Njen otok
Pozvao sam je na kavu ništa osobito ne misleći osim da joj poželim sretan Uskrs i da je vidim nakon dosta vremena. Sjeli smo u mirni kut jednog sasvim običnog kafića i naručili kavu. Počeli smo o obitelji, vremenu, poslu i ostalim važnim stvarima u životu. No razgovor nije imao toliko važan ton kao što bi teme to zahtijevale.Neznam ni sam kako, počeli smo priču o moru. Oči su joj zasjale, pričala je o svom otoku, o događajima i ljudima koji je uz njeg vežu. Pričala je tečno s toliko topline i sjaja u očima, kao da se najednom promijenila i postala sasvim neka nova, do tad meni nepoznata osoba. Pratio sam je očima, slušao njen ton, nakon nekoliko minuta razgovora vidio sam samo njene sjajne oči i slike koje mi je opisivala. Nisam mogao vjerovati da me toliko opčinila, a opet bilo je nečeg tako toplog u tome da sam se prepustio. I ona je to sjetila, pa me povela na izlet po njenom otoku, ispričala mi sve tajne kutke koji su joj obilježili djetinjstvo i odrastanje. Pružio sam ruku, a o ne me vodila po svim plažama i uvalama njenog otoka.Starija gospođa odjevena kao konobarica prekinula je naše putovanje i vratila nas u sivilo kišnog popodneva. Njene oči izgubile su sjaj, ali nisu ugasile. Ipak je u njima ostalo tinjati barem malo onog sjaja u kojeg sam se na tren zaljubio i od sada znam sigurno kako ga ponovno vratiti.
14.04.2004. u 9:11 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar