Mic, mic...

...osim, naravno, ako je terminalno bolestan, tada valjda zna...a možda i ne...ali više me zanima, postoji li uopće taj neki predosjećaj smrti...

muz ti dolazi u spavacu sobu dok si ti u krevetu s drugim...drzi pistolj u ruci...ja bih rekao da je to dobar znak

treba li se bojati smrti

dobro, osim takvih znakova, koji su ociti, mislila sam na neki drugi osjecaj neminovnosti...

nebojte se za zivot i ovak necete prezivjeti:))

i to je dobro pitanje...nekada me je hvatala panika od smrti i mislim da se tesko pomiriti s time da umires, ali nekako mislim, kada jednom shvatis, da te obuzme mir

bojim se onog što će ostati iza mene

ja znam da cu riknut krajem 2012e...ali nemam pojma od cega, mozda rak pluca? U svakom slucaju, mozes se jednostavno zapitati kad ce to biti, i u glavi ce ti se formirati odgovor....

Znam nekoliko slučajeva gdje je bilo očito da su osjećali.... Npr... Jedna starija žena u selu.... Obišla je sve kuće u selu, posjedila, popričala i otišla dalje... (to joj inače nije bio običaj)... Sutradan je legla i umrla...

jucy..,maestro je onaj ko zna razliku između zle slutnje i fobije :-'

sjecam se filma Veliki, mali covjek, s Dustin Hofmann-om, tamo je poglavica isao u planinu umrijeti, lezao tamo, lezao, onda smrt nije dosla, a i kisa je pocela, pa su se sin i on uputili natrag doma, neobavljenog posla...to mi je bilo smijesno

Smrti se namaš što bojati... Dok si živ smrti nema.... A kad dođe smrt tebe neće biti... (reče Aristotel:)

dosla baba na groblje i pita di joj grob. Veli grobar, lezi baba, di te volja

da, naravno, panicni napadaji su nekad uzrokovani strahom od umiranja...nisam na to mislila

a mogao se smrznuti ,utopiti,udarit ga grom.poskliznuti u provaliju,dobiti svinjsku gripu...baš je falija

osjeća...imao sam priliku čuti više puta od onih koji su ubrzo umrli.

Kod Crnogoraca se to ni moglo dogoditi... Sin bi ponio pogaču i bat :)

ja se nekako bojim smrti, ali, to je valjda neracionalni strah, jer za sada nemam razloga razmisljati...jedino su mi godine, koje, kako si stariji, sve brze lete, te godine su mi znak, da neminovno jurim prema konacnici...tu pomalo dolazi do panike

Ja sam više puta bila u frka situaciji kad sam se pitala 'Jel to sad taj kraj?' I nije bio.. a i nisam bila spremna..

Kako se mental i tijelo recimo pripremaju za porođaj, tako se pripremaju i za smrt, i tada je smrt nešto normalno.. Ja bih rekla da smrt nije nagli događaj, mi odlazimo dio po dio..

život ti je ko i blog...kad pređeš na drugu stranu više ga nitko ne komentira

i ja sam čuo da se predosjeti..

e to Valenticu, postoje cak i price, ako sanjas da ti je zub otpao, netko ce ti umrijeti...i sta ako svima oko sebe kazes za taj san i netko stvarno umre...sranje...tko zna, je li taj osjecaj neminovnosti stvaran ili je uzrokovan kemijskim stanjemu organizmu

Iznenadjen, ovo si genijalno smislio :))

bome, meni zubi otpali bez sanjanja, a ja ovaj stan jos uvijek dijelim sa starcima...kad ce vise biti samo moj?

ovo ti je dobro iznenadjeni, tocno je tako, kao na Blogu, umres, svi zale, i za par dana kazu, e tako bi rekla pokojna juicy, bas je dobra bila...i to je to...maalo po malo padas u zaborav

ja vjerujem u život i nakon smrti mog organizma.... osjećam se dijelom sveukupnog ŽIVOTA i mislim da ću to na neki način biti i kad mi tijelo premine. U protivnom, sve to ne bi imalo nikakvog smisla

ja se ne bojim vlastite smrti, ali me užasava pomisao da bi mi netko bližnji mogao umrijeti

citao prije par godina na zadnjoj stranici jutarnjeg..mlada djevojka, kojih 25 godina, preminula....grobar je isao prciti dok mu je lezala na stolu, i ona se probudi...ziva...ovaj pao u nesvijest i nasli ga sutra ujutro...

jos ces se ti Veliki, nacekati za taj stan...

nikad ga nisu optuzili za silovanje...bili zahvalni sto ju je ozivio

salio sam se juicy

pa je, strasno je da ti netko drugi umre, narocito neko bliski, ali ja se bojim i svoje smrti, narocito se bojim dugog umiranja...svatko od nas ce otici na svoj originalni nacin...svi se rodimo podjednako, znamo kako, a odlazimo svatko drukcije

Slažem se s Istimom, svi smo mi zapravo vječni..

naravno da si se salio Veliki, uopce ne sumnjam...zanima me vise, je li umiranje, ono kao, dobijes narkozu i odes, tra la la u zemlju snova ili je to neki drugaciji proces?

da, najgora je ona patnja prije npr. kad čovjek ima rak pa mjesecima pati u najgorim mukama

ja nisam sigurna, da bilo sta ostaje iza nas, energija ili bilo sta, sto bi ja mogla prepoznati...mama mi je bila umrla dok sam bila jako mlada i tada bi mi ta pomisao, da to nije kraj, tako dobro dosla, da me utjesi, ali nije...nije bilo nikakvog znaka, bas nista nakon njene smrti, kako onda...za kog ostaje i tko vidi da je iza nekoga ostalo to nesto

Umremo na onakav način na kakav smo i živjeli... ako smo ogorčeni cijeli život, ni smrt neće doći drukčije...

Muka je dok se organizam (i duh) bori za preživljavanje.... kad odustane tad nastaje opuštanje... Znam iz prve ruke, prošao sam tu točku pod vodom :)

neko rekao bio..,da swak ima onakwu smrt kakaw mu je žiwot u prosjeku bio..,zli agoniju a dobri nenadani "klik" (znam da je daleko od istine ali lipo za čut,pa ko to sebe smatra zlim)

kako si prosao, daj opisi, to bi bilo neko interesantno iskustvo...a sad vic, jesi li prezivio:)))))

krpice ne prepisuj moje misli brže od mene :-S

Juicy, i moja je mama davno umrla, i javila mi se nakon nekog vremena.. rekla mi je da su svi nakon smrti na planeti Herona, i da se neki umrli tamo sreću, a neki ne... dugo smo razgovarale.. rekla mi je da ja još dugo neću umrijeti.. tata mi je isto davno umro, ali se nije nikad javio... možda ja nisam još spremna za razgovor s njim..

znaci ceka me agonija? Sva sreca pa sam mazohist

Juicy, da si bolje upoznala tvoju mamu, prepoznala bi koliko je samo u tebi živa. :)

Na Heroni velis? Ja bi radje u k-pax, bolja je klima...

ne mogu vjerovati krpice to sto kazes, kako ti se javila, gdje, s kim si to razgovarala, jesi li ju vidjela...jer meni je proslo 38 godina od mamine smrti i nikada mi se nista slicnog nije dogodilo...a sada niti ne bi bilo vise vazno, vazno mi je bilo, kad mi je bilo najteze

istima, mozda imas pravo i to ne zelim nisi sama sebi priznati i zao mi je da nije mama ziva, jer bih se mogla malo i njoj posvetiti, jer prvo sam bila dijete, onda teenager i uvijek je sve bilo u vezi samnom i o meni, i onda je umrla, i nista mi nije ostalo

kako sam prošao? :)... puno lakše no što sam to prije zamišljao... U jednom momentu mi se činilo da će mi pluća eksplodirati (grč za izbacivanje vode) i onda je nastalo opuštanje...gotovo ugodno....

meni se tata javio neposredno nakon što je umro, 2-3 puta. zadnji put kad se javio rekao je - sad stvarno moram ići i neću se javljati više. to je bilo cca dva mjeseca kako je umro. i od tada nikada se više nije javio. osjetila sam ga samo jednom, kada mi je život bio u opasnosti.

Noću, bila sam polubudna, došla je i rekla da je posudila to fizičko tijelo nalik na nju da je prepoznam, ali da ne može dugo jer će se to tijelo brzo raspasti (fakat je tak bilo).. Pričale smo i o Isusu, ja je ispitivala, i o familiji, i o baki... nakon toga sam krenula na vjeronauk.. rekla je i da je tata teško bolestan, i on je nakon toga ubrzo i umro...

znaci to je to, kada izgubis volju za zivotom, tada znas i da ces umrijeti?

prica did unucima kako su ga u drugom svjeckom svabe pitale oce li da ga jebu ili da ga strijeljaju...pitaju unuci sto je odabrao, a veli djed, mene su strijeljali

juicy, uplati zivotno

ja sam svog tatu pitala ima li Boga i Isussa i svetaca i sjećam se da je rekao kako nije ništa tamo onako kako mi to zamišljamo

ja nisam vjernik, i mislim da to tu ne pomaze, neku vecer mi je zen rekao,da sam glupaca, valjda zbog toga, sto ne vjerujem u zivot nakon smrti, ali vjerujem, kad bi vjerovala, da bi mi bilo puno lakse i podnijeti umiranje nekoga oko mene i moje vlastito...ali kako to objasniti, toga kod mene nema i nikada nece biti...tog uvjerenja

Meni moja mama rekla da su duše krenule nakon smrti na Heronu tek nakon Isusa (rekla je 'nazovimo ga tako'), prije Isusa su propadale.. nisam vjernik i nisam pojma imala kaj priča, poslije su u crkvi bili veseli kad sam im to ispričala..

a gdje je Herona?

Da, Marija_M, i moja mama je rekla da nije ništa onako kako zamišljamo, ali da nije lako ni objasniti.. uglavnom, postoji neko mjesto gdje se duše 'popravljaju' prije odlaska dalje..

Herr Ona ti je post ispod tebe

e to bi ja tijo bit...popravljat duse...cekicom

crvenkrpice... to su tako blesava i čudna iskustva, da čak i u anonimnosti ovog sajta, tvoja hrabrost da izjaviš, crno- na bijelom, da si razgovarala sa pokojnikom, zaslužuje moju trajnu naklonost..(a ti sad gledaj, što ćeš s njom..:D)

Ne znam gdje je Herona, na Heroni su duše, jedna u crkvi kojoj sam rekla za to ime je nešto tražila i rekla mi da je našla nešto slično što bi značilo 'mjesto odakle dolaze sve riječi'

jesi li sigurna da to nije bila tvoja prevelika zelja za njom, zalost, koji su ucinili da ti se mozda prividja da se to stvarno dogodilo, jer ne sumnjam da si ti uvjerena da jeste...jer gle, meni i da se sta takovg dogodilo, ja bi se isla umiti hladnom vodom, ohladiti, ja ne bi povjerovala da je to stvarno, jer i da postoji nesto, kako to moze komunicirati s nama, ako je to nesto u nekoj drugoj dimenziji?

prvi put kada mi se otac javio, bilo je dan nakon sprovoda. Bio je izgubljen, rekao je da ne može nikoga naći. Drugi put je bio okružen ljudima, zanimljivo svi su bili muški, to se baš sjećam, a treći put je bio sam, smiren, došao mi je i rekao - ovo je zadnji put da se javljam, sad stvarno moram ići. Mahnuo mi je i nikada se više nije pojavio mi u snu.

vidite kako ste vi neki ovdje licemjerni, idete u crkvu, vjerujete u Boga u život vječni i sve to, a onda se smijete ljudima koji imaju odredjena iskustva. Fakat ste blesavi.

ta iskustva nisu ni blesava ni čudna, već su po meni blesavi i čudni oni koji se smiju tome.

samo zato što neke stvari mi ne razumijemo i ne možemo pojmiti, ne znači da one i ne postoje.

znaci Sky, ti si to u stvari sanjala...da, ja sam isto sanjala moju mamu, i tome ne pripisujem neki znacaj...zanima me gdje si ti krpice bila fizicki, na kojem mjestu, u krevetu na fotelji, kaucu, kad si vidjela mamu ili si ju i ti sanjala?

Juicy, bilo je to drukčije nego san.. jednostavno sam znala da je to razgovor s njom, bila sam svjesna sebe, i nje.. (i bila je jedna moja teta s njom koja je umrla netom prije, obje su pričale..)

san, polusan... teško je opisati to stanje u kojem ti se javlja pokojnik. sve se dogodi brzo i tek kad ode shvatiš što je zapravo bilo.

http://www.herona.net/o_ordinaciji.html

ja ne kazem da vam ne vjerujem, ja kazem da ih JA nisam osjetila...i kao sto rekoh, ne idem u crkvu, nevjernica sam tj. ateista, i zapravo je pitanje bilo, osjecamo li unaprijed da cemo umrijeti ili kada dodje, stanu-pani, osjecamo li da je to, to...

Bile smo u kuhinji, stajale, one naslonjene na ormare, a ja na vrata.. onda sam se uzmaknula i one otišle ...

neki ljudi se pripremaju za smrt, a neki ne, nema čvrstih pravila

mi samo kružimo svemirom kao materija,energija,materija i tako unedogled.ništa ne može nestati bez traga,kao što ne može nastati iz ničega

Tu izgleda nema nikog tko je zamro, pa oživio (osim one iz vica Velikog:), to bi bilo zanimljivo iz prve ruke..

ja sam nakon tih iskustava sa svojim ocem otišla kod svećenika i to mu ispričala. Nije me smatrao ludom ili mi se rugao (kao neki ovdje). REkao mi je da pokojnik odabere nekoga kome će se javiti, da se ne javlja svima. Odabere onoga za koga misli da će mu biti najmanje traumatično iskustvo, tko će to najlakše podnijeti.

ja znam, da sam sanjala mamu, i interesantno je i to je istina, svaki put bi se ona pomalo gubila i ja bih rekla, mama idem s tobom, ona bi se sama izgubila...ali za mene je to samo san, jer vjerovatno, nakon sto ti netko bliski umre imas faze, kroz koje prolazis i koje su manje-vise za sve slicne, pa i ta, da osobu sanjas...za mene je to bilo to, da sam sanjala meni najdrazu osobu na svijetu i zeljela sam provesti s njom koji trenutak jos...pa makar i u snu

Da, slažem se s Marijom_M. Ja nisam bila naročito vezana za mamu pa mi se valjda zato javila, a moj tata koji je umro od žalosti za njom nije razumio zašto se ona njemu ne javlja..

moja mama je često odlazila tati na grob i silno je željela sanjati ga. ali nikada joj nije u san došao. I kada je došao meni, rekao mi je da joj ne govorim da je bio tu, da ne bi opet plakala.

Juicy moja, tvoja se mama uistinu bojala da ne kreneš sa njom..

e tu se slazem s romanom, da smo materija, to mi se uklapa u moje uvjerenje, stvoreni smo od atoma, pretvorimo se na kraju u atome ili molekule...ali izmedju je toliko toga vise od same kemije

prilikom drugog javljanja moj otac je komentirao svoj grob, cvijeće na njemu... to je bilo jako neobično jer inače ga takve stvari nisu zanimale. Rekao mi je neka molim za njega i za sve umrle. A inače je bio ateist, nevjernik, liječnik patolog.

crvenkapice, klikni na donji link....vjerujem da je herona klinika u kojoj si se lijecila, a ostatak je plod tvoje maste, odnosno psihoze...sto se prije vratis u realu, tim bolje

Tu ima puno, puno emocija..

ja sam imala preosjecaj smrti, kad sam imala panicni napadaj, ali mislim, to se ne racuna u stvarnost, jer tu se mozak poigrava s nama...ali nekako mi se cini taj osjecaj najblizi nekom predosjecanju vlastite smrti...sjecam se, vozila me hitna ti ru ri ru, meni su se ruke grcile i pitala sam se, je li to, to...ali nije bilo

đusi za života širimo i energiju oko sebe,toplinu,misli,emocije,djela i puno toga promjenimo za života da i kad postanemo opet atomi ta energija za nama promjenila je i svemir a ne samo naše najbliže

cure odoh ja spavati... ujutro trening pa milion drugih obaveza... čujemo se, LN

Veliki, hvala puno na linku (no tu ne liječe takve kao ja :), jedino mi je žao što mi ukrali ime... morat ću svoju ordinaciju tebi u čast nazvati Velika Herona:)

Veliki, tako bih mozda i ja reagirala u tvojim godinama, ali mislim da svatko ima pravo osjetiti nesto ili ne...e sad, sto mi mislimo o tim osobama koje razmisljaju drugacije od nas, to je nase osobno misljenje, ali onda moramo biti spremni i prihvatiti njohovo misljenje o nama, koje nam se ne mora svidjeti

Jedan moj borac je ustrijelio neprijateljskog vojnika kad su se u jednom okršaju našli lice u lice.... Poslije mu je noću dok bi bio budan duh tog vojnika dolazio i šutke stajao pored kreveta... On se povjerio svom ocu koji je imao slično iskustvo iz nekog njegovog rata. Otac mu je rekao... Kad ti ponovo dođe, pričaj sa njim... I tako je i bilo. Kad mu je ponovo došao, Martin mu je rekao... Srpski vojniče ja jesam tebe ubio, no nisam to učinio iz osobnih razloga nego zato što smo ratovali.... Duh se, kaže, okrenuo i otišao... Više se nije vraćao

Da, s godinama shvatiš da svatko vidi svijet drukčije.. kako bilo, pomolite se za duše pokojnih i lijepo sanjajte :) laka vam noć

roman, to je jako lijepo sto si napisao, ali je jako uopceno, podsjeca me na nekoga tko opisuje neki lagani ugodni miris, na neki fluid, nesto sto jeste, a u stvrnosti nije...a ja sam osoba od cvrstog uvjerenja i razmisljanja, moras mi dokazati da je kamen kamen, ako je kamen miris, nije dokaz:)))

e vidis istima, opet ta moja racionalnost...taj tvoj prijatelj, kojem se prikazao covjek kojeg je ubio, jesi li ti njemu vjerovao, da mu se stvarno prikazao taj covjek ili si mislio da je to bilo od soka, sto je ubio covjeka, jer jbg, nije lako ubiti covjeka, pa cak niti neprijatelja (mislim)

laku noc krpice i sky

ne sumnjam ja da postoji neki kurac paranormalan, sto jos nije dokazano i objasnjeno zakonima fizike...mozda samo to predstavlja sasvim novu granu znanosti...i sam imam takvih nekvih iskustava, ali donekle se smatram znanstvenikom, a i ateist sam, pa si moram to dokazati....nesto od toga mi je i uspjelo, veliki dio je jos u fazi testiranja, a kad zavrsim sa teorijom i praksom, napisat cu makar blog, nek se zna...ovo crvenkapicino mi je totalno nedokazano, a samo postojanje klinike pod tim imenom, povezano s njenim donjim blogom vise potvrdjuje da je to plod njene maste ili psihoze, sto uopce nije rijedak slucaj, nego dokaz paranormalnog...

pa vidiš mama ti je ostavila sjećanja,toplinu,tugu,zamisli one koji su otišli a nisu ostavili ništa osim kamena na grobu

joj, djusi.."blago onima koji vjeruju, a ne vide"... ja doživjela, vidjela, pa ne vjerujem samoj sebi..i već 16 godina racionaliziram...'aha... biće da je energetski naboj negdje zastao... telekineza, možda... pa, da!... kolektivna psihoza..'.. i još gomile toga..

Juicy... to je bilo puno godina kasnije.... znam da ima veze sa savjesti.... No on mi tvrdi da je budan gledao lika iz neposredne blizine... E sad, možemo do besvjesti filozofirati što je tu materijalna stvarnost, a što slike proizvedene na ovaj ili onaj način. Moj je stav da ono u što vjeruješ ... da to i postoji.

vidim, kod vas je vec kasno, pomalo odlazite na spavanje...zato svima koji idu spavati, laku noc...ja cu tu jos biti jedno 6 sati:))), pa cu onda i ja pomalo u krpe

istima, to je to, i pogodio si ko s prstom u pekmez...ja ne vjerujem i za mene ne postoji, jer gle...ja i da mi se tako nesto dogodi, da vidim nekog pokojnika, ne bi isla kod svecenika, nego bi otisla kod psihologa, a mozda i psihijatra, to je kakva sam ja, ne vjerujem u takve stvari...ali u neki predosjecaj, neki animalni, primal predosjecaj...e u to vjerujem

Juicy, meni se čini da u dublji smisao svijeta iskreno vjeruju potpuno neuki nepismeni ljudi i oni koji su na takvom znanstvenom nivou da pokušavaju prodrijeti do same suštine materije, energije, prostora, vremena itd... Dok većina donekle obrazovanih misli kako je svijet čista mehanika i samim tim što su nešto čuli o atomima i molekulama imaju osjećaj da drže Boga za bradu.

istima, da bi rijec rekla

nooćkaa :)

postoji osjećaj života...