Iskrica for Dummies

Kako je morske hridi zamjeniti vrelim asfaltom? Kako je miris borova zamjeniti gradskim smogom? Kako je samoću zamjeniti otuđenošću? Pa...nije baš tako teško. Život u gradu...automobili jure ulicama, na svakom koraku niču nove građevine...buka, gužva, smrad. Svratio sam do prijatelja. Dosta mi je svega! ...bio je njegov odgovor. Moram nešto napraviti i čim počnem javlja se mučnina. Ne želim to raditi a moram...Pričali smo o svijetu u kojem živimo.  Dakle, tako i ti misliš! Već sam mislio da sam poludio...odgovorio mi nakon razgovora...tišti nas ovaj svijet, ali nažalost u njemu živimo. Pozdravili smo se i ja krenem prema gradu. Sredio sam poslove i našao se u Ilici. Pored mene cijelo vrijeme je hodala jedna plavuša neobično odjevena...tajce na zvijezdice, roza haljinica nalik na karanfil i majca u istom tonu kao i tajce. Hm...baš interesantno jer sam ja izgledao kao Robinzon sa nekog otoka...Brzo sam se našao na trgu...zastao sam ispred cvijeća, to je bilo jedino interesantno za vidjeti i ljudi, ljudi, ljudi koji jure, svako svojim putem...otuđeni od svijeta u kojem žive. Prošetao sam i brzo zaključio...ja ovdje više nemam što tražiti...idem kući. Svratio sam do marketa i polako obilazio police sa robom...Zašto su to stavili tako visoko? Začujem glas omanje starice. Što vam treba gospođo? Zapitam. Jel ovo oštro brašno? Nije, to je namjensko brašno za dizana tijesta. Ovo vam je oštro...odgovorim joj i pružim pakovanje brašna. Hvala vam, reče a ja uzmem jedno za sebe. Peršin, paprika, rajčica, kvasac, tunj...i jedno Krušovice pivo. Platim i izađem kad na semaforu...stari prijatelj. Koliko puta si prešao ovu cestu? Zapitam ga našto se on zbuni...Idemo nešto popiti! Predložim mu i mi se vratimo do trgovine. Pričali smo o svemu i svačemu. Radili smo zajedno i od tada je prošlo puno vremena. Uvijek isto! Reče on. Nikad isto! Uzvratim mu i nasmijem se. Popili smo pivo i krenuli. Na izlasku...opet stari prijatelji...jedna simpatija iz prošlosti i njen dečko. Izmjenili smo par riječi. Ona izvadi dječju kartu svijeta koju je pripremila za poklon i otvori. Gdje si bio? Zapita. Prst mi zastane na jednoj točki...Indija. A u Africi? Prstom pokažem na Maroko...Dali radiš? Zapita me on. Molim? Neee...zna se tko treba raditi. Našalim se i pozdravim s njima...a da...uz put sam našao jednu interesantnu knjigu bačenu iza trošnog plota. Oprosti mi Nataša...životna priča ruskog progonitelja kršćana...

..prenio si moje današnje raspoloženje ovdje.. nekak mi je svejedno.. ne volim se tako osjećati.. ne da mi se.. je odgovor na sve.. jedva sam obavila par poslića danas.. još mi jedan visi za vratom.. a veijeme ističe.. i samo mi se ne da...

imaš izbor reći moram ili neću... :))))

Predivnu, predivnu priču si napisao. Otuđenost, samoća, znanci iliti prijatelji i na kraju knjiga. Tko zna zašto se našla na putu? Divan doživljaj grada i nas u njemu...

hvala Heidi... :)

krećem.. idem.. ne volim ostavljati repove.. :)

ajde angele...sredi to :))))

ovdje svi pozaspali...

ima li to veze s tvojom pričom? :))

ona od prije...možda samo šute... :)

i kontempliraju...:)

he,he...

ma, šalim se..dopala mi se priča..moš drijemat dalje...:))

:)