Tristan Stone's rather unusual weblog

Kad sam tada ostao sam, pitao sam se: da li je moguće da je istinita ona izreka kako svatko u životu ima pravo samo na određenu količinu ljubavi, i kad tu količinu potroši, nema više; sve što tada može je sjećati se i preživljavati. Jer ako je ta izreka točna, mislio sam, onda sam i ja osuđen ostatak života provesti nesposoban da pružim i primam ljubav. Čak sam se pomalo pomirio s time – nemaš se pravo žaliti, govorio sam si, jer ti si barem imao sreću naći nekog kome ćeš dati svoju ljubav, a i mnogo si je primio zauzvrat. Trebao si biti pažljiviji i ne potrošiti sve osjećaje samo na jednog čovjeka, ma kako ti se on u tom trenutku činio savršenim. Jer eto, jednog dana on je otišao i odnio tvoju ljubav sa sobom, i gdje si sad ?
 
Ali znate što ? To pravilo uopće ne vrijedi ! Saznao sam to posljednjih dana: došao je on – samo se stvorio odnekud – i natjerao one leptiriće u mom trbuhu da ponovo zalepršaju krilima, naveo me da ponovno hodam svijetom glave uzdignute visoko, do oblaka. Pomogao mi je da shvatim kako su moje zalihe ljubavi još gotovo netaknute, i zato sam mu rekao neka priđe bliže i dat ću i njemu malo, ako želi.
Koja slučajnost, kaže mi on tada, upravo sam ja to tebi htio reći...

Bravo, starchild, rekla si ono što bih i ja rekla: drago mi je što je opet tu. Malo tko dirne ljubav poput Tristanovih rečenica, duboko iznutra, kao da je ljubav posteljica iz koje još nije iskoračio u svijet.