mali otpad

Dan je cijeli bio pomaknut za pola sata. Počeo je tako zakašnjelo, ništa se tu nije moglo. Kolega je, kao i obično, zakasnio na posao, i moj je dan bio grozan od starta, jedva sam se probudila i njega, naravno, još nema, on besramno spava. Nikako nisam mogla pojmiti zašto stalno kasni. Ja sam uvijek dolazila na vrijeme, kao i svi drugi kolege, samo je on kasnio.

Kao da je nekako bolji od nas, nekako pametniji ili posebniji. Vjerojatno je to i mislio. Stalno sam mu govorila da se sredi i počne dolaziti na vrijeme, ali ništa nije utjecalo na njega. Na kraju nije bilo druge, prijavila sam ga šefici i bolilo me dupe šta će biti s njim. Zaslužio je to.

Ne znam zašto, ja sam kronično bolesna. Neki su bolesni, neki ne. Teško je odgonetnuti povijest i uzrok bolesti, što god medicina rekla o tome. Nervira me još i taj kolega, ma zar još i on da stalno kasni, a ja bolesna mogu dolaziti na posao na vrijeme. Grozno. Međutim, sad kad sam ga prijavila, osjećala sam se bolje. Da, osjećala sam se bolje. Nekako sam bolje vidjela stvari oko sebe i shvatila da sam ga trebala prijaviti i prije.

Uto je došao Đuro. I on je bio zgrožen našim kolegom. Zaključili smo da nam se predstavlja kao prijatelj, a zapravo nas smatra za idiote koji zbog toga neće reagirati na njegovo stalno kašnjenje. Ja i Đuro složili smo se da to tako ne može više. Sad smo osjetili olakšanje. Jutarnja kava bila je lišena uobičajene nervoze zbog kolege koji stalno kasni. Obično sam bila ljuta na njega, no kolegica Narcisa me danas dizala svojim ludim dogodovštinama.

Onda bi u nekom trenutku, najčešće u pola deset, dolazio nevjerojatni kolega i pao bi mi mrak na oči. Pravdao bi se uvijek nekim ofucanostima, autobus kasni, ovo, ono. Ima teškoća s buđenjem. Je, kako se ja mogu probuditi? Bolesna sam i mogu se probuditi. Nije ni meni lako raditi ovaj posao, zahtjevan je i vremenski i intelektualno, skoro nikad nemam slobodnog vremena. Ali budim se kad treba. Kolegu ne mogu shvatiti da ga jebeš. Kako mu nije jasno koliko nas to njegovo kašnjenje sve ljuti?

Baš mi je Ružica pričala kako ju je izignorirao kad je bila na moru, kako joj je čak iznajmio apartman u kojemu je sve smrdilo na mačji izmet, kako ju nije doživljavao, ali spremno je uzeo novac od nje. Joj, bole me oči, nije mi baš dobro. Bila sam u Udruzi invalida i shvatila da sam visoko na njihovoj ljestvici invalidnosti. Iako se ništa promijenilo nije, ta definiranost mog stanja me je malo pogodila. Proklete su te definicije. Ali budem s curkama otišla večeras u Jabuku pa neću misliti na to. A gdje je danas pobogu taj kolega, čak je 15 do 10 i još ga nema, previše čak i za njega?

Evo ga dakle napokon, vidim ga kroz staklenu pregradu kafića na poslu. Sad ću mu održat bukvicu, pizda mu materina!

„Stvarno dakle kolega, pa ti stvarno nemaš srama!“, rekla sam.

Đuro i sve cure za stolom vidljivo su ga prijekorno gledale, uostalom sve sam im ispričala i potpuno su suosjećale sa mnom.

„Napuši se kurca!“, odgovorio je besramni kolega.

Uznemirila sam se. E pa stvarno, sad me još i glava počela boliti. Prokletnik jedan.

prijavi ga za seksualno uznemiravanje i mobing.