Noćni parangal
Počelo je krvavo...rezom oštrim nožem preko lijevog palca. Događa se to i iskusnim ribarima dok otvaraju pidoče za ješku. Koristi kratki nož...rekao mi je barba Mate kad je vidio zamotani prst. Krenuli smo u šest popodne s namjerom da bacimo parangal blizu starog mjesta no ubrzo, kada smo izašli na otvoreno zapuhnuo nas je jugo. Mala brodica nemoćno se valjala po valovima. Ako krenemo dalje jugo će nas još više valjati! Zaključi barba Mate zabrinuto. Parangal je bio spreman a mi nismo znali gdje ga baciti. Ništa, idemo do susjednog otoka, odluči on i upravi brod prema, u daljini vidljivoj kapelici. Tu sam jednom uhvatio veliku škrpinu... glasno mi reče nadvikujući se sa vjetrom dok su valovi zapljuskivali pramac broda. Ubrzo smo stigli u blizinu otoka i barba Mate veže prvi manal (plastični karnistar) za parangal i baci ga u vodu. Ovaj put ja sam veslao. Lagano, okrenut prema sjeveru brod se polako kretao nošen vjetrom i jedna po jedna udica sa ješkom od sitne ribe tonula je u more. Za baciti parangal treba oko pola sata. Napokon, kada je i posljednja riblja glava nestala u moru, barba Mate veže drugi manal i upali pentu. Idemo ispod ovog otoka...tu se zna naći bugvi i truta. Ubrzo, bacili smo sidro i bacili tunje. Meni su odmah zagrizla dva mala kanjca. Slabo je to...reće barba Mate i opet upali motor. Mijenjali smo mjesta dok prva truta nije zagrizla. Tu mi je pokazao svu svoju ribarsku vještinu...lov na tri tunje. Jedna u lijevoj ruci, jedna u desnoj ruci a treća...oko uha! Pa to je čudo! Veselo sam gledao kako je cimnuo glavom i rukama počeo izvlačiti uhvaćenu ribu. Malo po malo, vadili smo trute, bugve i par struna. Spustila se noć i jugo je stao. Obasjani mjesečinom pričali smo uz zvuk starog radija o svemu i svačemu, najviše o ribama i ženama. Međutim, najljepše je bilo kada smo šutili...tad su naši pogledi kružili prema daljinama. Vedro nebo posuto zvijezdama, crvenilo davno zašlog sunca...mjesečina i sve to na pučini mirnog mora. Tamne sjene okolnih otoka, svjetla grada u daljini...ne to je neopisivo...to se mora doživjeti! Ješke je bilo upravo toliko koliko je trebalo. Kada je riba pojela i posljednju pidoču digli smo sidro i krenuli prema prvom manalu. Pronaći bijelu plastičnu kantu na pučini mora je...nemoguče. Barba Mate je smanjio brzinu a ja sam se pramca električnom svjetiljkom osvjetljavao površinu mora. Ustvari, svjetiljka mi je samo smetala. Zabrinuto, kretali smo se lijevo, desno. Evo je! Uzviknu sam kada sam ugledao bijeli karnistar točno ispred nas. To je sreća! Zadovoljno reće barba Mate a sa manala uzleti galeb...odmarao se. Uzeo sam vesla i počelo lagano veslati dok je barba Mate izvlačio parangal. Ješka je još uvijek bila na udicama. Evo prvog! Radosno poviknem dok je barba Mate izvlačio malog ugora. Ubrzo izvukao je i drugog...kmeeeee...začuo se glas nesretnog bića...još i sada njegov plač mi odzvanja u ušima...žao mi ga je. Barba Mate stane. Zadilo! Reče snažno potežući konop...napokon, konop se oslobodi ali težina je ostala. Snažnim potezom barba Mate ubaci u brod jednog ugora orijaša...to je bila prava zvijer težine oko dva kila, metar dužine debel kao šaka. Uh! Ovaj je za ješku. (proda se i od toga kupi sitna riba) Malo po malo, digli smo parangal i zadovoljno krenuli prema luci. Lovinu smo podijelili i ja sam krenuo doma. Bila je ponoć...mještani su radoznalo zagledavali vreću sa ribama ali bez komentara. Dva i pol kila...
13.08.2008. u 10:01 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar