Život jednog invalida

Imam 31 godinu, odrastao sam muškarac, i takav sam kakav jesam, no jedan dio mene ne prihvaća starenje, kao da u meni još živi onaj dječak, neiživljen, neizigran, sa vragolastim smješkom na licu, nevin, neiskvaren...
Drugi dio mene je ozbiljan, sa čvrstim stavovima i karakteron, pomalo oprezan, no slijedi svoju logiku u ovom svijetu koji dosta zna biti nelogićan....

Bolest je od mene učinila da rano sazrijem, i potisnula je onog dječaka u meni, no on je još tu, da ga pustim van, hoču li zbog toga ispasti djetinast ili lud...
Taj dječak, bez obzira na sve je bio sretan, ovaj muškarac nije..

Isti problemi i kod mene.

Ali prisiljen si na kraju birati između toga da cijeli život budeš kreten, šaljivđija ili da budeš nešto drugo, kvalitetnije, vrijednije.

I odabereš ozbiljnost, jer je bolje tako.

Na kraju priče uvijek vrijedimo koliko sami držimo da sebe. Zato ne odustaj i budi ono što jesi, budi svoj...

Budi to sve što kažeš da jesi, muški ozbiljan i dječački neozbiljan, razigran :) u različitim prilikama svi smo mi različiti i to što iznosiš vrijedi i za nas druge, a nemamo nikakvo opravdanje u nekoj bolesti.

budi dječarac ta strana je uvjek sretnija