k o r e a

kad se potroše riječi
i kad više ne budem mogla....
ni sanjati
ni maštati
o tvom liku
ostati će čežnja
što boli
i gorak osjećaj pustinje
što hara srcem mojim..
kad te pogledam
ti nećeš znati
da odavno samnom vlada
hladnoća Himalaja...
da nade više ne gore
da sam putnik života
bez forme....
ti nećeš znati,
a ja ću stajati i gledati
u tebe
kroz tebe
i davati ti nadu
kao što sad vidim kod sebe...
i da vrijeme čini svoje
ja nikada poreći neću
al povremena lavina
sjećanja i prošlosti
gora je od pakla i sužanjstva
o kojoj sam Bog zbori...
da uvijek želim što imati ne mogu
ni to poreći neću,
ali ću se uvijek pitati zašto...
kad osjećam....
kad znam.....
da u nekom drugom svijetu stvari mogu biti
drugačije.......
i znam da je strah najljući neprijatelj
 ljudskog čovječanstva,
oluja koja ruši nade nadanja
a sve zbog obrazaca ponašanja
nečijih tuđih viđenja života
od mase, od raje prihvaćena,
s mnoštvom poistovjećena....
i znam da sam drugačija
dočim bježim iz okvira granica
ljudskom rodu neshvatljiva....
i stajati ću i promatrati tebe
i sve što se oko tebe vrti
znati da postoji svijet u kojem drugačije
može biti...
i znati opet da tom svijetu ti ne pripadaš
i da možda trebam gledati osobu do tebe
koja u istom smjeru kao i  ja gleda
gdje krajoliku kraja nema
i gdje je svijet stvoren
da živimo ono što jesmo.....
i žao mi je da te ne mogu povesti sa sobom
jet to nije put plahih
čuvati ću uspomenu
i čežnjom te zvati...