ako sam ja normalan...

Danas ujutro mi je jedna poznanica rekla da nisam normalan. "Zašto?" "Tako, nisi normalan." Ma daj. U kom kontekstu? Pa sam se malo zapitao, ne odmah, poslije kad sam našao vremena kontemlirati današnje trenutke mog života. Ne baš kao Dalaj Lama, ali neka kvazi-meditacija tijekom vegetiranja poslije finog ručka. Mislim da jesam. Normalan. A ustvari mi je bad jer ne bih htio bit. Zapravo, sve si nekako više mislim da je normalan jednako običan, a cijeli život se trudim biti neobičan. Onako, zanimljiv. Ma ne za druge - za sebe. Izredala se promjena literature, lokacija na planeti, religijskih uvjerenja, dodatnog obrazovanja, ma sve sam probao osim promjene sexualne orjentacije. Sve da bi bio manje normalan. Da bar žena ima pravo.

Jesi bio i u Hare Krishna?

Hare Krishna,Hare Krishna,Krishna,Krishna,Hare,hare...Hare Ramo,Hare Ramo...Ramo,Ramo...hare hare :)

probaj promijeniti i spol pa ćeš vidjet kako se osjećaš kao pizda...vjerojatno ćeš "kontemlirat" da je i nenormalno i neobično, rekli bi neki "coooool" pa će ti prija opet bit u pravu, a ti sit i sa svim ovcama oko sebe na pravom mjestu.

Ne ti se samo nisi našo...

Hare Krishna je više pokret i mantra nego religija, a nisam baš neki tip koji slijedi stalno isto ponavljanje... koliko god se oni furali na pozitivu.
Tigon možda ima pravo. Iako nisam mislio na mijenjanje spola već orjentacije.
A nekako si mislim, da li se prvo moraš izgubiti da bi se našao? Ne osjećam se izgubljeno...