k o r e a

kažu da je često rješenje u nama samima....
zavirim tako duboko u svoje srce....
 
postavim si pitanje na koje prvo treba odgovoriti?
 
a što to zapravo želiš?
 
i znam što želim....
 
nađe se tu mnogo stvari, ali većina njih je ostvariva nekim drugim putevima....
 
samo jedna....
 
mala stvar velikog značenja...
 
e, ta stvar...
 
naravno to si TI...
 
kažu da treba srušiti ponos.....
 
ići do kraja....
 
jer nemaš što izgubiti, a da da već nije izgubljeno...
 
i još jednom pokušati....
 
ako to stvarno želiš...
 
kažu da nema granica....
 
i da se ide do kraja......
 
kažu to....
 
a ja kažem da granica postoji......
 
ona je tamo gdje netko drugi kaže Ne....
 
istina, rješenje je u nama....u našim srcima...
 
da daš sve od sebe......
 
i odustaneš kad je vrijeme.......
 
 
 
 
 
 

kad se potroše riječi
i kad više ne budem mogla....
ni sanjati
ni maštati
o tvom liku
ostati će čežnja
što boli
i gorak osjećaj pustinje
što hara srcem mojim..
kad te pogledam
ti nećeš znati
da odavno samnom vlada
hladnoća Himalaja...
da nade više ne gore
da sam putnik života
bez forme....
ti nećeš znati,
a ja ću stajati i gledati
u tebe
kroz tebe
i davati ti nadu
kao što sad vidim kod sebe...
i da vrijeme čini svoje
ja nikada poreći neću
al povremena lavina
sjećanja i prošlosti
gora je od pakla i sužanjstva
o kojoj sam Bog zbori...
da uvijek želim što imati ne mogu
ni to poreći neću,
ali ću se uvijek pitati zašto...
kad osjećam....
kad znam.....
da u nekom drugom svijetu stvari mogu biti
drugačije.......
i znam da je strah najljući neprijatelj
 ljudskog čovječanstva,
oluja koja ruši nade nadanja
a sve zbog obrazaca ponašanja
nečijih tuđih viđenja života
od mase, od raje prihvaćena,
s mnoštvom poistovjećena....
i znam da sam drugačija
dočim bježim iz okvira granica
ljudskom rodu neshvatljiva....
i stajati ću i promatrati tebe
i sve što se oko tebe vrti
znati da postoji svijet u kojem drugačije
može biti...
i znati opet da tom svijetu ti ne pripadaš
i da možda trebam gledati osobu do tebe
koja u istom smjeru kao i  ja gleda
gdje krajoliku kraja nema
i gdje je svijet stvoren
da živimo ono što jesmo.....
i žao mi je da te ne mogu povesti sa sobom
jet to nije put plahih
čuvati ću uspomenu
i čežnjom te zvati...
 

dragi....
 
pišem ti ovo pismo....možda sam samo malo sjetna....nikako ranjiva...
znaš da to nikad nisam bila.....
pišem ti zato jer ili nemam hrabrosti okrenuti tvoj broj pa ti reći, ali prije će
biti da je ponos što mi neda da budem poput onih što za ljubav mole....
da, prije će biti to...
ali, ovakvi kao ja, što za ljubav ne mole često ostaju sami, pišu pisma,
prepise svoga srca,  sa svojom boli, a i ponos je tu, pa još dišu
i žive sa srcem na aparatu za preživljavanje....
krenula sam ti nešto reći, a ni sama nekako ne znam što....
ma da...baš sam razmišljala o tome što bi ti rekla da te ponovno vidim....
puno toga, sasvim sigurno....,
jedno je, Oprosti!
nije mi to teško reći....jer sam te povrijedila....nastupom i riječima....
sve što o tebi znam nisam rekla da bi postigla to do čega je došlo,
samo sam htjela reći ono što ti nisi imao hrabrosti...ali sve to , ne da te
povrijedim, nego da ti kažem da mi nije bitno što si bio prije mene...nisi
shvatio, nisi razumio...doživio si to kao napad na "svoju osobnost"...oprosti
dragi, nije mi bila namjera...ali kad smo već kod toga i ja tebe krivim što
me nisi razumio, što se nisi potrudio naći viši smisao...ta rekla sam ti da
da moje oči sve će ti reći...nisi ih pogledao...da li zbog ljutnje, da li zbog
srama, straha i svega onoga što si u tom momentu osjećao u sebi....
bilo je lakše izbrisati me, pobjeći, nego se suočiti....
možda bi ti priznala...da nisam tako okrutna, da sam lomljiva pod tvojim
riječima...da nisam antiromantik, imuna na emocije, da sam ljudsko biće..
možda bi ti priznala, ali će biti da ne bi ....opet bi tražila od tebe da to sam
otkriješ.....dopustila bi ti taj pristup...toliko mi značiš...
možda bi ti rekla da te volim....
da si vjerojatno prvi koji je te riječi od mene dobio tako lako iz meni
neznanog razloga..
sigurno bi ti rekla, oprosti!
što sam prestrašila, odgurnila od sebe tjerajući  po svome, što nisam
utihnula kad je bio vrijeme....da te spoznam....
kako bi bilo da te ponovno sretnem...
to bi bila samo ja....
jedna duša u zadanom oklopu....
ti bi vidio oklop..
i ono što on   zbori...
dok bi te moje oči gledale,
miljama udaljene,
zagubljene  u nekoj ljepšoj priči o nama...
ja sam samo sanjar...živim u ljepšoj priči...stranoj ovom svijetu i tebi...