mali otpad

..u zadnje vrime posebno kako ljudi prihvaćaju tkzv. općeprihvaćene principe koji su sami po sebi nepotpuni pa se onda žale.
rade poslove koje ne vole pa se žale. da im bude bolje ogovaraju. bivaju s ljudima koji ih nisu vrijedni. pa se žale. prihvaćaju da je kapitalizam takav kakav je. pa umjesto da se bune se žale. nisu zadovoljni nečim. ali to nešto ne mijenjaju. nezadovoljstvo je postalo opći princip civilizacije. zato imamo antistresne programe. nezadovoljan si ali odvoji sat dnevno za duboko disanje pa ćeš lakše izdržati ostatak dana. lakše ćeš izdržati gnjavažu poslodavca, poskupljenja, to što te država smatra za budalu. i služia sama sebi jer je odavna izgubila prvitnu svrhu. a to je zadovoljstvo građana. države su danas i već poduže sredstvo obmanjivanja. orwel je odavno na vlasti. hahaha, mislite da će vam biti lakše ako nađete srodnu dušu, hahaha:)))) smiješno. ne morat dizat revoluciju. samo budite svijesni. ne dajte se trovat informativnim programima. i neprijateljima. i lažnim moralom. mislite pobogu svojom glavom. svijesnost je jedini lijek. ali ako možete napraviti spačku u kokošinjcu ne suzdržavajte se pobogu, sjetite se da je katolički moral nastao kao sredstvo zadržavanja glupavih masa u pokornosti. ukradite bogatom ako možete, prevarite državu ako možete, to je najmanje što ste dužni zdravom razumu. i seksajte se što više. zaboravite stid. stid je način kontrole. stid vam je nametnut lažnim slikama ljepote i obilja. vjerujte u mitove, pa čak i u onaj o fidelu. mitovi su stvarni, život nije siv kako vas žele uvjeriti. ljepote ima i izvan tzv. romantike., ne budite mali ljudi koji bježe u svoj mali kutak. slobodni vikendi nisu najljepša stvar u životu. možete vi i bolje. ako imate sreće pa radite ono što želite ne zaboravite da su oko vas ovce i krave. i izmuzite ih do kraja. oslobodite se. ne čitajte novine i ne gledajte televiziju a ako gledate baš ništa joj ne vjerujte.

Dan je cijeli bio pomaknut za pola sata. Počeo je tako zakašnjelo, ništa se tu nije moglo. Kolega je, kao i obično, zakasnio na posao, i moj je dan bio grozan od starta, jedva sam se probudila i njega, naravno, još nema, on besramno spava. Nikako nisam mogla pojmiti zašto stalno kasni. Ja sam uvijek dolazila na vrijeme, kao i svi drugi kolege, samo je on kasnio.

Kao da je nekako bolji od nas, nekako pametniji ili posebniji. Vjerojatno je to i mislio. Stalno sam mu govorila da se sredi i počne dolaziti na vrijeme, ali ništa nije utjecalo na njega. Na kraju nije bilo druge, prijavila sam ga šefici i bolilo me dupe šta će biti s njim. Zaslužio je to.

Ne znam zašto, ja sam kronično bolesna. Neki su bolesni, neki ne. Teško je odgonetnuti povijest i uzrok bolesti, što god medicina rekla o tome. Nervira me još i taj kolega, ma zar još i on da stalno kasni, a ja bolesna mogu dolaziti na posao na vrijeme. Grozno. Međutim, sad kad sam ga prijavila, osjećala sam se bolje. Da, osjećala sam se bolje. Nekako sam bolje vidjela stvari oko sebe i shvatila da sam ga trebala prijaviti i prije.

Uto je došao Đuro. I on je bio zgrožen našim kolegom. Zaključili smo da nam se predstavlja kao prijatelj, a zapravo nas smatra za idiote koji zbog toga neće reagirati na njegovo stalno kašnjenje. Ja i Đuro složili smo se da to tako ne može više. Sad smo osjetili olakšanje. Jutarnja kava bila je lišena uobičajene nervoze zbog kolege koji stalno kasni. Obično sam bila ljuta na njega, no kolegica Narcisa me danas dizala svojim ludim dogodovštinama.

Onda bi u nekom trenutku, najčešće u pola deset, dolazio nevjerojatni kolega i pao bi mi mrak na oči. Pravdao bi se uvijek nekim ofucanostima, autobus kasni, ovo, ono. Ima teškoća s buđenjem. Je, kako se ja mogu probuditi? Bolesna sam i mogu se probuditi. Nije ni meni lako raditi ovaj posao, zahtjevan je i vremenski i intelektualno, skoro nikad nemam slobodnog vremena. Ali budim se kad treba. Kolegu ne mogu shvatiti da ga jebeš. Kako mu nije jasno koliko nas to njegovo kašnjenje sve ljuti?

Baš mi je Ružica pričala kako ju je izignorirao kad je bila na moru, kako joj je čak iznajmio apartman u kojemu je sve smrdilo na mačji izmet, kako ju nije doživljavao, ali spremno je uzeo novac od nje. Joj, bole me oči, nije mi baš dobro. Bila sam u Udruzi invalida i shvatila da sam visoko na njihovoj ljestvici invalidnosti. Iako se ništa promijenilo nije, ta definiranost mog stanja me je malo pogodila. Proklete su te definicije. Ali budem s curkama otišla večeras u Jabuku pa neću misliti na to. A gdje je danas pobogu taj kolega, čak je 15 do 10 i još ga nema, previše čak i za njega?

Evo ga dakle napokon, vidim ga kroz staklenu pregradu kafića na poslu. Sad ću mu održat bukvicu, pizda mu materina!

„Stvarno dakle kolega, pa ti stvarno nemaš srama!“, rekla sam.

Đuro i sve cure za stolom vidljivo su ga prijekorno gledale, uostalom sve sam im ispričala i potpuno su suosjećale sa mnom.

„Napuši se kurca!“, odgovorio je besramni kolega.

Uznemirila sam se. E pa stvarno, sad me još i glava počela boliti. Prokletnik jedan.

Bio sam oženjen. Žena me ostavila, nemam pojma zašto.

Idem u birtiju sam, idem proslaviti rođendan. Naručujem rakiju. Zgodna konobarica s malim sisama me poslužuje. Čašice prozirne tekućine podsjećaju me na život. Bez boje. Želudac mi se nadima. Višak zraka prijelazi u crijeva. Dolazi mi da prdnem. Suzdržavam se.

Čovjek u sivom sakou ulazi u birtiju. Za njim čovjek u crnom sakou i zatim žena u crvenoj haljini. Čovjek u sivom sakou kaže mi da je odvjetnik, iako ga ništa nisam pitao. Čovjek u crnom sakou i žena u crvenoj haljini predstavljaju se kao anđeli. Uglas, kao djeca u zboru. Kažu, opet uglas, da su me došli spasiti od mog jada.

„Ali prvo morate dokazati da ste stvarno jadni, tek u tom slučaju dobit ćete pomilovanje od života“, naglašava važno odvjetnik. Pitam ga za koga radi.

„Nije važno. Ja sam tu da se ne bi neki prevarant izvukao glumeći krajnji jad. Samo ako ste stvarno na dnu dna, crnom, mračnom i bez trunke nade, proći ćete naš test“, naglašava važno.

„Kakav test?“ pitam

„Dobro, ne moramo se praviti naivni, slutite valjda i sami zašto smo tu. Jadni ste i vaš život nema smisla. Ali nećete se izvući tako lako. Dapače, pravilo je da baš u takvim slučajevima sve potraje. Međutim, nije zabavno ako nemate nimalo nade. Nada je važna jer čini jad još većim. Morate nam dokazati da nemate nimalo nade u sebi i oslobodit ćemo vas.“, kaže odvjetnik u sivom sakou dok mu brčići poigravaju.

„Kako da vam dokažem da nemam nimalo nade?“

„Otpjevajte nam nešto od Zlatka Pejakovića!“

„Molim? Zlatko Pejaković? Kakve veze ima Zlatko Pejaković sa svim ovim?“

„Dobro, ne treba Zlatko, evo, može nešto od Miše, ha?“

„Ma što vam je, kakav je to test? Što ako vam otpjevam nešto od Miše, što će se dogoditi?“

„Oslobodit ćemo vas života i vaše muke. Bit ćete riješeni svih vaših problema“, kaže odvjetnik dok šutljivi anđeoski dvojac poluzainteresirano gleda ispijajući Coca Colu.

„Konobarice“, zazivam. „Daj molim te jednu duplu.“

Rakija dolazi. Anđeli i dalje kroz slamčice pijuckaju Coca Colu, a odvjetnik se ispričao i otišao je na minutu na WC. U očekivanju odvjetnika pogledavam anđele. Zgodna je ova cura u crvenoj haljini.

„Ako me riješite života, hoću li biti na mjestu gdje ste i vi?“, pitam ju.

Prezrivo me pogleda ne prestajući cuclati slamčicu. „Ne bih ti smjela to reći, ali savjetujem ti da otpjevaš nešto od Mile Kitića, tako ćeš dospjeti na najviši nivo raja , dokazat ćeš da si vrhunski beznadni slučaj . Znaš, Zlatko i Mišo su tak-tak, za umjereno beznadne slučajeve. Takvi se uskoro vraćaju ovdje. Znaš, svi se vraćaju dok ne izgube svaku nadu. Ako želiš to napraviti muški i kako treba, otpjevaj mu nešto od Mile Kitića. Neće te dodatno ispitivati, Mile je apsolutno neoboriv dokaz tvog slučaja.“

„Ali ne znam ništa od Mile Kitića“, pobunim se i pomislim koja je kučka ova nadmjena anđelica.

Sjetim se da u džepu imam mentol bombone i da sam čitao kako u kombinaciji s Coca Colom mogu biti prilično eksplozivni. Izvadim jedan i stavim ga u usta. Ponudim ga anđelima i oni prihvatiše.

„E, to je tvoj problem, nema došaptavanja“, kaže mi Anđelica, pomalo snižavajući glas dok je cuclala bombon. Odvjetnik u sivom odijelu pojavio se na vratima WC-a.

„Dakle, jeste li se odlučili. Hoćete li nam pjevati?“, vrlo glasno počne govoriti već s vrata sivi odvjetnik.

„Hoću, pjevat ću, samo da pročistim grlo bombonom“, rekoh.

Potežem gutljaj rakije. Ne znam ništa od Mile Kitića, ali vrijedilo bi izimprovizirati ako će me riješiti mog jada, sjetiću se već nečega. U tom trenutku dašak optimizma me počne preplavljivati. Pa to je zapravo sjajno rješenje, pomislih. Potegoh još jedan gutljaj. Ovaj život i tako mi nije donio puno zadovoljstva. U glavi mi se nesvjesno počela vrtiti „I can't get no satisfaction“.

U tom trenutku toplinski udar preplavi kafić. Zidovi su se počeli tresti, ostatak rakije prosuo se po šanku. U kutu kod WC-a ukaže se čovjek u crvenom sakou.

„Dobra večer, gospodine. Zvali ste me? Da se predstavim, ja sam Đavo.“, reče čovo.

„Ha?“, zbunih se, a anđeli od nervoze potegnu gutljaj Coca Cole te se zbog kombinacije s mentol bombonima rasprsnuše poput torpeda u moru.

„Zvali ste me i tu sam“ reče Đavo ne davši se smesti.

„O ne, pa vi niste normalni“, ubaci se sivi odvjetnik. „Zar ste u sebi pjevušili nekakav rock'n,roll? I dali ste anđelima mentol bombone? Pa vi stvarno niste normalni!“

„Pa mislio sam da piju Coctu, znate, bez kofeina, ispričavam se “, lagao sam: „ A rock'n'roll sam pjevušio u sebi tisuće puta pa nikad nisam prizvao Đavla“

„Ne shvaćate, ovo je drukčija situacija. Sada je svaki detalj na vagi. Zakomplicirali ste cijelu situaciju“, reče nezadovoljno.

„Hajde zašuti odvjetniče“, ubaci se sad Đavo, „Dakle, osjetili ste dašak optimizma i pomislili da možda ipak vrijedi živjeti?“

„Pa možda, ali samo na trenutak“

„Dobro, i to je početak. Što kažete na ovo: Ne samo da možete nastaviti živjeti, nego, nego vidite ovu konobaricu?“, reče pokazavši značajno očima prema konobarici..

„Da?“

„E pa, ako mi prodate svoju dušu, mogu vam osigurati istu takvu, ali još i s velikim sisama. Ali i mnogo, mnogo drugih stvari. To je ponuda koja se ne odbija!“

Hmm. Bio sam zbunjen i odmah naručih još jednu rakiju. Konobarica ju je donijela i nasmiješila mi se.

Dovraga, pomislih.

„Da?“, reče na to Đavo.

„Ma znate što, ne želim se ni riješiti života niti mi treba ista ovakva konobarica s velikim sisama. Mislim da se sviđam i ovoj s malim sisama, a kad bolje razmislim, male sise uopće nisu tako loše. Neću vam pjevati gospodine odvjetniče, a neću ni vama prodati dušu, gospodine Đavle. Do viđenja, gospodo“, otpravih nepozvane goste.

„Opet ćemo se sresti, morat ćete izabrati“ reče odvjetnik prije nego što je i on nestao. Posljednji bez riječi nestane Đavo. Osjećam se sretno, nemam pojma zašto.

Sjedim uz prozor ćevabdžinice
Vanka kiša-kiš
Razmišljam o životu
Pa zažalih što ne naručih šiš.

Tja, ljudi kao ljudi, vječno žude za poticajima. Ne priznaju si ponekad malu radost koju osjete i kad nešto pođe po krivu, taj osjećaj smislenosti koji su dobili jer im se eto nešto događa. Nije li lijepo čak i kad netko  osjeti da si dovoljno moćan da ti poželi dat šaku u glavu? Svejedno je odakle motiv za čin prema nama, kad god netko nekako djeluje u našem smjeru osjećamo se ispunjeno. Najgora je ravnodušnost, a najgore je što su ljudi ravnodušni prema malodušnima. Ljudi vole dobivati energiju, a nema ih puno koji su spremni dati je ako nema ništa zauzvrat. Toliko smo željni pažnje da i ne primjećujemo koliko je u našim svakodnevicama rutinski  dobivamo. cijena je ta da malo tko zna bit sam, da malo tko zapravo  primjećuje svijet oko sebe. primjećujemo ljude, to da, ali ljudi nisu svijet. ako je dobivanje pažnje rezultat nesvesnog kreativnog precesa, to  je okej, to  je ono što se zove život. mada i život ima svoju drugu stranu, mirnu samospoznaju, koju bi svak trebao iskusiti. ali činiti nešto samo za dobivanje pažnje, dobiješ šta - dobiješ sponzoruše, dobiješ političare,  dobiješ zvjezdice u usponu, raznorazne nepoznate neurotike, agresivce, navijače, sljedbenike...tja...  

ali tko i gdje odlazi? jer ako odavde odlazi, negdje i dolazi, a u međuvremenu putuje. odlazi jedna cura koja uvijek odlazi. ali zemlja se vrti, a ona putuje. možda iz perspektive mjeseca dakle ona stoji u mjestu, a ja sam tu i odlazim od nje? onda bi ja bio taj koji uvijek odlazi. onda sam ja faca. sad bi se prijavio na radnu akciju i ljubio sliku druga tita. on je dolazio na važne sastanke u bijelom odijelu. ako večeras putujem možda bi i ja trebao obući bijelo odjelo? no belo odelo se lako zaprlja, a ne želim ujutro ustat iz kreveta s blatnjavim nogavicama. ima li muzike u liniji? eto nema pa bubnjam po plastičnom stolu koji se drma u ritmu drmeša i planiram sutrašnje gradske kave u glavi. kafice u centru su važne jer tamo svi prolaze i negdje odlaze. i to jako važno. gledam, gledaš. slušam, prisluškujem. čujem da je u nedjelju dobar koncert. i nema karata. a ja ih imam preko veze. osjećaš se zadovoljno. jedeš kolač. izazivaš zavist. i opet se osjećaš zadovoljno. tu nikoga ne znaš, ovo je velik grad. "kaj ima?",dovikuje netko s pramca. bježim na more. i ne kupam se jer osjećam da je more stvoreno za ribe. riba nema. ima sunca. ima stijena i na njoj peder. visi mu pimpek. možda onda ipak nije peder? ili ja nisam njegov tip? a gdje su žene, pitam se i češkam jaja. čitam novog huntingtona i razmišljam o distinkciji osobnog i javnog. i tko uopće zna odgovore na sva ta neka pitanja?

prividi stvari su previdi ljudi koji lelujaju pod žutom rasvjetom u svojim kockastim stanovima. trava je cvijet koji nije dobio boju vidljivu pod 6500 kelvina sunčeve svjetlosti, ali tko kaže da je nema? ponude su tvorbe koje skrivaju previše odgovora da bi bile stvarne. život je poluteška boksačka kategorija koja teži da postane istočnjačka borilačka vještina u vještim rukama zen majstora. cilj u životu je praksa neometanog prolaza tonućom barkom s poderanom crvenom zastavom kroz mnogo teritorijalnih voda malih glupih državica do beča (koji nema more, ali ima rijeku). budimo rječiti ali ne izgovarajmo se svojim prazninama onda kad trebamo već baš i upravo onda kad ne trebamo i nemamo šta za reći. i najvažnije..potamanimo idole!

..trenutak koji se udaljava od kontradikcije. Posesivne iskričarke manipulativno rukovode suptilnim fenomenima takozvanog iskričarenja i propisno se muče dok brišu upite. Ipak, njihove osjećaje ne smetaju riječi nego broj razmaka među slovima i prevladavanje uskličnika naspram onemoćalih zareza i točaka. Upitnici se i tako sami od sebe gomilaju, pokretani zračenjima seksualne prirode koja su nam ostavljena na samostalno odlučivanje. Ispunjene radne knjižice ostale su ispod masnih naslaga bureka koje dijele u salonu za ljepotu i rezanje ruku i nogu. Kopam si oko i popunjavam praznine među riječima. Komunikacija je uzaludna. Potaknimo stanogradnju! Mladi žele jeftine čipseve! Spolovila na balkone! Perite automobile a ne jezike!

Vegetarijanska večera, juha od nekih dinja, zgodna cura na recepciji centra za zdravi život. Zidovi bijele boje, stolice sive, stolovi ravni, na stolovima prevladavaju gljive. I moja draga kaže ide u Ljubljanu. Ja se prenem i gledam kroz prozor na cestu po kojoj žuti automobil mirno klizi a klinkice trče u sunovrat. Pa se mislim, e nije dobro večeras brijat po vegatarijanskoj spizi, dajte mi ćevape, pivu i cigaretu, pa večer uz sevdah i venerin brežuljak zaključimo na ruskom ruletu. Ko preživi, nek obrije glavu i uz nadmoćni smiješak zapali zadnju cigaretu. Kvart je tih, boli me nemoć da smislim ljubavni stih. Počinje kraj. Opčinjene lažne sisate žene u sivoj Opel Astri smijulje se dok automobil poskakuje. Vozač busa krivi glavu i usporava, a bakica na prvom ulazu revna kao arijevski činovnik zalud pruža lovu za kartu. Novac leti u vjetar, pratim njegov put. Leteći štakori grickaju siluete prolaznika i guguću gugugugu. U stanu nered. Zvoni telefon. Skupljam hrabrost. Ne dižem slušalicu. Zato perem rublje. Samo jedan komad bacam u smeće. Skupile su se već tri vreće. Crvena čipka plazi po opušku bijelog Marlbora. Ma ko sad te pipka?? Ne, taj put počinje sutra..Đole, ja i gomila pive večeras počinjemo turneju do jutra.

Konstruktivni napori da zaspem sinoć su urodili plodom. Sad otvaram balkonska vrata i podnevno sunce, kombinirano s dječjom grajom, kaže mi da se grad opet vucara u svoj svojoj zagrebačkoj nervozi. Prinošenje žrtve u duši u lokalnoj pošti ipak previše je za mene, odlažem zato račune za sutra i primjećujem da danak u zdravlju psihe okružene tijelima penzića na umoru u raspršenom redu tek potiče me na cigaretu. Babe s debelim guzicama nalijevo, stričeki bez zubi u sredini, a psi i djeca čuvaju stražu kod frizerskog salona preko puta, zato kuham kavu. Zato kuham kavu i dodajem mlijeko. Listam Dylan Doga. Čekam telefonski poziv. Ufuran u kasno zagrebačko jutro nezasitno uvlačim dim. Željan za ljenčarenje iskoristit slobodan dan osjećam se svemoguće, svaki pokret je nepotreban jer plodovi kulture preko televizije sigurno će doć i do moje kuće. Poput malog boga, poput malog boga zaključujem da problemi u svijetu su samo babaroga. Zato neopran idem van, s čokoladom među zubima konstruktivno dekonstruiram slobodan dan.

Iscrpljeni djelatnici i svježe zaglupljeni učenici piskaraju i predočavaju se osrednjoj javnosti. Djela su im umjereno nezrela i posve samozadovoljno osobna, što uveseljava i nas druge egocentrike i potiče nas da bez osjećaja krivice sutra ujutro popravimo frizure jer na intelektualno-duhovnom planu večeras zrelo dijelimo osjećaje i stječemo nove vizure. Za posebne nas sigurno ima poseban netko, uostalom na televiziji kažu da je tako. Možda još budem i faca, uostalom s dugom kosom i intelektualnom bradicom već sad idol sam nekim kumicama s placa. A u predahu večeras, eh, nije loša ideja smotat džoint tu pred zgradom na Savi, možda naleti disfunkcionalna susjeda s trećeg kata pa ćemo pričat o manijakalno-depresivnom predsjedniku kućnog savjeta. Taj se sav u smeđoj boji govna vratio iz rata, al još je spreman da proguta srpsku neman. Zašto stabla po noći nemaju boju? Jesu li još zelena? Plaši me ovaj dezodorans, on je sigurno plavi i bijelim slovima na njemu piše "Nivea", još stoji da je za prave muškarce. Jbga, pokušavam ga iskontrolirat da šprica u pravom smjeru al u navali želje za samopoboljšanjem nemam mjeru.

Već dugo je vanka mrak, neonska rasvjeta osvjetljava grad, djeca spavaju, neispavani roditelji rade djecu, a psi laju na mjesec. ja se umoran vratio s posla i jedem krafne s čokoladom koje sam jutros kupija dok se ona tuširala. inače su u pakiranju četiri komada, ali jutros je bila akcija da za cijenu četiri dobiješ pet. i sad sam pojeo četiri, a petu ne mogu. do sutra će se stvrdnut. ako i sutra bude jedna ekstra preksutra ću imat dvije tvrde krafne. palim cigaretu, dižem noge na stol, golubovi se vrte oko balkona, a tri cd-a jasmina stavrosa koje sam objesio ne uspijevaju ih rastjerat po mraku, ipak nisu golubovi ljudi. klinci se u noćnom životu pridružuju tragačima kojima je svaki dan u tjednu vrijeme za alkohol, svaka noć nova nada da će izbjeći dosadu sljedeći dan. prijateljica mi šalje sms da dođem do krivog puta, ali ponoć je prošla, a sutra radim ujutro. zašto mislim o poslu i kad ne radim? zato mislim o ivici račanu. tužno je to, drag je bio čovjek ivek. jednom davno, 1998. godine, na drugoj godini faksa, bio sam na jednom skupu sdp-a i stisnuo mu ruku. pričao je pametno i bio je jako, jako drag. veliki čovjek. eh. diridadiridu, leti ivice, volim te više od mnogih ljudi koje sam puno bolje upoznao. idem spavat miran. imam djevojku i nitko mi ništa ne može. upoznao sam je prije pet dana i svaki dan mi postaje sve ljepša, posebnija i mirišljavija. mlada je i lipa, a stari jarac će večeras mislit na nju od trenutak kad se opruži pa dok ne pobjegne u san. možda i dalje. a sutra ću je imati. posjedovati. ljubiti. jebati. gledati kao van goghov autoportret u amsterdamu opijen ludim gljivama. tražeći neizrecivo. mogu tako i preksutra. nacrtat ću joj sliku. i fotkati je golu. smotaćemo đoju i cijediti naranče. uživat u suncu i čekati kišu. tek kad s nekim guštaš šetat po kiši možeš reć da stvarno voliš. da.. pa lijepu i laku noć želim slučajnim čitačima:)

E da, nekako se ponekad nadurimo i nadalje uvijek i uvijek plivamo niz struju..

Pokazujemo mišiće ovlaštenim upraviteljima besposličarskog kampa radnih akcija na održavanju ceste za propisnu budućnost..

Skrivamo se od razvlaštenih bljedunjavih atoma kisika koji bi htjeli upiti našu beživotnost..

Gadimo druge i Zemlju i biljke i koljemo propisima i svi smo, zapravo, ubojice..

Dobro, možda lude ubojice utopljene u romantično samozadovoljnim fantazijama svog svekolikog značenja za svemir?!

A Mjesec i Sunce i Pluton, mada birokratski otpisan za zelenim stolom, smijulje se sigurni iza plavetnila neba i poletni su kao trenutak oduška zatočene mazge dok slobodno sere po asfaltiranoj cesti, kao automobil ili kao svemirski brod..

Trebamo li preživjeti da bi nadalje nesmetano uživali u bezidejnom hedonizmu?

Pogladimo vlati trave i pomilujmo vratove svih gitara, pronađimo melodiju koja spaja i razdvaja noge naših žena, a onda milujmo njihova bijela bedra dok nas ne zaboli slezena..

Posustajem li to pred beskrajem?

Ne, ne, ne, nema beskraja dok proleter tek spaja kraj s krajem, uljuđenim kravatašima iz natripanog sna kapitalističkog vraga usprkos!

Fidele, otpala ti brada!

Hasta la vitoria siempre!

Vjerujem da ponekad, možda, vrlo vjerovatno
Ima neke pravde
Mislim da sutra, preksutra, drugi tjedan, a možda i dogodine
Sve to će doći na svoje
Želim tebe, nju, ovu, onu
A potrebni smo samo sebi
Pijem pivo, vino, rakiju, ponekad pičkin sok
A ponekad je sve pizdin dim
A ja nemam ništa s tim
Ponekad drkam i nepodnošljivo konstantno postojim.
 
 
 
 
 
 
 

Pracen od CIA-e i uglavljen u krevet, dok djevojka kraj mene poprima obrise pivske pjene, zauzimam se za mir u svijetu i pitam se kakve su to zene koje gube vrijeme na mikrofonu u obliku penisa koji cvrci u ritmu prolupalih mjehurica vode izbjeglih iz etanola. Pohvaljen od udruga za prava ljudi, u snu uocavam nedosljednost pravila po kojima djelujem, ne prepoznajem vise drugaricu u bunilu, ona pije praksitene a ja vise ne gubim vrijeme. Kao divlji nasrtaj bagera na pitomo cvijece krecem i savjest me ne pece, ponizni poluljudi oblikovani na sliku reklame hvale me da sam jedan od onih koji u prostoriju ne stane.  Djevojka koja je tu negdje zagubila carapu s rupom na peti postala je neobicna ruza jer ne poznajem bolje rijeci dok sam na wc-u u izobilju i sreci pokazivao svog posustalog djoku. Iz okreta i trostrukog aksla naginjem casu i kroz prizmu nesigurno trazim lice koje bi me pomaklo na onu stranu. Mozda cak i svemira, a mozda tek na drugu stranu ulice.