Ma nema naslova

Možete li na listi od 1 do 10 onako iskreno ocijeniti sami svoj život? I tu ocjenu usporediti sa ocjenom koju bi vam dalo stotinu drugih ljudi? Da li bi se ocjene poklapale??
Kladim se u što god želite da nebi...
Pravu ocjenu ne mogu dati drugi gledajući vas, ne možete ju dati sami sebi promatrajući se u ogledalu. Prava ocjena leži u čovjeku samom, u onoj mirnoći ili nemiru koji u njemu počiva.
Zašto se ljudi koji na prvi pogled imaju sve, iznutra raspadaju? Po kojoj su cijeni kupili vanjsko blještavilo, a sahranili svoj mir? Da li je sve toga vrijedno?

Nekako imam feeling da nije....

Do čitanja,

C.

Martina je bila moja velika prijateljica u vremenu unazad 3 godine. Inače sam bio uvjeren da muško-žensko prijateljstvo teško može funkcionirati jer uvijek jedan "prijatelj" odnos shvati malo drugačije, ali ona me nekako cijelo vrijeme uvjeravala da smo mi najbolji primjer da je tako nešto ipak moguće. I ja sam povjerovao. U početku našeg odnosa, kad smo se tek upoznali, ja sam osjećao za nju daleko više od običnog prijateljstva. Bila mi je stvarno posebno draga. Jako lijepa, pametna, iskrena, srdačna...U onim dugim trenucima razgovora, kada bi na nekoj klupi u parku ponestalo riječi, činilo mi se da i ona mene gleda nekako drugačije. Nikad ni jedno od nas nije prešlo "čarobnu liniju". Kako je vrijeme odmicalo, ja sam počeo naš odnos gledati sve više i više prijateljski, a ono što je bilo u meni sa početka našeg poznanstva nekako sam zakopao u sebe.Ja sam znao sve o njoj. Znao sam kad je bila tužna, kad ju je netko povrijedio... Pričala mi je sve, a ja sam isto tako njoj sve pričao. Znala je za sve moje uspone i padove, znala je za sve moje probleme za koje nitko nije znao...Dijelili smo tako puno toga, i to sve skupa uvijek opravdavali velikom dozom "prijateljstva". Danas pak dobro znam da ne postoje prijatelji koji mogu u toj mjeri biti skupa i dijeliti sve kao što smo dijelili nas dvoje...U jednom je čak trenutku jedne večeri izgledalo da će stvari možda krenuti malo drugačije, ali zbog nedostatka hrabrosti, i moje i njezine sve je ostalo kako je i bilo. I onda kako to već obično biva stvari neplanirano krenu drugim putem.Nazvala me jedne večeri i rekla da me mora hitno vidjet. Bio je početak svibnja, noć je bila topla, ali i sada se sjećam da je bilo nešto tužno u zraku. Rekla mi je da je dobila priliku za stručno usavršavanje u inozemstvu i da putuje za dva dana. Tu večer sam je zadnji puta vidio...Ukazala joj se prilika i ostala je duže nego što je prvotno bilo planirano. Tamo je upoznala njega, dečka iz Hrvatske koji se slučajno našao u tom gradu. Kako mi je kasnije u našem zadnjem razgovoru rekla, ni sama nije znala zašto je dopustila da se to desi. Nepoznata sredina i samoća učinili su svoje. Zbog toga mi se nije javljala cijelo vrijeme – nije mi imala srca reći što se događa. Dečko je srećom bio OK – stvarno se zaljubio u nju. Martina mi se ponovo javila negdje u prosincu. Bilo je to zadnji put da sam se čuo sa njom. Bila je trudna, spremala se za udaju...Ne sjećam se našeg zadnjeg razgovora baš previše....Nakon toga nisam je ni vidio ni čuo više od 2 godine....Sreo sam je nedavno u Zagrebu – mimoišli smo se na cesti. Ona i muž gurali su kolica ispred sebe, izgledali su sretno....Prepoznala me je dok smo prolazili jedno pokraj drugog. Zadrhtala je kao šiba i u trenu problijedila. Nastavila je ipak dalje i nakon par koraka se okrenula. I ja sam se okrenuo, nisam se mogao kontrolirati. I dalje je bila jednako jedinstvena kao i onu noć kada sam je zadnji put vidio...Nekoliko dana kasnije dobio sam pismo. Pravo pismo, kakvo nisam dobio već godinama. „Nikada si neću oprostiti što sam nisam imala hrabrosti otvoriti oči i pogledati nas onakve kakvi smo stvarno bili jedno prema drugom. Čitav život bi bio drugačiji. Sada znam da mi onda sigurno nismo bili prijatelji, nego nešto puno više. Žao mi je što sam to prekasno shvatila...“Nazvao sam jednu njezinu prijateljicu, htio sam ipak znati nešto više o svemu što se dogodilo.Rekla mi je da je Martina dobro, da su se stvari nakon dugo vremena malo sredile.Isto tako, rekla mi je da joj se sin zove kao ja.Ne prestajem razmišljati o tome što bi bilo da su se stvari samo malo drugačije odigrale...Do čitanja...

Iskreno, ja nikad nisam bio čovjek od velikih riječi. Smatrao sam uvijek da riječi nikako nemaju dovoljno snage nositi se sa jakim i ispravnim postupkom kojim se učini neka velika stvar.No unatoč mojem mišljenju, riječi neki puta mogu biti opasno oružje. Ljudi često nisu svjesni koliko svojim riječima mogu imati utjecaja na okolinu. Oni koji to pak znaju, pomno analiziraju sve ono što će reći i duboko su posvećeni tome da sve bude prikazano u najboljem svjetlu. Tu se prije svega mogu pronaći ljudi pod okriljem politike ili ljudi u izravnom doticaju sa medijima. Riječi su tada njihov jedini način da egzistiraju u okolini i poslu kojim se bave jer rijetko iza njih stoje djela.No koliko je u riječima koje dobivamo od njih istine? U kojoj mjeri te riječi opisuju stvarnu situaciju?Nekoliko sam puta bio u prilici svjedočiti tome kako vješt govornik može prikazati stvari sasvim drugačije od onoga kakve stvarno jesu. Ljudi ako ne razmisle malo svojom glavom, vrlo lako će povjerovati da je nešto stvarno tako. U tom slučaju postaju samo figure kojima upravlja mišljenje drugih. Riječi su odradile svoje, učinak je postignut, a govornik odlučuje i upravlja. Samim time ako stvarnost nije takva kakvom se opisuje - znači nije istinita - sve skupa postaje velika laž.U velikoj većini svega onoga što susrećemo, što čitamo, što gledamo, riječi ili neko drugo sredstvo kojim informacije dopiru do nas barem malo iskrivljuju sliku stvarnosti.Možda smo mi navikli gledati "ispravljenu" sliku svijeta oko nas, možda nam se takav svijet više sviđa...Bojim se da smo možda previše daleko otišli u lakom prihvaćanju ideja i informacija koje nisu sasvim iskrene...Iskrenost zna biti nezahvalna, ali ja bih ipak nekako radije da svijet bude iskren prema meni... Tako bih barem uvijek znao na čemu sam.Do čitanja,C.

Nikad je nisam upoznao. Bila mi je uvijek u mislima, stalno sam razmišljao o njoj. Tražio sam je dugo, gledao oko sebe, gledao druge u oči i gledao očima drugih, tražio njen pogled.. One koje su joj slične, one u kojima sam je tražio, sa kojima sam dijelio i puno i malo, bile su samo trenutak u traženju. Trenutak koji je uvijek na kraju nestao. Potraga je išla dalje... Znam da je dosta, da više ne mogu tražiti – moram doznati da li ju uopće mogu pronaći... Znam da je sigurna u sebe. Smirena, zna što je to unutrašnji mir i niti u jednoj sitnici nije u sukobu sama sa sobom. Razumna, zna kako razlučiti dobro od zla, istinu od laži. Lijepa na jedinstven i poseban način–njezin se lik jednom zapazi, i poslije nikad ne zaboravlja. Zna reći što želi i slušati kad treba. Zna kuda ide i ne boji se uzeti što treba da bi tamo došla...Znam da bih sa njom želio dijeliti sve izlaske sunca sve dok ono bude izlazilo, gledati put ispred sebe i ne okretati se za onim što je bilo...Želim da ona bude svjedokom mojeg vremena i da ja budem svjedokom njezinog...Nadam se da ću ju uskoro sresti. Nadam se da je vrijeme neće naći prije mene i oduzeti mi trenutak vječnosti koji moram sa njom podijeliti...Tada bi moja stvarnost, moj trenutak bio zauvijek izgubljen...
Do čitanja,C.

Evo baš tako razmišljam neki dan... Pitao sam u životu puno cura i žena kakav bi trebao biti onaj tko će im biti interesantan, onaj sa kojim bi mogle podijeliti sve. Odgovori su bili otprilike sljedeći: želim da bude zanimljiv, da me može zabaviti, da bude zgodan i duhovit, da ima novca i sl...Od jedne sam isto tako čuo i ovo: „Želim samo da me voli...“ - od jedne, a pitao sam ih mnoge...Iskreno i tako malo, a opet tako puno... I nad tim sam se zamislio!Nekako mi se čini da je danas ljubav tako malo na cijeni. U biti svi se pozivaju na nju, ali često skrivaju iza nje neke druge želje i interese! Pronaći pravu ljubav, pronaći ono nešto u što možeš vjerovati, pronaći razlog, danas je velika sreća!Hti bih naći dobar razlog da me uvjeri da nisam u pravu! Do čitanja,C.