Život jednog invalida

Imam 31 godinu, odrastao sam muškarac, i takav sam kakav jesam, no jedan dio mene ne prihvaća starenje, kao da u meni još živi onaj dječak, neiživljen, neizigran, sa vragolastim smješkom na licu, nevin, neiskvaren...
Drugi dio mene je ozbiljan, sa čvrstim stavovima i karakteron, pomalo oprezan, no slijedi svoju logiku u ovom svijetu koji dosta zna biti nelogićan....

Bolest je od mene učinila da rano sazrijem, i potisnula je onog dječaka u meni, no on je još tu, da ga pustim van, hoču li zbog toga ispasti djetinast ili lud...
Taj dječak, bez obzira na sve je bio sretan, ovaj muškarac nije..

Prošlo je nešto više od godinu dana otkad sam zadnji put ovdje pisao, što mi se u međuvremenu dogodilo?, je li se nešto promijenilo?, da li i dalje stojim uz ono što sam prije napisao?...
Vodio sam tešku bitku sa bolešću, pobijedio sam u toj bitci, i nadam se izašao jači iz svega toga... Da li sam ikada pomislio da odustanem, iskreno da, ali samo na tren, pomislio sam da svijetu ne trebam, i što će im netko kao ja...
Ali nevjerojatno u istom trenu se u meni probudi unutarnja i nemoguća snaga i prkos, još nisam rekao zadnju rijeć, i još dugo neću, želim nešto lijepo doživjeti, i želim uživati u svakom novom danu, koliko je to moguće, samo vas molim da mi to dopustite...
Dakle i dalje sam ostao onaj isti, i nadam se da se neću mijenjati...
Naravno i dalje stojim iza sveg što sam prije napisao, jer to sam ja....

Subota, vrijeme za izlaske vani, dećki i cure se pripremaju za noćno tulumarenje...

Svi žele lijepo izgledati i zasjati, no nije zlato sve što sja...

U ovom modernom svijetu svi žele izgledati savršeno, no savršenstvo ne postoji, lijepo je imati lijepe zube i osmijeh, oči kosu, vitku liniju i savršenu figuru tijela, nekome je sve to podarila majka priroda, a nekome nije, zar je taj drugi zbog toga manji čovjek?

Tv i mediji forsiraju ljepotu kao univerzum ljudskog dostignuća i težnje, izbacuju na tržište puste preparate za ten, lice, usne... lijepo je lijepo izgledati, no ljepota je prolazna, ovo tijelo što ga imamo je prazna ljuštura ako nemamo nešto unutra, ono što te ćini čovjekom, srce i um...

Kad bi svi bili savršeni, bili bi dosadni jedno drugome zar ne?
"mane" na nama nas ćine zanimljivim i možda simpatićnim...

Ljepota dolazi iznutra...

Petak, hm nasreću nije trinaesti, a nisam ni praznovjeran s obzirom na to kakav mi je život... Često sam usamljen, živim
u jednom gradu u provinciji, gdje su ljudi nazadni i nemaju razumijevanja za nas ljude s posebnim potrbama ili bolje rečeno invalide, a bojim se da ni u ostatku Hrvatske nije ništa bolje...

Invalid, ne volim se tako etiketirati niti volim da me tako zovu... No ja sam to što jesam... Volio bih da me ljudi prihvate kao čovjeka, a ne kao nekoga sa ogranićenim mogućnostima, no nažalost nije tako...

Neki ljudi misle da ja nemam što ponuditi, e tu se varaju, imam ponuditi ono čega danas sve manje ima, svoje srce, dušu, poštovanje i razumijevanje...

Danas se sve to izgubilo u jurnjaavi za novcem, skupim autima, vilama, ali to su stvari, to nema dušu, to će te možda trenutno zadovoljiti, ali ti to neće reči lijepu rijeć i zagrliti te kad ti je teško, neće te razumijeti, niti ti dati utjehu, to novac nemože kupiti i niti jedna lijepa stvar...

Ljudi su ljude zamijenili stvarima i otuđili se, pored tolike tehnologije, interneta, mobitela, pa ćak i obićnog telefona, sve smo dalji..

Kamo to svijet ide, i kamo to mi idemo...