Tristan Stone's rather unusual weblog

I was once a little child
Who longed for other worlds.
But I am no more a child
For I have known fear,
I have learned to hate...
How tragic, then, is youth,
Which lives with enemies
With gallows ropes.
Yet I still believe
I only sleep today,
That I'll wake up, a child again,
And start to laugh and play.

...I kad se smiješ,
Smijem se s tobom...
 Oprosti, znam da te pomalo smeta kad se onako glupavo zagledam u tebe, i da te to zbunjuje. Ali, da li si ti svjestan koliko meni znači pogled na tebe, koliko snage crpim iz tvojih očiju, koliko si lijep kad se osmjehneš...?
 
...Sve što želim to si ti,
Tvoji sneni pokreti...
 Promatrao sam te jučer kad si vozio, kad si onako žustro pokušavao prerezati koricu kremšnite, kad si pomalo nervozno trljao sljepoočnicu (ne moraš biti nervozan uz mene). Kad sam ugledao otpalu trepavicu na tvom čelu, i kad sam osjetio gotovo bolnu potrebu da je nježno maknem, shvatio sam da sam sada tvoj. Reci, da li bi ti bilo jako nezamislivo da ja i kroz 50 godina vičem na tebe kad smo u gradu, a ti hodaš onako opasno blizu jurećeg tramvaja ?
 
...Šapat tvojih usana,
Tvoje oči nemirne...
 Dođi, daj mi ruku, i iskočimo zajedno iz ovog života, u neki drugi, bolji, naš svijet. Zagrli me i šapni mi bilo što, daj da me miluje tvoj topli izdisaj. Želim udahnuti tvoju blizinu, želim te zauvijek zadržati kraj sebe, i želim iz tvojih očiju iščitati da i ti želiš isto. Molim te, voli me.
I nemoj se nikad prestati smijati.
Nebo vraća osmjehe...

Kad sam tada ostao sam, pitao sam se: da li je moguće da je istinita ona izreka kako svatko u životu ima pravo samo na određenu količinu ljubavi, i kad tu količinu potroši, nema više; sve što tada može je sjećati se i preživljavati. Jer ako je ta izreka točna, mislio sam, onda sam i ja osuđen ostatak života provesti nesposoban da pružim i primam ljubav. Čak sam se pomalo pomirio s time – nemaš se pravo žaliti, govorio sam si, jer ti si barem imao sreću naći nekog kome ćeš dati svoju ljubav, a i mnogo si je primio zauzvrat. Trebao si biti pažljiviji i ne potrošiti sve osjećaje samo na jednog čovjeka, ma kako ti se on u tom trenutku činio savršenim. Jer eto, jednog dana on je otišao i odnio tvoju ljubav sa sobom, i gdje si sad ?
 
Ali znate što ? To pravilo uopće ne vrijedi ! Saznao sam to posljednjih dana: došao je on – samo se stvorio odnekud – i natjerao one leptiriće u mom trbuhu da ponovo zalepršaju krilima, naveo me da ponovno hodam svijetom glave uzdignute visoko, do oblaka. Pomogao mi je da shvatim kako su moje zalihe ljubavi još gotovo netaknute, i zato sam mu rekao neka priđe bliže i dat ću i njemu malo, ako želi.
Koja slučajnost, kaže mi on tada, upravo sam ja to tebi htio reći...

Još jedna vožnja autobusom. I ovog jutra je kasnio. Iz torbe vadim knjigu i pokušavam čitati. Ne uspijevam se koncentrirati – dvije žena na sjedalu iza mene preglasno razgovaraju o postnatalnoj depresiji. Zatvaram knjigu i pokušavam potisnuti njihove glasove promatrajući kroz prozor buđenje još jednog dana.
Iako ova svakodnevna gužvanja na autobusu itekako imaju svojih nedostataka, i protiv svoje volje moram priznati da su mi draga – doista ima nešto magično u svakom jutru. Ovog jutra, pored uobičajene čarolije pretvaranja noći u dan, događa se i nešto neuobičajeno: svako malo kraj ceste, na poljima i livadama, mogu se vidjeti terenska vozila stranih registracija, s nekim čudnim prikolicama. Malo zatim, postaje jasno o čemu se radi: ljudi iz tih prikolica vade ogromne košare, a zatim velike količine šarene tkanine, i još neke stvari: zračni baloni. Promatram kako ih sklapaju, i puštaju u njih vrući zrak. U daljini, neki su već izvršili sve pripreme, i digli se visoko u zrak: prizor lijep i nestvaran. Pitam se kako im je tamo gore. Da li se svi zemaljski problemi doimlju manjima kad ih se promatra s velike visine ? Bilo bi tako lijepo vinuti se iznad svakodnevnih frustracija, strahova, uzaludnih očekivanja.
 
Stajemo na semaforu. Par srednjoškolaca ljubi se čekajući da se upali zeleno svjetlo. Pokušavam se sjetiti vremena kad sam ja bio ovako bezbrižan. Ne uspijevam; oduvijek sam previše razmišljao da bih se usudio ovako prepustiti. Ali jednog dana, kažem si. Jednog dana...

Ruf doch mal wieder an
und erzähl mir, was du träumst
ist ganz egal wann
und überrasch mich
komm her und sag, dass du bleibst
für immer, jetzt, für ewig oder mehr.
Doch halt - ich muss wohl schon träumen
jeder hat so seinen Tick.
Für deine Suche wünsch ich dir viel Glück 
Ich hab dich lieb, so lieb
ich hoffe, du verzeihst
ich hab dich lieb, so lieb
ich will nur, dass du es weisst
ich hab dich lieb, so lieb
lieber als du denkst
ich hab dich lieb, so lieb
auch wenn du nicht an mir hängst.
______________________________________
 
Slobodno ponovo nazovi
I pričaj mi o čemu sanjaš.
Uopće nije važno kad,
Iznenadi me, dođi ovamo i reci da ćeš ostati
Zauvijek, sada, čitavu vječnost ili duže.
Ali čekaj – dopusti mi da barem sanjam;
Svatko ima svoj mali porok.
Želim ti puno sreće u tvojoj potrazi.
 
Volim te, tako te volim
Nadam se da ćeš mi oprostiti
Volim te, tako te volim
Samo želim da to znaš
Volim te, tako te volim,
Volim te više nego ti misliš
Volim te, tako te volim,
Čak i ako tebi nije do mene.
 

Bijeli, pomalo prljavi omot od papira, i unutra nešto moje. Pismo. To je on sjeo za stol, raširio komad papira pred sobom, na njega stavio nešto svojih osjećaja, i zatim mi ih poslao. Oni su sada moji – moje najveće bogatstvo.Zamišljam ga kako piše, sagnut nad papir. Da li je plakao ? Pažljivo ovaram kuvertu, širim pismo i tražim tragove suza na papiru, ona izdajnički suzama razmrljena slova. Nema ih. Dobro. Ne želim da plače – nikada ne smije plakati zbog mene.
Dobro mu je. Ne radi previše, šef je pristojan, i sustanari isto. Našao je onu fotografiju koju sam mu prije puta potajno umetnuo u rječnik. Pita me kako sam ja. Nedostaje li i on meni ? Da, kažem Pismu, nedostaješ mi jako. Kad ćeš mi se vratiti, pitam ga. Ne odgovara. Kaže mi samo nek se čuvam, i nek mislim na njega. Javit će se on još, uskoro.
Na kraju pisma smajlić: razvedri se, kaže mi. I ja se tiho nasmiješim, za njega.
Pažljivo vraćam pismo u kuvertu i stavljam ga u torbu. Pročitat ću ga još jednom u autobusu, na putu do posla.

Potpuni mrak. Zrak zagušljiv, natopljen iščekivanjem. Potmulo kuckanje dolazi sa svih strana, najprije tiho i sporo, zatim sve glasnije i brže, da bi eskaliralo eksplozijom zvuka i svjetlosnih efekata. U toj nadrealnoj atmosferi promatram strana lica, blješteća, prazna, kako se njišu u jednoličnom ritmu glazbe. Pokušavajući pobijediti zasljepljujući light show, promatraju i bivaju viđeni. Ne sviđa mi se ovdje. Zamišljam da je i velika većina ovih znojnih stranaca jednako sama kao što sam to i ja. Ali tuđa nevolja ne umanjuje vlastitu, nikad nije.
Ne znam zapravo zašto sam se dao nagovoriti na ovaj posjet «novom i taaaako kul» mjestu za izlazak, kako su mi ga opisali, kad mi nije bilo do razvijanja socijalnih vještina... svi oni se nadaju da ću si na ovakvim mjestima naći nekoga, barem za jednonoćnu utjehu. I pomalo me ljuti što ne vide koliko ja to ne želim, i koliko sam još uvijek njegov.
Premještajući se s noge na nogu, jer to je sve to mogu u ovoj gužvi, odsutan iz razgovora koji se vodi oko mene u beznadnom pokušaju nadvikivanja glazbe, pijuckam mlaku mineralnu vodu i pokušavam zamisliti gdje je on sad.
Prazan stan: tome ću se vratiti nakon ove buke. Udaranje u mojim sljepoočnicama nadglasava zvuk ritam mašine – ne mogu ja ovo. Alkohol, viknem u uho prolazećem konobaru. Donesite mi neki alkohol.

Lonestar
Where are you
Out tonight
This feelin I'm tryin to fight
It's dark and I think that I would give anything
For you
To shine on me

Izgubio si okladu.
Na zahtijev na mejl šaljem fotografiju od pojasa na niže. Slutim da se baš tome i nadaš...
I nemoj biti tako osjetljiv. To ti je isto ko da si na čelu daš istetovirati "i ja sam gay, ali sam prevelika pizda to si priznati"...

Ti, ja, i topla ljetna kiša. Čekaj, ne idi, ostanimo ovdje vani, daj da probam kakvog su okusa tvoje usne natopljene kišom... Gle! Frizura ti je sasvim upropaštena; jesi ponio češalj, onaj crni kojeg uvijek koristiš ?
Ne idi još, vlak ti polazi tek za dvadeset minuta. Ostani još malo, još malo samo... znaš, vjerojatno ćemo se prehladiti stojeći ovdje na ovom pljusku. Ma nema veze: obećaj da mi nećeš umrijeti od upale pluća, i ja ću tebi obećati isto.
Zagrli me.
 ... a daj ne budi smiješan, zašto bih plakao ? Kapljice na mojim obrazima su slane kažeš ? Čudna neka kiša...
U redu, idi sad da ne zakasniš. Gdje ti je karta ? No dobro, plačem. Zar ne smijem barem malo ? Samo da znaš, i kapljice na tvojim obrazima su pomalo slane.
Idi. Volimtevolimte. Evo neću više plakati, samo idi. I javi se kad stigneš !
Javi se...

...And I wanna wake up with the rain
fallin on the tin roof
while I'm safe there in your arms
So all I ask is for you
to come away with me in the night
Come away with me...

Nije fer. Nije fer što ja i ove noći moram dijeliti ovaj veliki krevet sam sa sobom, jer nemam nikog da me barem dodirne, da mi šapne pokoju nježnu na uho, da me uspava poljupcima. Nije fer što je mjesec noćas tako velik, i što mi ulazi kroz prozor i podsjeća me da nemam nikog u čijem bi zagrljaju mogao promatrati njegov magični sjaj. A znam – ZNAM – da tamo negdje netko leži sam, poput mene – vidim njegovo lice ucrtano u lice Mjeseca.
I nije fer što ću se ujutro probuditi i istim ovim osjećajem, što ću dan provesti u njemu, i što će me mučiti u isto ovo vrijeme sutra. Nije fer.