Antun
Bio sam oženjen. Žena me ostavila, nemam pojma zašto.
Idem u birtiju sam, idem proslaviti rođendan. Naručujem rakiju. Zgodna konobarica s malim sisama me poslužuje. Čašice prozirne tekućine podsjećaju me na život. Bez boje. Želudac mi se nadima. Višak zraka prijelazi u crijeva. Dolazi mi da prdnem. Suzdržavam se.
Čovjek u sivom sakou ulazi u birtiju. Za njim čovjek u crnom sakou i zatim žena u crvenoj haljini. Čovjek u sivom sakou kaže mi da je odvjetnik, iako ga ništa nisam pitao. Čovjek u crnom sakou i žena u crvenoj haljini predstavljaju se kao anđeli. Uglas, kao djeca u zboru. Kažu, opet uglas, da su me došli spasiti od mog jada.
„Ali prvo morate dokazati da ste stvarno jadni, tek u tom slučaju dobit ćete pomilovanje od života“, naglašava važno odvjetnik. Pitam ga za koga radi.
„Nije važno. Ja sam tu da se ne bi neki prevarant izvukao glumeći krajnji jad. Samo ako ste stvarno na dnu dna, crnom, mračnom i bez trunke nade, proći ćete naš test“, naglašava važno.
„Kakav test?“ pitam
„Dobro, ne moramo se praviti naivni, slutite valjda i sami zašto smo tu. Jadni ste i vaš život nema smisla. Ali nećete se izvući tako lako. Dapače, pravilo je da baš u takvim slučajevima sve potraje. Međutim, nije zabavno ako nemate nimalo nade. Nada je važna jer čini jad još većim. Morate nam dokazati da nemate nimalo nade u sebi i oslobodit ćemo vas.“, kaže odvjetnik u sivom sakou dok mu brčići poigravaju.
„Kako da vam dokažem da nemam nimalo nade?“
„Otpjevajte nam nešto od Zlatka Pejakovića!“
„Molim? Zlatko Pejaković? Kakve veze ima Zlatko Pejaković sa svim ovim?“
„Dobro, ne treba Zlatko, evo, može nešto od Miše, ha?“
„Ma što vam je, kakav je to test? Što ako vam otpjevam nešto od Miše, što će se dogoditi?“
„Oslobodit ćemo vas života i vaše muke. Bit ćete riješeni svih vaših problema“, kaže odvjetnik dok šutljivi anđeoski dvojac poluzainteresirano gleda ispijajući Coca Colu.
„Konobarice“, zazivam. „Daj molim te jednu duplu.“
Rakija dolazi. Anđeli i dalje kroz slamčice pijuckaju Coca Colu, a odvjetnik se ispričao i otišao je na minutu na WC. U očekivanju odvjetnika pogledavam anđele. Zgodna je ova cura u crvenoj haljini.
„Ako me riješite života, hoću li biti na mjestu gdje ste i vi?“, pitam ju.
Prezrivo me pogleda ne prestajući cuclati slamčicu. „Ne bih ti smjela to reći, ali savjetujem ti da otpjevaš nešto od Mile Kitića, tako ćeš dospjeti na najviši nivo raja , dokazat ćeš da si vrhunski beznadni slučaj . Znaš, Zlatko i Mišo su tak-tak, za umjereno beznadne slučajeve. Takvi se uskoro vraćaju ovdje. Znaš, svi se vraćaju dok ne izgube svaku nadu. Ako želiš to napraviti muški i kako treba, otpjevaj mu nešto od Mile Kitića. Neće te dodatno ispitivati, Mile je apsolutno neoboriv dokaz tvog slučaja.“
„Ali ne znam ništa od Mile Kitića“, pobunim se i pomislim koja je kučka ova nadmjena anđelica.
Sjetim se da u džepu imam mentol bombone i da sam čitao kako u kombinaciji s Coca Colom mogu biti prilično eksplozivni. Izvadim jedan i stavim ga u usta. Ponudim ga anđelima i oni prihvatiše.
„E, to je tvoj problem, nema došaptavanja“, kaže mi Anđelica, pomalo snižavajući glas dok je cuclala bombon. Odvjetnik u sivom odijelu pojavio se na vratima WC-a.
„Dakle, jeste li se odlučili. Hoćete li nam pjevati?“, vrlo glasno počne govoriti već s vrata sivi odvjetnik.
„Hoću, pjevat ću, samo da pročistim grlo bombonom“, rekoh.
Potežem gutljaj rakije. Ne znam ništa od Mile Kitića, ali vrijedilo bi izimprovizirati ako će me riješiti mog jada, sjetiću se već nečega. U tom trenutku dašak optimizma me počne preplavljivati. Pa to je zapravo sjajno rješenje, pomislih. Potegoh još jedan gutljaj. Ovaj život i tako mi nije donio puno zadovoljstva. U glavi mi se nesvjesno počela vrtiti „I can't get no satisfaction“.
U tom trenutku toplinski udar preplavi kafić. Zidovi su se počeli tresti, ostatak rakije prosuo se po šanku. U kutu kod WC-a ukaže se čovjek u crvenom sakou.
„Dobra večer, gospodine. Zvali ste me? Da se predstavim, ja sam Đavo.“, reče čovo.
„Ha?“, zbunih se, a anđeli od nervoze potegnu gutljaj Coca Cole te se zbog kombinacije s mentol bombonima rasprsnuše poput torpeda u moru.
„Zvali ste me i tu sam“ reče Đavo ne davši se smesti.
„O ne, pa vi niste normalni“, ubaci se sivi odvjetnik. „Zar ste u sebi pjevušili nekakav rock'n,roll? I dali ste anđelima mentol bombone? Pa vi stvarno niste normalni!“
„Pa mislio sam da piju Coctu, znate, bez kofeina, ispričavam se “, lagao sam: „ A rock'n'roll sam pjevušio u sebi tisuće puta pa nikad nisam prizvao Đavla“
„Ne shvaćate, ovo je drukčija situacija. Sada je svaki detalj na vagi. Zakomplicirali ste cijelu situaciju“, reče nezadovoljno.
„Hajde zašuti odvjetniče“, ubaci se sad Đavo, „Dakle, osjetili ste dašak optimizma i pomislili da možda ipak vrijedi živjeti?“
„Pa možda, ali samo na trenutak“
„Dobro, i to je početak. Što kažete na ovo: Ne samo da možete nastaviti živjeti, nego, nego vidite ovu konobaricu?“, reče pokazavši značajno očima prema konobarici..
„Da?“
„E pa, ako mi prodate svoju dušu, mogu vam osigurati istu takvu, ali još i s velikim sisama. Ali i mnogo, mnogo drugih stvari. To je ponuda koja se ne odbija!“
Hmm. Bio sam zbunjen i odmah naručih još jednu rakiju. Konobarica ju je donijela i nasmiješila mi se.
Dovraga, pomislih.
„Da?“, reče na to Đavo.
„Ma znate što, ne želim se ni riješiti života niti mi treba ista ovakva konobarica s velikim sisama. Mislim da se sviđam i ovoj s malim sisama, a kad bolje razmislim, male sise uopće nisu tako loše. Neću vam pjevati gospodine odvjetniče, a neću ni vama prodati dušu, gospodine Đavle. Do viđenja, gospodo“, otpravih nepozvane goste.
„Opet ćemo se sresti, morat ćete izabrati“ reče odvjetnik prije nego što je i on nestao. Posljednji bez riječi nestane Đavo. Osjećam se sretno, nemam pojma zašto.
18.12.2007. u 13:10 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar