Mic, mic...

...negdje 60-tih godina, zivjela sam na Salati...nije to bilo kao danas, kada jure auti prema Bolnicama, kad se ne moze prijeci cesta od straha da te ne zgaze...zivot je bio ispred mene, cijeli zivot, a da nisam toga bila svjesna...da jesam, bi li ga zivjela nekako drugacije, intenzivnije, ne znam, ne vjerujem, jer, ne moze se iz svoje koze, kako se kaze....sjecam se mame, onda mi se cinila stara, a imala je samo oko cerdesetak godina, sjecam je se, kako je stari tatin krombi kaput preuredjivala za mene, po kroju iz Burde, pa su mi se na prvoj probi ramena pognula od tezine materijala...ali nije se moglo drugacije, rekla je mama, tada u to doba, bili smo sretni da se mozemo pojaviti na cesti pred prijateljima, sa snitom kruha i masti posutim crvenom paprikom...i dan danas si priustim, katkada, taj specijalitet iz mladosti, unatoc losem kolestrolu koji sadrzi, ali onda se nije znalo za te stvari, a ono sto ne znas, niti te ne smeta...sjecam se, kad je napadao snijeg, moju ulicu bi zatvorili za promet i tada se sanjkalo odjutra do mraka i samo smo po koji put, promrzli, dolazili doma po okrepu i opet natrag na sanjkanac....neki su i zaglavili na toj poznatoj nizbrdici i zavoju, na onim niskim sanjkama, lezecki prema naprijed...sjecam se, kad smo na Trgu gledali vijesti sa ogromnog ekrana (tko zna od cega je bio napravljen, valjda od plahti), a bogme su se tamo odrzavale i priredbe i proslave, a o paradama za 1. Maj, da ne govorimo, kad si mali, sve ti se cini veliko...a u domu kulture, danasnjoj mjesnoj zajednici,koja je po danu bila djecji vrtic, oslikanim zidovima poznatog socijalistickog slikara, isli smo na veselice, gdje bi se muski obicno podnapijali i jedva se doteturali doma...jos se sjecam, da smo se igrali granicara, na sred sada prometne ceste, a kad bi po koji auto prosao, maknuli smo se u stranu, pa opet po granicaru, do veceri, kad bi mamin glas odjekivao ulicom, kad bi nas zvala kuci...danas, jedva mogu prijeci tu cestu od silog prometa...a rolsuhe sa kugl lagerima, cijela je ulica znala, kad sam se rolsuhala, a prijatelji bi zicali po koji krug, a meni je to teta donijela iz Njemacke, bila sam ponosna, barem nesto, kad vec nisam dobivala pakete iz Amerike...
..sjecam se kad bi nas mama uredila i ja bih ponosno objavila svojim prijateljima, da idem u Grad, kao da vec nisam zivjela u Gradu u toj mojoj strmoj ulici...bilo je jos dosta toga i svaki put kad se sjetim, uhvati me neka tuga, jer zivot je tada bio ispred mene, a danas je skoro cijeli iza mene...i jesam li ga dobro utrosila?....e, pa to je tema za neki drugi blog

kruhamastipaprikelukaisoli!

to ti se zove...nostalgija..

nama se čini da si ga baš dobro utrošila...i još ga troši,mamo

nije nostalgija, ne bih rekla, jer ne zalim za time, nije mi tada bilo bas lijepo i nije bilo bolje, nego zalim za tim mladim, nevinim godinama, za mladoscu

juici, meni samo žao da nisam se dosta zabavljala ... :((
prerano uskoćila u obveze...

jesi socna sreco moja, kaj mislis da si ga cijelog potrosila na relaciji djubrava crnomerec bila bi najpametnija na svijetu, ovak si vise skeptik al bar vise volis ljude a te ulice gdje se djeca samo maknu kad prodje auto postoje jos...
residential streets of america

jadno se zivjelo, vecina je tako zivjela, tako da nismo niti znali da se moze bolje, osim kad bi dosli u viletinu tada poznatih socijalistickih funkcionera iz rata, jer druzili smo se s takvom djecom, narocito u tom kvartu, i kad bi vidjeli raskos...ali to je vec bio neki drugi film, ne nas svagdjasnji

vido, djeca se vise ne igraju na ulici, samo u svojim strogo omedjenim domovima, u Italiji isto tako...mozda jos u nekim zagrebackim kvartovima u Novom Zagrebu, na terasi mamutice ili nad nekim garazama gdje je relativno sigurno

ne u Detroitu socna ljepoto al ima jos puno residential streets gdje se igraju i stave golove za hockey i nadrkani su kad prodje auto

mozda u crnackim cetvrtima u Detroitu, ali nisam ja u Detroitu, to je strasan grad, jedan od najgorih, po kriminalu u Americi...na svu srecu, ja sam u jednom manjem mjestu, gdje je elegantno i mirno se zivi, kriminala, takoreci, niti nema...ali se djeca ipak, ne igraju na ulici...

dobro, nije niti vazno, moje djetinjstvo je imalo neki drugi okus i miris, nego ovaj americki zivot, koji me samo podsjeca, da je ono od prije, proslo

Mama, zar tvoje katakombe sjećanja čuvaju vremenske zgode koje datiraju u te daleke epohe. Imao sam osjećaj da si puno mlađa nego li se da zaključiti iz navedenih doživljaja.

glupi, ja sam samo osoba, koja se dobro prilagodjava, imam neko bogatstvo u sebi, bogatstvo sjecanja, koje se ispreplice sa sadasnjoscu... na primjer, prihvacam vrlo lako novu muziku i mogu plesati dance cijelu noc, naravno, ako me ne zuljaju cizmice (kao sto se dogodilo ljeta gospodnjeg, prije dvije godine), ali o tom periodu cu pisati sa osamdeset

i ja se sjećam,rođen sam u selu 5 km daleko od malog gradića kao 5 od 12 djece,sjećam se kako sam čuvao stoku,donosio lišće u vreći iz šume,brao žir za svinje,donosio bujed,sjećam se gurabije kao pravog specijaliteta,graha,prevrta,popare,krompira,razljevaka,sjećam se kako smo se igrali lopte,između dvije vatre,klis pale,žmire,sjećam se batina koje sam dobio od tate kada bih nešto krivo uradio,sjećam se starog kaljavog puta i tri kilometra u jednom pravcu puta u školu (prva 4 razreda),a onda 5 km druga 4 razreda,sjećam se stanovanja u tuđim kućama zimi kada po snijegu nisam mogao kući iz škole,sjećam se bolnica gdje su ispitivali moju bolest,sjećam se odlaska u zegreb u srednju školu i povratka u selo,sjećam se 8 godina provedenih na birou čekajući neki posao,sjećam se kako sam trčao,padao,sjećam se prve pričesti,krizme,male mature (osnovne) velike mature (srednja),zaposlenja i odlaska daleko od kuće,od rodnog sela,bili su to lijepi dani i bio sam srećan ..... i da žalim za tim,danima,za trčanjem,ali i zahvaljujem bogu što još uvjek mogu hodati po kući

E jebi ga Tape, ti ovaj nevini prostor pretvori u mutaciju melankoličnih memoara. Fascinacija ruralnog urbanim i obrnuto.

tape, trebao si to napisati malo opsirnije na posebnom blogu, sigurna sam, da bi bilo jos zanimljivije...svatko ima neka svoja sjecanja, jedino, stariji ih imaju malo vise:)))

ja se sjećam jela sa sinije iz ćase/tepsije i volio bih opet tako jesti

ja ne zalim za tom davnom prosloscu...ti si nostalgican, ja nisam, ja samo registriram dogadjaje

đusi slobodno izbriši moj komentar,ako nije prikladan,nema ljutnje

istina ... ja jesam nostalgičan i nebi imao ništa protiv da ponovo tako živim

ma jesi li ti lud, zasto bi izbrisala tvoj komentar...ti si nas zastitini znak ovdje, raritet, i cast mi je tvoj komentar na mojem Blogu i sigurna sam da imas jos puno toga za reci, potpuno drugacijeg od mojeg zivota na asfaltu

živio sam ja i na asfaltu,bio sam u kućama gdje svako ima svoju sobu,jeo sam ja i u restoranima,ali moje selo (koje mi fizički nije dostupno)i maminu prostu hranu nemože mi ništa zamjeniti,svemu se ja prilagodim i naučim drugačije živjeti,slušam ja gitru i bubnjeve,ali u srcu su mi ostale šargija i violina

tape, nije prosta htana, jednostavna je hrana...

hrana

prosta ili jednostavna nije bitno ... divka i pomazano,udrobljenog kruha u mlijeko,čumbura od jaja i brašna,gljiva koje sam sam nabrao,što će mi kavijar ili jastog

jesi li probao kavijara ili jastoga...fino je meni i to...naravno, ne da se usporediti s kruhom i masti:)))

iskreno nisam,ali me i ne privlači da probam,kao što nikada nisam probao ni crnu kavu,pivo,vino te razna alkoholna pića

nisi probao crnu kavu a bsanac???
jesi probao crnu zenu???