Kuda otječu ceste?
Rana večer u tuđem gradu.Ni skupa šminka nakon 12 sati neonskog svjetla ne izgleda ljubljivo.A i meni je već pomalo dosta.Šetam polako nekim glavnim ulicama.Debela sam, gegam se poput patke kad hodam.Potrebno je malo vremena za prebaciti težinu na drugu nogu.Svjesna sam pukotina ispod koraka.Zato gledam ljude.Pred rasvijetljenim izlogom, dobrodržeći starac.Povlači za ruku ženu mojih godina.On je sramežljiviji nego ona.Ona ga otvoreno odbija.Uspijeva uvući je u svoju trgovinu.Nimalo silom.Ona zna što želi.Zalijepim se za prozor i buljim u njih.Nalaktila se na pult i bira komade kroz staklo.On joj straga povlači hlače i kao životinja, a ipak nježno, nagurava se na nju.Ne primijećuju me.Ljudi u takvim izlozima obično biraju vjenčano prstenje.To mi ne treba,.Idem dalje.
Razmišljam hoću li kupiti kartu za tramvaj i triput obilazim oko kioska.Žena unutra razgovara s nekim, ne gledam u nju, sugovornika ne čujem.Ja nemam sitnog, ali ona mi vraća hrpu željeza.Nikad ne brojim.Pospremim novce u džep kaputa iako mi je novčanik u ruci.Razmišljam o samcima koje poznajem i poželim društvo za večeru.Na tramvajskoj stanici mi pozli i oslonim se na zgradu.Stvori se kraj mene u trenu i primi me za rame.Ne želim da me nepoznati ljudi diraju.Da, dobro sam, hvala.Sedamnaestica.Stojim pokraj aparata s poništenom kartom u drugom džepu.Do mene stoji mladić koji mi je vani želio pomoći.Vidim mu lice u staklu.Nosi papirnatu vrećicu i gleda u pod.Okrećem mu leđa.Ravno u razgovor triju srednjoškolki.Izgleda da se jedna od njih zove kao i ja.Stalno ponavljaju to ime.Ne, sve tri se tako zovu i na početku svake rečenice spominju to ime.Nemoguće.Kažem im da prestanu.Sigurno misle da sam čudna, ali nisu se čak ni zacerekale.Samo utihnule.Kao mačići kad im zavrneš vratom.Mladiću iza mene zvoni mobitel.
Moja stanica.Silazim.Otkad ne kupujem za dvoje, mrzim velike trgovine.Prolazim pored pasa na ulazu stisnutih zuba i uzimam košaru.Iako još ne smijem podizati i nositi stvari teže od kilograma.Znam gdje što stoji i dobro se snalazim u prostoru.No, opet se gubim.Ovaj put izmđu plastični jelki i limenki s kompotom od krušaka.Bijes gotovo izmami suze.Spuštam košaru na pod.Sada nema poznatog lica s TV-a koje će mi pokazati put van.Markantno muško u crnom kaputu, rodom iz Dubrovnika.Izlazim van.Praznih ruku.Jedan od pasa vani laje dok ga ne pogledam.Pločnik od sitnih betonskih pločica, a mrak i ne vidim kuda stajem.Kao da hodam po glistama.Sada želim što prije stići u stan.
Imam tri ključa i hrpu privjesaka, zvonjava me smiruje, ali ne pronalazim pravi.Sreća pa su ljudi u zgradi susretljivi i nakon petog pritisnutog zvonca ulazim u stubište.Stan je prazan i topao.Prvo u kupaonicu, želim sprati to ljudstvo sa sebe.Gladna sam.Barem još cigareta imam u torbi.Tražim papir i olovku i propuštam telefonske pozive.Zapisala sam.Na pozadini Villancicosovih Dime nino.Sutra neću ponoviti iste greške.
16.11.2004. u 8:09 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar