Ma nema naslova

Martina je bila moja velika prijateljica u vremenu unazad 3 godine. Inače sam bio uvjeren da muško-žensko prijateljstvo teško može funkcionirati jer uvijek jedan "prijatelj" odnos shvati malo drugačije, ali ona me nekako cijelo vrijeme uvjeravala da smo mi najbolji primjer da je tako nešto ipak moguće. I ja sam povjerovao. U početku našeg odnosa, kad smo se tek upoznali, ja sam osjećao za nju daleko više od običnog prijateljstva. Bila mi je stvarno posebno draga. Jako lijepa, pametna, iskrena, srdačna...U onim dugim trenucima razgovora, kada bi na nekoj klupi u parku ponestalo riječi, činilo mi se da i ona mene gleda nekako drugačije. Nikad ni jedno od nas nije prešlo "čarobnu liniju". Kako je vrijeme odmicalo, ja sam počeo naš odnos gledati sve više i više prijateljski, a ono što je bilo u meni sa početka našeg poznanstva nekako sam zakopao u sebe.Ja sam znao sve o njoj. Znao sam kad je bila tužna, kad ju je netko povrijedio... Pričala mi je sve, a ja sam isto tako njoj sve pričao. Znala je za sve moje uspone i padove, znala je za sve moje probleme za koje nitko nije znao...Dijelili smo tako puno toga, i to sve skupa uvijek opravdavali velikom dozom "prijateljstva". Danas pak dobro znam da ne postoje prijatelji koji mogu u toj mjeri biti skupa i dijeliti sve kao što smo dijelili nas dvoje...U jednom je čak trenutku jedne večeri izgledalo da će stvari možda krenuti malo drugačije, ali zbog nedostatka hrabrosti, i moje i njezine sve je ostalo kako je i bilo. I onda kako to već obično biva stvari neplanirano krenu drugim putem.Nazvala me jedne večeri i rekla da me mora hitno vidjet. Bio je početak svibnja, noć je bila topla, ali i sada se sjećam da je bilo nešto tužno u zraku. Rekla mi je da je dobila priliku za stručno usavršavanje u inozemstvu i da putuje za dva dana. Tu večer sam je zadnji puta vidio...Ukazala joj se prilika i ostala je duže nego što je prvotno bilo planirano. Tamo je upoznala njega, dečka iz Hrvatske koji se slučajno našao u tom gradu. Kako mi je kasnije u našem zadnjem razgovoru rekla, ni sama nije znala zašto je dopustila da se to desi. Nepoznata sredina i samoća učinili su svoje. Zbog toga mi se nije javljala cijelo vrijeme – nije mi imala srca reći što se događa. Dečko je srećom bio OK – stvarno se zaljubio u nju. Martina mi se ponovo javila negdje u prosincu. Bilo je to zadnji put da sam se čuo sa njom. Bila je trudna, spremala se za udaju...Ne sjećam se našeg zadnjeg razgovora baš previše....Nakon toga nisam je ni vidio ni čuo više od 2 godine....Sreo sam je nedavno u Zagrebu – mimoišli smo se na cesti. Ona i muž gurali su kolica ispred sebe, izgledali su sretno....Prepoznala me je dok smo prolazili jedno pokraj drugog. Zadrhtala je kao šiba i u trenu problijedila. Nastavila je ipak dalje i nakon par koraka se okrenula. I ja sam se okrenuo, nisam se mogao kontrolirati. I dalje je bila jednako jedinstvena kao i onu noć kada sam je zadnji put vidio...Nekoliko dana kasnije dobio sam pismo. Pravo pismo, kakvo nisam dobio već godinama. „Nikada si neću oprostiti što sam nisam imala hrabrosti otvoriti oči i pogledati nas onakve kakvi smo stvarno bili jedno prema drugom. Čitav život bi bio drugačiji. Sada znam da mi onda sigurno nismo bili prijatelji, nego nešto puno više. Žao mi je što sam to prekasno shvatila...“Nazvao sam jednu njezinu prijateljicu, htio sam ipak znati nešto više o svemu što se dogodilo.Rekla mi je da je Martina dobro, da su se stvari nakon dugo vremena malo sredile.Isto tako, rekla mi je da joj se sin zove kao ja.Ne prestajem razmišljati o tome što bi bilo da su se stvari samo malo drugačije odigrale...Do čitanja...

pretužna priča....

a ko je otac?

pa to je prestrašno...

Ma to tak treba bit...

a joj kak je ovo tužno..žao mi je

"Sve velike ljubavi su tuzne..." no ostaje nam jos nesto malo zivota i izmedju njih...stoga - nasmijesi se i zivi svoj zivot. Proslost se ne vraca, a buducnost jos nije stigla. Nasmijesi se i ucini prvo jednu osobu sretnom, kako bi ucinila i ostatak svijeta sretnim - pocni od sebe. :)))