Tristan Stone's rather unusual weblog

Potpuni mrak. Zrak zagušljiv, natopljen iščekivanjem. Potmulo kuckanje dolazi sa svih strana, najprije tiho i sporo, zatim sve glasnije i brže, da bi eskaliralo eksplozijom zvuka i svjetlosnih efekata. U toj nadrealnoj atmosferi promatram strana lica, blješteća, prazna, kako se njišu u jednoličnom ritmu glazbe. Pokušavajući pobijediti zasljepljujući light show, promatraju i bivaju viđeni. Ne sviđa mi se ovdje. Zamišljam da je i velika većina ovih znojnih stranaca jednako sama kao što sam to i ja. Ali tuđa nevolja ne umanjuje vlastitu, nikad nije.
Ne znam zapravo zašto sam se dao nagovoriti na ovaj posjet «novom i taaaako kul» mjestu za izlazak, kako su mi ga opisali, kad mi nije bilo do razvijanja socijalnih vještina... svi oni se nadaju da ću si na ovakvim mjestima naći nekoga, barem za jednonoćnu utjehu. I pomalo me ljuti što ne vide koliko ja to ne želim, i koliko sam još uvijek njegov.
Premještajući se s noge na nogu, jer to je sve to mogu u ovoj gužvi, odsutan iz razgovora koji se vodi oko mene u beznadnom pokušaju nadvikivanja glazbe, pijuckam mlaku mineralnu vodu i pokušavam zamisliti gdje je on sad.
Prazan stan: tome ću se vratiti nakon ove buke. Udaranje u mojim sljepoočnicama nadglasava zvuk ritam mašine – ne mogu ja ovo. Alkohol, viknem u uho prolazećem konobaru. Donesite mi neki alkohol.