zivim kao ptica.....

Vrijeme je odmicalo, a sreca je uvijek dolazila nadohvat ruke. Tako blizu, ali neuhvatljivo. Iz nekog nepoznatog razloga, bjezeci od ceznje, zatvarala je vrata za sobom. Ponekad pomislis, zivot nosi sudbinu. Tvoja rijeka zadovoljstva te ceka I osjetit ces njenu vlaznost, jednog dana, pomislis. Pjevas pjesme ljubavi, ispustas glas ceznje, ali samu sebe cujes. Svi su nestali, ali ti si tu. Mastas o nedosanjanom snu, o neuhvatljivoj sreci…
Cesto pomislis o zakonu zivota, o tome sta bi I kako trebalo biti. Mirises na svijezi pupoljak; jos uvijek ne rascvjetan I nezreo da pokaze svoju potpunu ljepotu. Latice skrivas, ali ne zadugo. Cim osjetis toplinu, postanes cvijet, udises ljepotu, ljepotom izdises. Tako njezan I netaknut. Sve do jednom… Latice lagano nestaju, necujno, ali ipak bolno. Jednu za drugom, kidaju ih nepoznati otisci. Sudbina je ponovo umjesala prste, shvatas. Venes I nestajes, cekajuci proljece ponovnog rodjenja. Tada mozda postanes ukras necijeg zivota, osmjeh ili sreca, cekajuci novo proljece…