Hoćeš da se igramo mačke i miša?

Pitala me mogu li je naslikati.Rekla sam da prvo moram pogledati imam li dovoljno boje.Držim ih u povećoj drvenoj kutiji obilježenoj mrljama trenutnih fascinacija.Dok sam odvajala stare i sasušene, ona se poečla skidati.Gledala sam je kako uživa zavodeći me dok sam ponovo čistila kistove koji će mi trebati.Stalak je već neko vrijeme stajao u kutu, odmaknula sam fotelje i postavila ga.Legla je na pod.Volim ovakve pripreme.Početke prije početaka.Čekala sam da se namjesti.Sama bih je rado postavila tako da sve njezine krivine budu još zakrivljenije, ruke daleko od glave i tijela, jedne noge savinute ispod kičme i druge ispružene pod nekim čudnim kutom.Ali, tako ne bi mogla dugo izdržati.Možda ni ja.Stajala sam iza stalka, iznad nje, a ona se još meškoljila i izvijala, pogledavajući me s vremena na vrijeme, pokušavajući pogoditi što bi mi se najviše svidjelo.Draga mi je bila ta njezina mačkasta umiljatost.Ruke su joj bile bijele i meke, tkivo napeto kao nezreli plodovi.Možda je bila vrlo mlada, onakva kakvu poželiš uzeti i ostaviti, neumorno opet uzeti i nosati uokolo poput cvijeta u kosi.Koža glatka i nježna kao papir za zamatanje najfinijih poklona.Ležala je tako da se onaj lijepi luk od bedara prema međunožju najbolje vidio, tamo gdje se nalazi žudnja s nevidljivim korijenjem.Ne trepćući sam je gledala i dodirom birala boje koje će oslikati te svijetle napore prirode da mi podari novu žrtvu.Izdahnula je poveću hrpicu zraka, zalijepila tamne bradavice za dno duše i predala mi se.Prvi dodir kista nalikovao je prvom poljupcu.Sramežljivo i nedorečeno.Ponovila sam pokret, poljubila je ponovo u mislima jer se nije opirala.Ne gledam svijet mnoštvom boja, biram one u kojima se prepoznajem, dajući tako svakome dio sebe.Bila je mirna, gledala sam je kako diše.Dirala sam dlačicama kista tijelo na platnu kao što bih ljubila zemlju nakon stotina godina progonstva.Sjalo je blagom toplinom, diralo je i ono mene.Prelijevalo se tonovima živog pijeska.Gozba pustinjačkom životu, srdačna slast u dnu grla.Trajalo je satima.U trećem sam posustala, bolest tjelesnog pamćenja dozvala mi je trnce u jagodice prstiju.Da sam slikala njima, nikada ne bih dovršila.Čežnja bi se pretvorila u veselje i posegla bih za tijelom u mesu.Preuzela sam tako ulogu čuvarice i ona bi na meni vidjela smrknuti pogled da nije tako dobro mirovala.Palo mi je na pamet da je možda već promrzla, ali nisam zbog toga smjela žuriti.Umjetnost ne dopušta ustupke.Da sam mogla, radije bih je slikala u vrtu nekog samostana, kako šeta i razgovara sa stablima.Manje bi me ushićivala njezina nagost.Kao da su prošli životi dok sam završila sliku.Rekla sam joj da se može ustati i obući dok radim na detaljima.Pogledala me s nevjericom, kao da se čudi što je već gotovo i bilo mi je drago.Pridigla se i uzela trljati ohlađene zglobove.Svojim je pokretima oživjela i tijelo na platnu.Dodala sam komadiće boje na mjestima gdje ih inače ne bi bilo.Ustala je, ali se nije obukla.Pitala me smije li vidjeti sliku.Klimnula sam glavom ne odmičući se od stalka.Oči su joj zijevnule, desni kut gornje usne blago se trznuo.To se i meni ponekad događa kada sam jako uzbuđena.Iste smo visine i kada mi je prišla s leđa, usnama je lako dohvatila moje uho.

grr, baš čitam i mislim si kako bi mi bilo draže da ne završi nekom takvom insinuacijom...

... pajk... pa kaj te smeta da se dvije žene vole?... ;-)

baš dobro a to dragi pajk više nije insinuacija već djelanje;)))

FSS, senzualno, poetično, umjetnički - s jednim potezom riječi. Bravo !

ma nema veze s dvije žene, equi... nešto drugo sam imao u vidu

... ok... znači, ne voliš da jedna žena drugoj usnama dohvati uho?... ;-)))))))

je, je...nadal sam se da će joj slikarica čačkat crno ispod noktiju špatulom... to me skrha bez greške... :))

..treba li ti jos boje?...Ne?...Onda cu se fino raskomadati....:o))))