Staff

Vjetar puše sa sjevera, hladan je dan, hmm da hladan, osjećam kak mi se dah ledi još u grlu. Zašto je kreten od vođe odredio da baš ja čuvam ulaz na najhladiju noć u godini ovoj. Vadim critical hit, krešam zipo, vučem dim, i jebem mater ovoj hladnoći. Gladim mač na svom boku, da prekrasni mitrilni long, poklon mog oca i dalje je najljepši u gradu, ah svi u gardi su ljubomorni zbog njega, jedino mi nije jasno zašto mi otac nije objasnio nikad te čudne rune ispisane na oštrici. Bacam pljugu i pušem da zagrijem ruke. Pokret, šumarak, desna strana, postajem nervozan, primam dršku, osluškujem, ipak imam najbolji sluh i vid u gradu, zvuk prestaje, ah vjerovatno neka živina, bla i dalje stojim gledam sjaj baklji i razmišljam, pa nisam došel u gardu da trpim ova sranja, želio sam malo akcije, nisam bezveze cijeli život proveo vježbajući mačevanje da bi na jebenoj hladnoći čuvao taj glupi ulaz, zvuk opet, sad sam siguran da se nešto vrti uokolo. Tražim silnicu, spajam se na nju, hehe mali trik koji me gradski mag naučio, vrtim tekst kroz glavu, energija se skuplja u meni, izgovaram riječ, odjednom blijedo svijetlo baklji postane jako ko sunce samo, osjećam se zadovoljno, da imal sam prav, čudni lik sav u koži, čudna put, nekak bijelkasta, prekrasan luk, oštrije crte lica, gleda me svojim čudnim crveno zelenim očima, hmm gleda sa čudenjem, da, tako stojimo i gledamo se, ja lagano pomičem ruku prema džepu, on oprezno gleda, a možda i ona, vadim pljuge,uzimam, palim, nudim, nema reakcije, spell lagano slabi, hvatam lagani smješak i lik nestaje. Gledam čik i pitam se dal se to desilo, naa, bacam opušak, i komentiram kako je i dalje jebeno hladno, noć traje....
 
I dalje je hladno, čini mi se ko da mi smjena nikad neće proć.
Vadim novu pljugu, palim, razmišljam, kaj je to bilo. Legenda kaže da je tu nekad živjela čudna vrsta ljudi, tko bi ga znal, nije moja stvar, da razmišljam, hehe kad se sjetim još par sati i bit ću opet u svojoj toploj sobici,da jedva čekam, hmm mirno je, tapšem mač svoj, osmjeh pada, bacam čik.
Čujem kak mi smjena dolazi, hehe, Jožek se opet vleće ko crknuti tvor, da udaljio se od vrata ide prema izlazu, već osjećam njegov piva/truli zadah, zove me...  Tael ...
Okrećem se sa osmjehom, komentiram,” Kaj je Jožek, opet si pil.”, on, “Ma niš sam jedna putna, nema do Aljuža, naj pivce u rupi.” Cerimo se ovoj hladnoj noći, pričamo o trebama, bacamo viceve, ja komentiram kak sam umoran, pozdravljamo se, gledam ga kak stoji na ulazu u prolaz, sam on, dvije baklje i noć, da hladna noć, jebote zakej mi se sam to mota po glavi!?, nja, ma odo ja spat na toplo, daleko od svih događanja, ispod mog popluna. Dolazim do vrata, ah taj komad bukve s tisuću rezbarija, pomalo od svake generacije, na kraju tamnog prolaza kak mi to kažemo.
Da, iza tih vrata je moj grad, tak ga mi zovemo a ustvari je sam selo, hehe, barem imamo vlastitu školu. Otvaram vrata, još dvoje kolega čuvaju vrata u sjenama plamićaka baklji, pozdravljamo se, hodam umorno dalje, još malo prolaza pa nova vrata, rešetka je dignuta, obična vrata, vičem šifru, otvaraju se, na stotinku me zaslijepi svijetlo, oči se prilagođavaju, bacam dugo ahhhh i s čežnjom gledam s platoa svoje mjesto.
Velika špilja sa stropne strane puna stalaktita, sva zelena, sva u svjetlu, u sredini se nalazi toranj gradskog maga, hehe kad se sjetim da sam tam provel pol djetinjstva, ehh, to su bili dani, bez brige, sam igra. Gledam dalje dok se od umora potaknut lagano hvatam za ogradicu platoa, oko tornja se nalaze škola, uprava, bolnica, ak se tak može nazvat, pa krug nakon toga ulice dućana, i onda tek stambeni djelovi, gledam svoju staru trošnu kućicu i prisjećam se rano jutarnjeg toplog kruha mame moje, da ahh sjećanja, pa onda redovi malih, uređenih čak i slatkih njiva kroz koje vijuga cestica, i onda, moj novi dom, velika baraka, totalno neskladna građevina, al kvragu pa i mi garda se negdje moramo smjestit, da ima tu i terena za vježbe, dim se diže iz kuhinje, uhhh izgleda da se peče jutarnji kruh, ak se požurim možda dobim koji komadićak ravno iz peći dok je još pun toplih aroma i mirisa, ma teta Milica mi uvek spremi malo, da, hehe. Odvajam se od ogradice, okrećem se prema stepenicama, polagano se spuštam, tmurne misli se opet provlače kroz moju buksu, klimam glavom, hodam lagano prema dolje, mahnem svakoj stražarnici ne gledajući dal je puna, mislim sad sam na topli kruh i krevet svoj, da već sam na kraju spusta, pih sam dvadeset minuta, pa danas sam brz, idem prema baraki, gledam to umjetno sunce nad tornjem maga, da, prolazim pokraj područja za treniranje, smijem se kadetima, idem dalje. Prolazim pokraj kuhinje, taj bedasti kruh me zove, kucam, teta Milica se hihoće, otvaram, gleda me svojim starim očim, rukama uprljanim tjestom, hihoće se, kaže, “Šta je Tael, kaj bi si opet maznul malo kruha,” vraća mi raspoloženje taj njen glas, gledam ju, klimam glavom i bacam osmijeh, pokazuje mi di je kruh, uzimam si malo, gledam, zahvaljujem, ona se i dalje hihoće i mijesi kruh, pozdravljam, izlazim, prolazim pokraj ulaza u blagavaonu, pokraj stožera i idem do glavnog ulaza u spavaone, ulazim, idem na drugi kat, di su odvojene sobe, brrrr, kad se sjetim zajedničkih spavaona, bla užas, hehe al sad je zakon, dolazim do svoje sobe, ulazim, uljanica gori, opet su se čistačice sjetile, fala im, skidam remen s mačem, bacam prek stolca, skidam oklop, ufff ta uštavljena koža baš smrdi, stavljam ga na vješalicu, skidam zveckavu lančanu košulju, bacam ju na stolac, skidam slojeve krzna, stavljam u ormar, sjedam na krevet, skidam krznene buce, odmotavam slojeve platna s nogu, bacam se u krevet, pokrivam, grrrrr, toplo, pušem u uljanicu, svjetlo nestaje, hehe rolete su baš dobra stvar. Tonem u san, ovaj svijet nestaje.....
 
Sanjam, sanjam nju, njen pogled, miris, osmijeh, predivne zelene oči.
Da sanjam kak me zvala na taj topli kruh, kak me budi sa šalicom tople kahve, da, ah mama, zakej te više nema, fale mi tvoji zagrljaji, tvoje tople riječi, sanjam dalje, snovi postaju ružniji, sanjam tvoj kraj dok si me hriptajući gledala i rekla da će mi život uspjeti, sanjam opet i opet kak si samo zatvorila oči i nestala. Majko fališ mi.
 
San se mjenja, sanjam sebe, dok sam kao mali trčao njivama, kako nježan topli vjetar miluje lice. Trčim k tebi, da, miluješ mač i paziš na svaki odsjaj, da, to je tvoj ponos, ah tata obećaj da će jednog dana bit moj.Trčim ti u zagrljaj, ti se smiješ, odlažeš mač, dižeš me, vrtiš po zraku. Pričaš kak uskoro ideš u veliki grad, da će me majka i mag paziti, kako moraš svoj nauk poboljšat, kak si stvoren za kovanje i da je ovaj grad premalen za tebe.
Da, sanjam kak si mi prije odlaska dal mač, i kak pričaš da ga pazim ko ženu i da se ponosim njime, jer će me on zaštiti od svih zala i opasnosti, ja te nadobudno gledam kao da razumijem, puštaš mi ruku, odlaziš, pojavljuje se suza, trčim u svoju sobu, grlim jastuk, tek sad shvaćam da si otišao da si me napustio, al ne to nije istina, vratit ćeš se, al nisi, zašto nisi, da, sanjam kako plačem, tebe nema, ja i mrak, crnina oko mene, da nema te, ja plačem…..
 
San se mijenja, sanjam tebe moju prvu ljubav, da dok si nakon škole trčala sa mnom kroz grad, i njive, da ja sam sretan, mama mi maše putem i nekaj dobacuje, ne obazirem se, trčim za tobom, sretan sam, gledam tvoj divan osmjeh, prekrasno tijelo i divne oči, mislim, da, Lana ti si moja, gledam te dok trčiš po njivi, sused se dere, al mu je osmijeh u kutku usana, da gledam te, ko lane si, pravi mali bambi, da, sanjam, opet istrčavamo iz škole, nešto smo stariji, ti si žena a ja u biti još uvijek dječak, da trčimo, mama ne viče, sam me misteriozno gleda, prolazimo njive, da idemo prema stepenicama, garda nas gleda i svi se smiješe, i dalje sam sretan, sanjam, dolazimo na plato, uspuhani, gledamo grad, gledamo se, …… , da, približavaš mi se, poljubac, crvenilo, gledamo se, da, još sam sretniji, gledamo grad, izjavljujemo ljubav, vraćamo se polagano, tvoja ruka pada u moju, da, sretan sam. San traje, da, traje, ja sretan, al ne, mijenja se, škola je gotova, ja sam se odlučio za gardu, ti se ne slažes s mojom odlukom, kudiš me, meni nije jasno, gledam te, patim, traje, mijenja se, da, san, ti mi govoriš kak si odlučila biti mag i da ideš sa familijom u veći grad, koji nije u špilji, ti pričas kak mrziš ovo mjesto, da sam se ja promjenio, kak to nije to, meni nije jasno, patim, da , sanjam, plačem, ti isto odlaziš, patim, san traje, opet sam u crnom, sam sam, mrak, zašto sanjam, zašto se mučim, otišla si, ja sam u gardi, radim ko vol, to me čini sretnim, najbolji sam u klasi, da najbolji i to me čini sretnim, san se vraća na tebe, opet patim, al opet se sjetim garde, da sretno patim, san traje.
 
Mijenja se, sanjam cvijeće, ptice, potok, da, mir, vježbam nešto, da, znam, magiju koju sam pokupio u igri kod maga, da uspijevam, opet sam sretan, sanjam, da.
 
San traje…………………………………..
 
Buka, okrećem se, čekaj, to nije san, otvaram oči, slušam, metež, dreka, njah, moja smjena završiše, zatvaram oči, bacam jastuk prek glave.
Udarac, skačem iz kreveta, gledam, kvragu još se muti pred očima mojim, dreka, ”TAEL DIŽI SE GRAD JE NAPADNUT!!!”. Skačem iz kreveta, kažem da dolazim za sekundu, on juri dalje, navlačim sve na sebe, žurno hvatam mač, privezujem remen dok izlazim iz sobe, tapšem ga.
Jurim prema izlazu, strka svud oko mene, jurim prema stepenicama, gledam ulaz u grad, čudno vrata se žare, hmm kako?? Na putu prema stepenicama primjećujem da nema nikog od garde, kaj sam ja zadnji ostal u gradu?  Penjem se, vidim da su stražarnice pune, mašem u prolazu, ljudi klimaju. Za svaki slučaj tražim silnicu, našel, kvačim se, crpim magičnu energiju u se.Trčim, jače, kak se približavam platou sve jače osjećam prisustvo neke jake magije, brinem se. Približavam se, vidim maga i desetak gardista, gledaju u vrata, mag nešto mumlja, dolazim do njih.
Horacio mi se obraća “Tael, Jožek je mrtav, netko, nešto nas je napalo, izgleda da je sam stigel uključit zaštite”, gledam ga sa nevjericom, vrata škripe, svi se nervozno okrećemo prema njima, tresu se, gledam maga, posustaje pod naporom, osjećam, da, dvije magije se bore za prevlast, mag lagano gubi, znoj mu se javlja na čelu, prasak, vrištim “LUKA!!!!”, on me gleda sa smješkom, al vrata drže. Mag se diže, briše prašinu, i pogleda me komentirajuči “Čuj, Tael daj se ne deri moje ime uokolo”, blijedo ga gledam i komentiram “Ma boli me za to, si ok, mrzil bi da ti se nekaj desi”, on sam počne klimat glavom, i mrmljat nekaj na šemu “Ah ta današnja mladež, božice kaj sam ti skrivil”. Al dobro je vrata za sad drže, gledam ga opet, osjetim kak skuplja magiju u se i fokusira na vrata, dok je on zaposlen gledam uokolo, gardisti su živčani, čovječe sam cupkaju s noge na nogu, hehehe, pokušavam dignut moral, opalim par starih o Ijum-u i Isah-u, postignuše ja tako lagani uspjeh, a smijeh na licima njihovim bijaše nagrada, vrata opet zaškripe, trznemo se, vidim da se mag opet muči, idem prema njemu, usput tražim silnice, mislim da zalihe neće bit dost, da, nalazim jednu, crpim. Stavljam ruku na njegovo rame, kanaliziram svu magičnu moć koju mogu podnijet u njega, on promrlja hvala, osjećam se ponosnim. Počinjem osjećat njegove muke, al me to veseli, ah, barem se taj starček ne mora sam mučit. Uzimam dio energije pokušavam  pogledat kroz vrata, zamišljam tekst u glavi, koncentriram se, izgovaram magične riječi, dajem komandu rukom, da uspjelo je, božice, opet gnomovi, i kaj je to? Nekakva sprava, da, nabija po vratima, uff, da nema magije pojačanja odavno bi popustila, pričam gardistima kaj vidim i kolko ih je odprilike, oni me začuđeno gledaju kak to znam, bacam im sam zagonetan smješak. Mag me mislima upita “ Da, stvarno kak ti to znaš”, hehe, nasmješim se u sebi, “ Ovaj, hmm, znaš, hmm, čital sam malo tvoje knjige, ono ak me možeš naučit jednu magiju, zakej nebi i više, al kak nisi imal vremena sam sam se naućil. ”, on se odere smijat i izmumlja kak ćemo o tom pričat, ja se sam nasmješim.
Vrata popuštaju, nemremo više, odmičem se od maga, koncentriram se, koristim magiju ubrzanja, bacam ju, da, osjetim kak magija teče kroz vene, da, upališe, vadim mač, odredim formaciju ljudima, mag shvaća kaj planiramo, počne lebdit, diže se, mi se pripremamo za juriš, vrata se otvaraju, da, hehe, začuđena lica. Jurimo kroz njih, ni ne znaju kaj ih je snašlo, vrište, al i uzvraćaju, hmm, ovo izvlači tamnu stranu iz mene, počinjem uživat u mirisu krvi, dugo taj miris nisam osjetil, da, svako čulo u meni uživa, povlače se, ja ih namjerno lovim, hoću ih vidjet sve raskomadane, kaj je to sa mnom, nikad mi se ovo nije desilo, bježe, izletavaju iz prolaza, vani ih je još, vidjeli su me, jurim među njih. U jednom zahvatu poberem petoricu, da, ja i mač smo jedno, on pjeva, da, pjeva prekrasnu pjesmu smrti, a ja sa uživanjem plešem po njoj, nemrem više ni nabrojat koliko ih je poginulo od moje ruke, ne obazirem se na to, nema mi prijatelja, di su, ma koga briga, bitno je da je bitka, grohotno se nasmijem i idem po još krvi, kaj!!!! Pederi se povlače, ah, te pičkice, cjah, napadneju pa se povlače, derem se na njih, da se vrate, da ja želim još krvi, da su pičkice, da ova bitka još nije ni počela, da kaj im je, pa čovječe imam sam pet, šest ogrebotina na sebi, čak ni pošten ožiljak neće ostat. Ah, otišli su, valjda, lagano se vraćam prema ulazu, stajem, gledam oko sebe, krv mi se smirila, nemrem vjerovat da sam sve ovo ja napravil, pa tu ima krvi svagdje, u gle, nečija noga na drvetu, hehe, pokazujem im prst, ulazim. Gardisti, prijatelji, čudno me gledaju, idem do njih,…aaaaaa, bol, hladno, da, nešto hladno u prsima, oni počinju vrištat, jebote strijela, al od kud?? Kak?? Pa bitka je prošla, trče do mene, ja ih gledam, padam, na koljenima sam, jebote kak je zemlja hladna, užas, mrzim hladnoću, a i ja sam hladan, jebote hladnoća, osjećam zemlju na licu, kad sam pal skroz na zemlju? Približavaju se, mrak, da, mrak se pojavljuje, hladnoća i mrak, uh šta mrzim hladnoću, blizu su, osjećam vibracije, ne vidim više, oči su se zatvorile, valjda, .……… mrak.
Svijet nestaje….
 
Otvaram oči, mrak, mrak svugdje, hvata me paranoja, di sam, pokušavam se sjetit kaj se desilo, da, napad, krv, puno krvi, ja? Ja sam izvor krvi, ja, božice kaj sam to napravil, oprosti mi, da, sad se sjećam, bacal sam ubrazanje na se, da sad shvaćam nekaj sam krivo izrekel ili napravil, al kaj?? Da, sve mi polako dolazi, sjedam, klimam glavom, kak će me sad prijatelji gledat, o kaj sam to napravil, sad se sjećam kak sam užival u tom, diže mi se želudac, al to nisam ja, nadam se da nisam, brinem se, sjedim, klimam glavom. Vrijeme teče. Teče…. Novi bljesak sjećanja, dolazim sebi, donekle, gledam oko se, smijem se komadu noge na drvetu, al to nije smiješno, idem prema ulazu, ljudi, gledaju, vidim šok na licima njihovim, eh da znaju tek kakav je šok moj sad, da još sjećanja, hodam, cer mi nestaje, počinjem shvaćat koji pokolj sam napravil, al dalje hodam prema prijateljima, al, zvuk, hladni osjet metala, da to je to, strijela kroz lijevo plućno, padam, gubim, snagu, vibracije, da prijatelji nestaju, početak ovog mraka. Vrijeme teče a mene grizodušje,naravno grize.
Teče.………………………..
………………………………….
Zvuk, od kud, dižem se, hodam, tražim izvor zvuka tog, hodam, SVJETLO!!! Ubrzavam korak, trčim, svjetlo, zvuk se pojačava, da sad razumijem,…….,  netko viče ime moje, jurim prema svjetlu i zvuku, pitam se dal sam vumerl, ma njah, nisam, nadam se, približavam se sve više, zasljepljuje, nedam se, idem naprijed, zasljepljujuće, niš ne vidim, al mraka barem nema, i dalje jurim,
u beskonačnost.......