti o "društveno prihvatljivim" odjevnim predmetima! Dečki se pokazuju u potpuno "ne-macho" stilu, oblače svjetlucave majice i kratke hlačice (koje ni jedna društvena norma ne bi dozvolila!), ne srame se tipičnih "homo" prefiksa, jer je nebitno što o tome misli netko "izvana". Slobodu duha želimo pokazati i svim vanjskim sredstvima kojima raspolažemo. Jer zašto ne bismo izgledali drugačije, kad se i osjećamo drugačije nego svakog dana; a svi oko nas razumiju!!!


Zato dok ste na partyju - pustite slobodno da vam um luta, obavija nepoznate osobe i u trenutku ih obožava, nije važno niti tko je ta osoba niti kojeg je spola... Jer to je sloboda, a sloboda je - Ljubav. Jer darujući drugome ljubav, darujemo ljubav sebi.

Ove godine pokret vezan u elektronsku glazbu (u raznim vremenima na raznim mjestima zvan acid-house, rave, clubbing ili jednostavno party-scena) u svojoj domovini (odnosno domovinama - VB i SAD) ulazi u svoje teen-godine. Nešto bliže, u Zagrebu, to putovanje traje već deset godina - što je prava prilika za jedan brz osvrt unazad.

U sljedećem prikazu neću spominjati DJ-e - iako su neki igrali stvarno veliku ulogu i vodili scenu godinama. Već je barem pet DJ generacija prošlo scenom i učenici sustižu učitelje - ali ni učitelji se ne daju. Ponekad, ali samo ponekad izgledaju umorni.
Sve je počelo sa zvukovima - dopirali su sa zapada i zalazili u kompjuterske demoe i igre, te opskurnije radio i TV emisije. Rado smo ih slušali; kod kuće, na tulumima i po skloništima. Međutim, prava scena još nije postojala.

Početkom 1992. kreću prve javne slušaonice i underground partyi koji broje po nekoliko desetaka ljudi. Stiže i ecstasy. Godinu dana kasnije, 1993. postoji nekoliko klupskih večeri (prvo Gjuro, zatim Aquarius) i više stotina ljudi koji ih pohode.

Scena izlazi iz podzemlja na dan mrtvih 1993. na Under City Rave-u, u katakombama ispod gornjeg grada gdje se nakrcalo više tisuća ljudi.
U ovo doba dominira frankfurtski i belgijski zvuk; u prvo vrijeme techno, zatim više hardcore, da bi 1994. dominirao "klasični" trance.
Upravo 1994. dolazi do eksplozije; scena se pojavljuje i izvan Zagreba (Split, Istra, Međimurje).. Skoro je svaki dan party, skoro svaki vikend neki veći rave na nekom novom i čudnom prostoru (pa i "megapartyi" poput Future Shock serijala).
Partye pohode tisuće mladih sitih primitivizma, rata, agresije i stresa, koji jedva čekaju da nestanu u glazbi, zajedništvu i ekstazi partya.

Krajem 1994. scena po prvi puta kreće nizbrdo - ljudi su se umorili i zasitili od istog zvuka i iste droge, novih je "regruta" malo, a u medijima i "pravovjernoj" javnosti pokrenuta je velika hajka protiv rave scene kao legla droge i gluposti.
1995. osim prodora House glazbe i speeda, bilježi opadanje broja partya i zamiranje velikih spektakala (posljednji nestaje Future Shock), a krajem godine techno se pušta samo u dva zagrebačka kluba - Aquariusu i Mungosu (Kašini).
Dok je prvi klub krasila vise distancirana atmosfera i progressive zvuk, u Kašini je redovito bilo velikog veselje i svačega dobrog i lošeg. Ta su dva kluba nosila scenu u Zagrebu, kroz jedan mirniji period 1996-1997. kada je prošlo dosta kvalitetnih gostiju (od Garniera preko Plastikmana do Millsa i Acquavive - pomak od kontinentalne produkcije).
U to vrijeme scena je bila življa još u Istri i Dalmaciji oko Splita. Krajem 1997. dolazi do novog zamora i mrkih faca na sceni. Kašina se zatvara u spektakularnoj raciji (gdje uhapšene odvoze autobusom), a Aquarius prestaje s programima techno i house glazbe.

Nakon nekoliko gotovo praznih mjeseci u proljeće 1998. party scena se vraća u The Best; najluksuzniji klub u zemlji - i to s "Kraljevstvom" - postavom iz Kašine. Uskoro u Best dolazi i goa/psy. trance večer pod nazivom "Astralis", koji postaje omiljen među najmlađima. Aktivira se još nekoliko ekipa koji rade više ili manje komercijalne partye.

Osim "mainstream" techno/goa/tech-house partya, nastaje i nekoliko alternativnih scena koje se formiraju tijekom 1998; od anarhoidnog tribala u Močvari i kasnije Attacku, preko male ali uporne drum 'n' bass scene, do šminkerskijih i atmosferičnih klupskih fusion/house večeri "Kontrapunkt".

Početkom 1999. opet se svaki tjedan dešava po nekoliko partya; od najvećih klubova do malih poluprivatnih prostora. Vraćaju se i veliki partyi u dvoranama i na otvorenom (pogotovo ljeti - sjajni Aquatica festival i tradicionalni free party na Ponikvama).
Ali najveći nalet tek slijedi.

Između jeseni 1999. i proljeća 2000. scena se, potpomognuta tech-house zvukom promoviranim od projekta Stereo Studio, penje u orbitu i definitivno izlazi iz undergrounda. Tjedno ima po dvadeset, pa i trideset partya, od toga samo pola u Zagrebu.
Inače prilično anemična scena u Dalmaciji ljeti postaje prepuna partya, a u unutrašnjosti, pogotovo Osijeku, scena jača. "Valkana beach 2000" i "Future shock 2001" po prvi puta prelaze broj od 10 000 ljudi.

Još od 1994. grupa techno-entuzijasta okuplja se na Internet newsgrupi hr.rec.music.rave (sada hr.alt.rave), komentira glazbu i zbivanja, te ponekad napravi kakvu web stranicu, ali tek tijekom 2000. nastaju stranice koje redovito prate i najavljuju zbivanja na sceni - www.urban-fetish.com (kojeg više nema) i www.pegla.com, a odnedavno i www.er45.com.

No veliki broj ljudi ne znači i veliku kvalitetu scene; val se krajem 2000. preklapa i zagrebačkom se scenom još jednom šire mrki pogledi, kronično pretjerivanje s drogama (pa i alkoholom), tučnjave i divljaštvo. Takvoj se situaciji pridružuju organizatori koji ne brinu pretjerano o uvjetima na partyima - gdje puštaju u prostor više ljudi nego što može stati, isključuju pitku vodu, podižu i podižu cijene. Trenutno je scena nešto manja i prilično mračnija nego prije godinu dana; izgubila je puno krvi, ali preživjeti će. Uvijek preživi.

Put je bio dug... a tek je počeo.

"Svi bi mi trebali biti jedna velika nasmješena raznolika šarena tolerantna gomila što slavi zajedno..."

Svatko od nas sigurno ima u posebnom sjećanju svoj prvi rave party. Nakon nekog vremena, vjerojatno se nećemo sjećati muzike koja se puštala, ali prvi doživljaj atmosfere partyja ostat će trajna uspomena.
Osjećaj da su svi ljudi oko nas prijatelji s kojima možemo bilo kada započeti razgovor o bilo čemu, kao da se već godinama poznajemo.
Osjećaj da je potpuno svejedno kako ću plesati, da nije toliko bitno što su mi hlače malo ofucane i što mi je faca baš danas oprištavila.
Nije bitno kako izgledaš, otkuda si došao i što radiš. Tu si, i mi te prihvaćamo kao dio nas, jasno, ukoliko ti to želiš.

Takvi rave partyji izronili su u Engleskoj, krajem osamdesetih i atmosfera na njima opisana je preko četiri koncepta, koji će kasnije postati kameni temeljci virusa koji se početkom devedesetih proširio na cjelu Europu: Mir, Ljubav, Zajedništvo, Poštovanje .
Iz njihovih je početnih slova ( Peace, Love, Unity, Respect ) potom nastala magična skraćenica koja će kasnije postati osnovnim idealom rave scene - PLUR . I ta je riječ možda najbliži opis atmosfere rave partyja.
Sami će partyji, neovisno o vrsti muzike koja se na njima pušta (techno, house, trance, drum&bass...) izgubiti smisao ako se PLUR atmosfera na njima ne osjeća - postaju tek nešto drugačije Saloon večeri, s malo drugačijom i malo manje pjevnom muzikom. A tu atmosferu na partyju stvaramo mi. Odgovornost je na svima nama.

Svatko od nas donosi na party mir, pruža ljubav, stvara zajedništvo, poštuje druge. Takav stav nećemo steći uzimanjem droga ili alkohola - moramo ga izgraditi, ili sami, ili uz pomoć ljudi i prijatelja oko nas. I kada to izgradimo, moramo ponijeti u tom raspoloženju druge ljude oko nas i podijeliti naš osjećaj s njima. I to dijeljenje "vibre" s drugima ono je što nas najviše čini sretnim na partyjima i razlog je zašto partyje posjećujemo, neovisno o tome radimo li to tako da se smješimo drugima, djelimo im lizalice ili se kucamo bocama pive kada se odmaramo od plesanja.

Naravno, ovo sada nije priručnik "Kako se ponašati na rave partyjima", jer svatko od nas svakako je drugačija osoba te doživljava stvari i izražava se na svoj način. Dakle, bez pokušaja da sada držim predavanja, pokušat ću opisati što svaka od komponenti PLUR- a znači i kako utječe na naše ponašanje na partyju.

PEACE (mir)
Rave partyji uvijek su slovili kao mjesta gdje ćete teško naći partnera za fizički obračun. I to je blago rečeno; unatoč ponekad nesnosnim uvjetima, uvijek vlada atmosfera prijateljstva.
Mir je ono što osjećamo kada nakon 10 sati skakanja na partyju zadovoljno čekamo tramvaj na putu kući.
Mir je kada netko prođe pored tebe i gurne te dok plešeš na svoju omiljenu stvar, a ti mu se nasmješiš i stisneš mu ruku. Ili kada se dvojica ravera usred dizalice lupe glavom u glavu, te onda podijele bocu vode koju jedan od njih ima.
Ili, npr, jedan stvaran dogadjaj:
" (...) Evo scena koja mi se dogodila na partyu (...) Neka ženska se nonstop dere ko budala "IDEMOOOO", i meni došlo navrh tikve, i primim žensku za glavu, i u uho svom snagom DOSTAAAAAAAAAAAAAAA!!!! I žena se okrene prema meni, čopi me za glavu, i poljubi u lice. :) No comment. :) Peace, Love, Unity, Respect, Love.. :) " Naprosto, stvari koje nam nisu po volji se dešavaju, a naša reakcija ne mora biti nasilna. Opsuješ, nasmiješ se i ideš dalje. Ili to isto, ali ne opsuješ.

LOVE (Ljubav)
I dok je mir ono u nama sto cini preduvjet ne samo za party već i funkcioniranje uopce, ljubav je ono što bezuvjetno dajemo drugima oko nas. Bile to ćelave natmurene face na šanku, sređene cure od DJ-a koje stoje uz stage, osnovnoškolci kojima su na svom prvom izlasku nakon ponoći, ili naprosto ljudi poput nas, kakvi god mi bili, za svakog od njih rezerviran je barem smješak i pokoja lijepa riječ dođe li do konverzacije.
A kada ljudi oko nas osjećaju to isto, party čini da smo nakon njega puni pozitivne energije i novih ideja i motiva. I, naravno, kada plešemo, svo to skakanje dobiva novi smisao.

UNITY (Zajedništvo)
Nakon ove prve dvije stvari, zajedništvo se nameće kao logičan nastavak. Ali to nije ono "jedinstvo" u kojemu svi mislimo isto, radimo isto i izgledamo isto, već je upravo različitost i raznolikost jedna od glavnih vrijednosti rave subkulture, čime se malo koja druga može pohvaliti. Opet, koliko god bili različiti, osjećaj je da je nešto veće tu na djelu te da smo, barem tih nekoliko sati na partyju, dio jednog plemena koje tu zajedno pleše i slavi.
To pleme nije zatvoreno, svatko tko želi može postati njegov dio. Pritom se ne gubi identitet; nismo navijači na nogometnim utakmicama koji se deru u jedan glas... to je prije kaos šarenih glasova, pojava i ideja u koji smo uronjeni.
Za nas ne vrijedi da se gomila racionalno ponaša tek kada su sve mogućnosti iscrpljene - jer nismo gomila, nemamo vođu, a cilj... pa, osim neke maglovite ideje dobre zabave, druženja i želje za boljom i mirnijom budućnosti, nema nekih ciljeva za koje bi se agresivno borili.

RESPECT (Poštovanje)
Ovo je možda glavni element, iz kojeg sve ovo gornje proizlazi, a kojeg sigurno najviše nedostaje na sceni. Poštovanje spram drugoga znači da ga poštujem kao sebi ravnog; kao osobu koja također ima stavove kao i ja i koji ne moraju nužno biti jednaki.
Iz poštovanja proizlazi da drugi imaju na partyjima jednaka prava kao i ja i da se oni također žele zabavljati, kao što i ja želim. Oni su dio plemena kao i ja i svatko na partyju nalazi nešto svoje što ga privlači.
Kada vidim nekoga kako pleše, potpuno povučen muzikom, neću mu kvariti zadovoljstvo samo zato što ja baš sada moram proći - sigurno ima i drugdje mjesta. Kada se pušta muzika koja se meni ne sviđa, maknut ću se sa floora, kako bi oni koji uživaju imali više mjesta i mogli bolje uživati.
Tu se često zaboravlja da bi i organizatori trebali biti dio plemena ili barem element bez kojeg svega ovoga ne bi ni bilo. Koliko god oni često zarađivali na nama, oni ipak ulažu neki trud i napor i ne bi im trebali otežavati stvari, pogotovo ako je u pitanju open-air događaj, gdje organizatori ne ubiru profit. Otprilike, to bi značilo da ne bacamo smeće više nego što je potrebno, ne radimo štetu i ne ismijavamo organizatore zbog nekih propusta za koje oni možda nisu krivi, ili do kojih je uslijed previse dobre volje a premalo iskustva došlo. Ako imamo prigovora, sigurno ih možemo bolje izraziti u izravnom razgovoru nego obiješću.

Općenito, dobra volja organizatora nešto je što se više cijeni od same tehničke izvedbe, bila ona dobra ili loša - često će više duha imati partyji koje organizira skupina fanova, koliko god bili amaterski izvedeni, nego profesionalno urađeni mega-događaji iza kojih stoje skupine s jedinim ciljem maksimizacije dobiti, bez imalo obzira spram ljudi na sceni.