...refleksije..

 
 
Sve ili ništa moj je životni moto. Pogotovo moje emocije idu u krajnosti..Zapravo one poznaju jedino krajnosti. A kako netko može biti između «voljeti» i «ne voljeti»?! Često puta sam se pronašla u situaciji kada sam mislila da volim ali bila je to samo trenutna zaluđenost nečim iluzornim, bio je to trenutak strasti i ništa više. I to je ok, jer tu nije bilo sivog područja. Bila je to samo proba. Izgleda da svi prolazimo kroz odrastanje u svemu, a ne samo u psihofizičkom smislu kao što učimo iz udžbenika biologije i eventualno psihologije; ovisi koju školicu pohađamo. Treba odrasti i u ljubavi, i u školi i u društvu i u poslu…treba odrastati na svim područjima, a svi jednostavno nisu sposobni biti dobri i odrasli u svim domenama. Ali opet, tko to od nas traži?! Ako netko i traži, onda taj nije posve prizemljen.
Ali ja sam počela nešto o ljubavi. Evo, prošlo je punih 8 mjeseci otkako sam voljela, otkako sam sama i otkako nisam pogledala drugog muškarca, a kamo li se zaljubila.
Bilo je to, dakle prije osam mjeseci kada mi je srce slomljeno za sve moje ljubavi. No, ne pišem ovo da bih se jadala, ili zato jer mi je još uvijek stalo. Ne! Nikako. Ali da, žao mi je možda zbog onoga što je moglo biti, ali mi nije više žao zbog onoga što je bilo. Jer, na kraju krajeva, ovako je ispalo bolje za mene. Bilo je to jedno veoma bolno iskustvo, ali potrebno za odrastanje moje samosvijesti. Ne kažem da prije nisam imala razvijenu samosvijest, ali sada je ona postigla svoj puni izražaj i ja sam napokon shvatila da nisam kriva za sve što je pošlo krivo, barem nisam kriva sama, te da je moje biće vrijedno i da zaslužuje biti voljeno jednakom strašću i voljom kao što je samo sposobno voljeti.
Čitala sam nedavno knjigu Temeljni oblici straha. Autor je temeljne strahove podijelio u četiri glavne skupine: shizoidne ličnosti, depresivne ličnosti, opsesivno-kompulzivne ličnosti i histerične ličnosti.
Dok sam čitala tu studiju iz dubinske psihologije analizirala sam sebe i druge ljude za koje vjerujem da ih dobro poznajem. Shvatila sam da svi mi imamo sve te strahove, samo, netko je uspio stvoriti mehanizam kojim se brani od tih strahova ili ih pak koristi u svoju korist, dok drugi nemaju toliko sreće, što zbog genetskog koda, što zbog okoline u kojoj su odrasli. Zapravo sam htjela reći da se upravo u pobjedi nad tim strahovima očituje koliko je osoba jaka i koliko joj je samopouzdanje i samosvijest, te koliko su se te osobe spremne izložiti radi ljubavi i za ljubav.
Imam prijatelja koji ima arahnofobiju. Ja sama imam vrlo neugodan i nasljedan strah od mraka, ali svejedno živimo s tim strahovima najbolje što možemo, a to je da ne upadamo u panična stanja ili u stanje šoka kada smo izloženi tim strahovima. Uvijek u sebi nađemo atom snage i otpora da ostanemo prisebni te da se racionalno izvučemo iz tih situacija u kojima naši strahovi kulminiraju, a što je to drugo nego stanje samosvijesti. Stanje kada je čovjek svjestan sebe u nekoj situaciji i kada je svjestan svojih reakcija, problema i kada si je sposoban pomoći najbolje što zna i umije.
Eto, ja sam tako postala samosvjesna kroz period samovanja, nenamjernog odricanja, postala sam samosvjesna, čvršća i bolja osoba jer nisam išla preko sebe, jer sam svome biću dopustila da se odmori, da zacijeli rane, da se rehabilitira i preraste u višu svijest. Ništa ne dolazi samo od sebe i samo po sebi. Za sve se treba potruditi i sve što odlučimo učiniti, činimo na uštrp nečega drugoga i to je uvijek tako.
Prva četiri mjeseca sam bila non-stop doma, u svojoj sobi zatvorena i nedostupna. Osjećala sam tu fantomsku bol goru od bilo koje fizičke i stvarne boli. Ali, svaku traumu treba preživjeti. Znamo, da je svakome lakše potisnuti sve negativno i nastaviti živjeti, ali tek smo s time napravili ono najgore, još veće zlo. Traumu treba proživjeti, treba se isplakati, isprazniti, treba si dati vremena da bol odboli i tek tada možemo ići dalje, kao jače i bolje osobe. U protivnom, ako si ne pružimo priliku da prežalimo neki nam nemili događaj ili osobnu nepravdu, tada će u nama tjeskoba rasti i rasti i kad-tad će eruptirati, ali tada će posljedice biti puno veće, a ljudi postati neprirodno agresivni prema sebi ili okolini ili i prema sebi i prema drugima. Jer, na ovaj način svoju prošlost nosimo cijelo vrijeme na svojim leđima, a svaka nemila prošlost s vremenom ako ne i prije postane teško breme. Zato je bolje uzeti malo vremena i prošlost ostaviti u prošlosti, te se lagano, kao perce na vjetru, otputiti u budućnost. Jer za budućnost i treba živjeti. Toliko je divnih ljudi na svijetu koji zaslužuju i pažnju i ljubav i koji su spremni jednako uzvratiti, bez predrasuda i osobnih očekivanja, pa zašto se onda trošiti i zadržavati s ljudima koji toga nisu dostojni, pa makar samo od nas. Jer sada, u ovom jedinom životu, i u prilično kratkom životu, JA sam ono prvo na što moram misliti. Jer, ako sama nisam sretna, nitko drugi ne može biti sretan sa mnom ili radi mene. Ako netko misli drugačije, molim, slobodno se izrazi i argumentiraj.  
Eto, napokon mi se počeo sviđati jedan divan dečko, a izgleda da su simpatije obostrane. Napokon sam osjetila da ponovno osjećam, da sam ponovno sposobna za ljude, za svijet, za ljubav. I ponovno ću uletjeti kao zvijezda repatica, bez ikakvih zadrška, slobodna i lagana kao ptica ili perce nošeno vjetrom, bez bojazni od slomljenog srca. Jer, ja kad volim, onda volim cijelim svojim bićem, čisto i iskreno. Voljeti ću kao što nitko još nije volio. Visoko kao planina i duboko kao rijeka poslije obilnih kiša. Želim kombinaciju emocija, strasti i intelekta i znam da ću to pronaći, pa makar morala proniknuti u svemir. Jer, za mene je ljubav jedino zbog čega smo na planetu i zbog čega se isplati živjeti. Ljubav je jedina sila koju nitko ne može pobijediti, pa ni smrt. Govorim o zdravoj ljubavi u kojoj nema sivog područja..dakle, sve ili ništa: ili se volimo ili ne volimo. Sivo područje sam rezervirala za poznanike s kojima sam si na «bok» kad ih sretnem na ulici. J
 

Ništa.Bio sam u naslovu pa da se potpišem i u komentare.:-)))

nakon dugog, dugog vremena, napokon jedan suvisli tekst. sa ovakvom filozofijom života se ne trebaš bojati za svoju budućnost.

lijepo te opet čitati :)) voli i uživaj :-)