Tristan Stone's rather unusual weblog

Još jedna vožnja autobusom. I ovog jutra je kasnio. Iz torbe vadim knjigu i pokušavam čitati. Ne uspijevam se koncentrirati – dvije žena na sjedalu iza mene preglasno razgovaraju o postnatalnoj depresiji. Zatvaram knjigu i pokušavam potisnuti njihove glasove promatrajući kroz prozor buđenje još jednog dana.
Iako ova svakodnevna gužvanja na autobusu itekako imaju svojih nedostataka, i protiv svoje volje moram priznati da su mi draga – doista ima nešto magično u svakom jutru. Ovog jutra, pored uobičajene čarolije pretvaranja noći u dan, događa se i nešto neuobičajeno: svako malo kraj ceste, na poljima i livadama, mogu se vidjeti terenska vozila stranih registracija, s nekim čudnim prikolicama. Malo zatim, postaje jasno o čemu se radi: ljudi iz tih prikolica vade ogromne košare, a zatim velike količine šarene tkanine, i još neke stvari: zračni baloni. Promatram kako ih sklapaju, i puštaju u njih vrući zrak. U daljini, neki su već izvršili sve pripreme, i digli se visoko u zrak: prizor lijep i nestvaran. Pitam se kako im je tamo gore. Da li se svi zemaljski problemi doimlju manjima kad ih se promatra s velike visine ? Bilo bi tako lijepo vinuti se iznad svakodnevnih frustracija, strahova, uzaludnih očekivanja.
 
Stajemo na semaforu. Par srednjoškolaca ljubi se čekajući da se upali zeleno svjetlo. Pokušavam se sjetiti vremena kad sam ja bio ovako bezbrižan. Ne uspijevam; oduvijek sam previše razmišljao da bih se usudio ovako prepustiti. Ali jednog dana, kažem si. Jednog dana...

ako si svaki dan kažeš jednoga dana, taj dan neće nikada doći, uvjek će biti "jednoga dana" :(... živi sada, u ovom trenutku, uživaj u svemu što ti život pruža. dok se ne prepustiš struji i plivaš protiv nje, boriš se sa njom i gubiš snagu i nikada nećeš saznati kakve su vode nizvodno, možda su i obale lijepše, trava bujnija.... :)) uživaj...

...daj!...gore glavu, nedaj se...živi za svoje stavove i želje....ispuni si maštanja.....imaš moju podršku u svakom slučaju...čuvaj se!