Staff

Budim se.
Proplanak, sto radim na proplanku, pousavam se prisjetit di sam bio kad sam krenuo spavati, prazno, nema sjecanja, znam da sam ja Ishar, ali kako sam dosao na proplanak neznam.
Gledam oko sebe, trava, nista osim glupe trave, vjetar piri sa sjevera, nebo je plavo, hmm cudno ni traga oblacima.
Sjedim, al maloprije sam lezao, kad sam sjeo, neznam, zbunjen sam, preplasen, panicno gledam oko sebe, nista mi nije jasno.
Trava.
Hmm trava je plava, mora da mi se pricinjava, trava je uvijek zelena, ne trava je zelena.
Sjedim, vjetra pojacava svoju snagu, cudno, ja to ne osjecam, trava se divlje baca.
Cudno, moje lice, moje tijelo to ne osjeca, nema gibanja oko mene.
Spava mi se.
Sjedim, mogao bi se legnuti, mozda se maknem iz ove nocne more.
Kopam po sjecanjima, nema niceg, samo ime, ISHAR, niceg, cudno, al opet to me nezabrinjava, cupkam travu, krv, hmm nema boli, smijem se.
Cuclam prst, smijem se, DA, ja sam Ishar, hehe a sto jos neznam.
Vrijeme tece, koliko je proslo neznam, vjetar je stao.
Lezim, gledam to plavo nebo, stvarno je cudno, al to plavetnilo privalci, hiptnotizira, oblaka nema, samo plavo, I gore I dole, sto se dogada?
Sjedim, cudno kad sam se digno, neznam, u umu mom nema niceg osim tog prokletog imena.
Gledam oko sebe, cudno niceg, samo trava.
Cupkam travu, pazim da se ne posjecem, nije mi jasno zasto je trava plava, vise me ne zanima, nemam interesa, vrijeme tece, smijem se, palcem, gledam, legnem se.
Ne osjecam glad, zed, koliko je sati, dana proslo, neznam, al nema gladi, zedi, dapace ne osjecam nista.
Vjetra, osjetim ga, kako, dizem se.
Sjedim, ali sto posto sam siguran da sam ustao.
Vjetra nema, gledam oko sebe, hmm, cini mi se da je nesto iza mene, ali malo prije nije bilo, ako je to bilo maloprije? Nisam siguran, dizem se.
Hodam prema daljini.
Da, dobiva oblike, suma, magla, trava je sve zelenija, oblaci se pojavljuju.
Hodam.
Trava je sve zutija, oblaka je sve vise.
Hodam, priblizavam se.
Trave gotovo da nema, nebo je crno.
Stajem, gledam.
Da,  magla tu pocinje, ali suma se cini jos daleko.
Ovo me smiruje.
Odlucno produljujem korak, ali jos uvjiek neznam zasto, kao da me nesto,netko vuce prema tamo, nesto, zanimljivo.
Magla me obavija, smjesno, dolazi samo do prsa.
Hodam, muk, nema micanja, samo ja I magla.
Zvuk.
Ne obazirem se, hodam.
Suze naviru, neznam, nesto me porijedilo, sto???
Sjecanja zakazuju, vrti se samo Ishar, prepipavam se, nista, normalno.
Da, suma mi se cini blize, kap, kisa, smijem se.
Magla se dize, gusca je, ali nekim cudom ja vidim kroz nju.
Vise me nista ne zanima, hodam dalje.
Drvece.
Izgleda tako mlado, tako snazno, pitam se sto radi u ovoj sumornosti.
Gladim ga, kao da prede, zacudeno gledam, ma samo mi se pricinjava.
Vrijeme I dalje tece, hodam.
Drveca je sve vise.
Sumorno svjetlo I dalje bljesti, kisa se pojacava, oblaci crniji.
Drvece je usred svoje mladosti, sa zanimanjem promatram te snazne grane, trgam list, svjez, jak, kao da je upravo izrasao.
Secem se medu drvecem bez cilja, bez razloga, a I znam da je razlog nebitan.
Vrijeme prolazi, cudno nema umora, nema gladi, ali to me ne zabrinjava.
Pokret.
Daljina.
Stanem.
Pogladim drvo I lagano krenem prema izvoru zvuka.
Hodam.
Drvece je rijede, mjenja se.
Mladost se lagano gubi, lisce raste I svjeze bez razloga pada pred mene.
Usporim, hodam, zvuk zaziva.
ishar
Ishar
ISHAR
Gledam deformacije, drvece dobiva krutu koru, mjenja boju, lisce pada, kao da se postaruje iznutra,a vanjstina je zadanja.
Kako se priblizavam zvuku promjene su sve drasticnije.
Magla se rasciscuje.
U daljini zena, stanem.
Promatram, u jednoj ruci drzi nesto, drugom me saziva.
Hmm, poznato zgleda, al jedino sto mi se vrti je po glavi je Ishar.
Priblizavam se.
Da malo je visa od prosjeka, al kako znam sto je prosjek??
Cudno, ne osjecam se zubnjeno, nego kao da sve znam ali nemrem doci do toga.
Mrsavija je, duga smeda kosa.
Sve je blize I blize.
Hodam.
Nebo je sve crnije.
Drveca nema.
Kisa se pojacava.
Magla se dize.
Dolazim do nje.
Gledam je u oci, ona se smjesi.
Gledam joj u ruku.
Drzi krvavi zilet.
Odjedanput pocnem se smijat, ona se smije.
Stavlja mi ruku na celo.
Udar, bljesak, da.
Sjecanja se vracuju, radost me obuzima.
Ljubim ju u celo.
Prolazim ju, mrak me guta, ja se smijem.
Da.
Napokon se osjecam sretno.
Prvi put nakon dugo vremena.
Napokon je sve jasno.
Smijem se.
 
 
                                          Vecernji list, crna kronika:
                                                              “Naden u Zagrebackom naselju mladic sa                       
                                                     prereznima venama.
                                                                Jos se nezna sto ga je nagnalo na taj potez.
                                                                Policija istrazuje uzrok ovog ocitog samoubojstva.”