zivim kao ptica.....

Vrijeme je odmicalo, a sreca je uvijek dolazila nadohvat ruke. Tako blizu, ali neuhvatljivo. Iz nekog nepoznatog razloga, bjezeci od ceznje, zatvarala je vrata za sobom. Ponekad pomislis, zivot nosi sudbinu. Tvoja rijeka zadovoljstva te ceka I osjetit ces njenu vlaznost, jednog dana, pomislis. Pjevas pjesme ljubavi, ispustas glas ceznje, ali samu sebe cujes. Svi su nestali, ali ti si tu. Mastas o nedosanjanom snu, o neuhvatljivoj sreci…
Cesto pomislis o zakonu zivota, o tome sta bi I kako trebalo biti. Mirises na svijezi pupoljak; jos uvijek ne rascvjetan I nezreo da pokaze svoju potpunu ljepotu. Latice skrivas, ali ne zadugo. Cim osjetis toplinu, postanes cvijet, udises ljepotu, ljepotom izdises. Tako njezan I netaknut. Sve do jednom… Latice lagano nestaju, necujno, ali ipak bolno. Jednu za drugom, kidaju ih nepoznati otisci. Sudbina je ponovo umjesala prste, shvatas. Venes I nestajes, cekajuci proljece ponovnog rodjenja. Tada mozda postanes ukras necijeg zivota, osmjeh ili sreca, cekajuci novo proljece…

Da li mi se podsmijavas kad citas svaki moj novi pozdrav tebi ili se zapitas ko ti je tako blizu, a ipak tako daleko? Nemam hrabrosti da se suocim, bojeci se da ces mi se nasmijati. I zato mi je lakse podijeliti svoja osjecanja sama sa sobom, na papiru, necujno za tebe. Od tebe nema odgovora, ali znam da upijas svaki moj trag. Zapravo, mozda i brises svaku moju poruku…. Ko ce znati?!
Znas, tesko mi je kad te vidim, a vidim i nju. Ne, nisam ljubomorna, jer imam te i ja. U krajicku oka mi stojis vec dugo, zaista dugo, mozda cak i previse cesto. Ipak, osjecam se kao povjetarac koji ti miluje lice, jer svaki novi pogled ka tebi izmami mi osmjeh. Prodjem pored tebe…..vidim te…ali ti si daleko. Daleko od mene, a blizu stvarnosti. Mozda jednog dana, mozda, osjetis da sam to ja, u ocima, u sjeni, u osmjehu ka tebi.

Danas se osjecam fenomenalno!
Znate li sta je jos fenomenalnije?! To sto ni sama nemam pojma zasto pisem ove web log-ove nekome koga uopste ne poznajem. Ali zar nije dobra fora? Covijek si fino olaksa dusu ili podijeli srecu sa svojim rijecima :) Daaa, znam.... suvise filozofski, ali ipak tako.
Ja recimo nemam jako dobar izgled ;)) ili recimo da nisam plava i atraktivna ;)) ali sam zato zaljubljena u monitor, imam 15 kg viska i sanjam o cyber princu. He he, sad sam razocarala sve potencijalne udvarace?! He, he! Ali opet treba da pustite masti na volju i da zaista prokuzite istinu. hehe Suvise tesko?!
Pazi sad ovo! Ljubav?! hahaha
Preko neta?! hahahaha
Sta to bjese ljubav?
Moguce su simpatije, slatke rijeci, obecanja, sudbina i tako to.... a onda..buff! Gdje je sve nestalo? Okreni se, mozda i nadjes neke ostatke.
Zapravo, svaka cast zaljubljenima, voljenima, ljubljenima, vjencanima,razocara.... ups, greska ipak ne ide u tom kontekstu.
Razocarane cemo nekom drugom razocaranom prilikom , negdje drugdje da smjestimo!
Eto tako uzivajte dragi moji nepoznati prijatelji! Zaljubljujte se! Pjevajte! Plesite! Ucite! Mislite! Ma jednostavno... zivite punim plucima!!!!!!!!
A ja odoh da uzivam u zivotu!!!!!!
kiss

pocelo je napokon-nabolje!!!!
Da kucnem u drvo....

Paradoks našeg vremena kroz istoriju je da imamo vece zgrade ali krace živce, šire puteve ali uža gledišta. Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje. Imamo vece kuce i manje porodice, više pogodnosti ali manje vremena.

Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasudjivanja, više strucnjanjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.

Pijemo previše, pušimo previše, trošimo nesmotreno, smejemo se premalo, vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno ležemo, ustajemo previše umorni, citamo premalo, gledamo TV previše, i molimo se preretko.

Umnogostrucili smo naše imetke, ali smanjili svoje vrednosti. Govorimo previše, volimo preretko, i mrzimo precesto.

Naucili smo kako da preživljavamo ali ne i da živimo. Dodali smo godine životu ali ne i život godinama. Stigli smo sve do meseca i natrag, ali imamo poteškocu da predjemo preko ulice da upoznamo novog komšiju. Osvojili smo spoljašnji prostor ali ne i unutrašnji prostor. Uradili smo velike stvari ali ne i bolje stvari.

Očistili smo vazduh ali zagadili dušu. Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali ucimo manje. Planiramo više ali postižemo manje.


Naucili smo žuriti ali ne i cekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve manje i manje.

Ovo su vremena brze ishrane i sporog varenja, velikih ljudi i sitnih karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa. Ovo su dani dveju plata ali više razvoda, luksuznijih kuca;a ali uništenih domova. Ovo su dani brzih putovanja, višekratnih pelena, moralnosti koja se može odbaciti, jednodnevnih predstava, preteških tela, i pilula koje cine sve od hrane, da utišaju,
da ubiju.

Ovo je vreme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vreme kada vam tehnologija može doneti ovo pismo, i vreme kada možete odabrati da li cete ga podeliti s nekim ili samo obrisati.

Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni nece biti tu zauvek.

Zapamtite, recite poneku ljubaznu rijec onome koji vas gleda sa strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otici. Setite se da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem a ne košta ni pare.

Setite se da kažete, "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj ce zakrpiti povredu kada dolaze duboko iz vas. Setite se držati za ruke i ceniti momente jer jednog dana ta osoba nece biti tu ponovo. Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podeli vaših dragocenih misli s
drugima.

MOGLA SAM. Nikad necemo uspjeti da dokucimo pravo znacenje ove recenice. Jer u svakom trenutku naseg zivota postoje izvjesne stvari koje bi mogle da se dogode, ali im jednostavno nije sudjeno da se dogode. Postoje carobni trenuci koji prolaze neopazeni, a onda, iznenada, ruka sudbine preokrene citav nas svijet.