ako sam ja normalan...

Krila su mi narasla. Zapravo ne sjećam se kako su rasla, već ih jednostavno imam. Ne onakva pernata, već avionska krila, sa pokretnim dijelovima za skretanje, bljeskajućim signalnim lampicama i potpornim sajlama. Uz sve to bila su nevjerojatno lagana, s obzirom da su po mojoj procjeni imala u punoj dužini preko deset metara. Prvo sam bio prestravljen, a onda sam pomislio: ovakvo što bi očekivao samo u ilegalnom stanju svijesti. Najveći problem je bio izaći iz dnevnog boravka na balkon, uzalud sam tražio neki mehanizam za sklapanje ili rastavljanje. Ideja je naravno bila vinut se preko ograde pa što bude. Desno krilo sam već ozbiljno izgrebao kad mi je sasvim spontano i razumljivo, na vrata pokucao kenotaur i uljudno ponudio pomoć. Nažalost, bio je prilično pijan i samo otežao situaciju. Još je cijelo vrijeme iritantno škripao kopitima po podu. Sat. Kasnim. Njesra.

Danas ujutro mi je jedna poznanica rekla da nisam normalan. "Zašto?" "Tako, nisi normalan." Ma daj. U kom kontekstu? Pa sam se malo zapitao, ne odmah, poslije kad sam našao vremena kontemlirati današnje trenutke mog života. Ne baš kao Dalaj Lama, ali neka kvazi-meditacija tijekom vegetiranja poslije finog ručka. Mislim da jesam. Normalan. A ustvari mi je bad jer ne bih htio bit. Zapravo, sve si nekako više mislim da je normalan jednako običan, a cijeli život se trudim biti neobičan. Onako, zanimljiv. Ma ne za druge - za sebe. Izredala se promjena literature, lokacija na planeti, religijskih uvjerenja, dodatnog obrazovanja, ma sve sam probao osim promjene sexualne orjentacije. Sve da bi bio manje normalan. Da bar žena ima pravo.