cyclame

 Točno u sedam zazvonila je budilica. Jedno se nježno tijelo bolno protegnulo pod plahtama i umornim pokretom, ruka je zaustavila izvor buke. Ustala je. Sasvim polako, jer svaki je pokret značio novu navalu boli a ona to nije voljela. Ponekad, dok je soba bila u mraku i iz pozadine se čulo njegovo ujednačeno disanje, a samo su jedva vidljive sjene šarale po stropu, zamišljala je da može pobjeći od svega ovoga, ali znala je da to nikada neće učiniti.  I bez obzira na to koliko je u sebi iznova i iznova ponavljala da je ovo posljednji put, ipak nije imala dovoljno hrabrosti da bilo što učini.
 
Dan je počeo kao i svaki do sada. Pozdravljala ga je dok je odlazio od kuće, praveći se da je sve u savršenom redu. Ali i on i ona znali su da ništa nije kako treba. Lažnim je osmjehom zatvarala vrata, ponovo se povlačeći u svoj svijet… gdje je bila sama… slobodna…
Voljela je samoću, jer joj onda nije prijetila opasnost. Voljela je nadmoć, a kada je bila sama, bila je moćna… nikada nije plakala, čak ni onda kada je bol postala nepodnošljiva, jer suzama je samo pokazivala koliko je slaba, i sebi i njemu. Ni on nije volio suze… ali volio je nju… bar je to nekada davno mislila… ali kasnije je shvatila koliko je bila glupa, i koliko je uzaludnih snova propalo nakon što ga je upoznala, stvarno upoznala... sve dok nije počela živjeti u mašti, jer to je bio jedini spas. On nije volio ni smjeh… jednom je rekao da ga njen smjeh podsjeća na mačje zavijanje. Od onda se nikada više nije smijala. Ustvari, nije radila ništa što se njemu nije sviđalo. S vremenom je naučila njegove navike, i dobro je znala što smije a što ne. Jer, za svaku pogrešku bila je kažnjena… i svakom je kaznom propadala.
 
On se kao i svake večeri vraćao kući, zamišljen i šutljiv, i ponekad bi pomišljala kako se ispod te grube površine, ipak krije samo čovjek, ali onda bi joj mislima prošle sve ružne stvari koje je napravio, i pomisao na njega, kao ranjivo biće, rasplinula bi se poput oblaka.  Bio je ljut. Vidjela je to u njegovim očima. Vidjela je mržnju, koju nitko drugi ne bi znao prepoznati. Vjerojatno ga je ponovo netko naljutio na poslu. U takvim se prilikama uvijek trudila micati mu se s puta koliko god je to bilo moguće, jer dobro je znala kakve su posljedice ako mu se zamjeri. Ponekad ni to nije pomagalo. Dignuo bi ruku na nju bez ikakvog razloga. Tek tako, da joj budu jasne neke stvari… to nije voljela. Jednom joj je prilikom izbio zub. Dok je još radila, morala je lagati da se poskliznula i nezgodno pala. Laži su bile užasno prozirne, ali ljudi se nisu zanimali što se s njom zapravo događa. Nikada nikome nije pokazala modrice koje je mjesecima imala po leđima, trbuhu ili rukama. Modrice koje ni sama sebi nije htjela priznati, i uvijek je čvrsto zatvarala oči ako bi se našla pred ogledalom. Nije voljela svoj izraz u ogledalu. Ta žena koja ju je spokojno promatrala s druge strane utjerivala je u nju strah. Oči, pogled, tup i bolan. Ta žena nikako nije mogla biti ona. Nije htjela vjerovati da se pretvorila u nešto toliko ružno.
 
Dala mu je večeru, i zatim se nečujno kao i uvijek, povukla u svoju sobu. On je naglo ustao sa stolice i začuli su se koraci koji su dolazili prema njoj. Srce joj je počelo jako kucati, i cijelo je tijelo davalo znakove uzbune. Ali zbog panike koja ju je obuzela nije se mogla pomaknuti. Stajala je pokraj kreveta, i bila svjesna da je opet nešto krivo napravila, i da će je sada kazniti. Suze su joj se caklile u očima. Jedna je slana kapljica kliznula niz njezin obraz, a ona je ljutitim pokretom ruke obrisala lice. Ušao je u njezinu sobu, naglo odgurnuvši vrata koja su bila lagano pritvorena. Bijes i mržnja sijali su u njegovim očima, i kada je zamahnuo rukom i udario je osjećala je kao da joj se srce slomilo na tisuće komadića. Uslijedio je još jedan udarac, i još jedan nakon njega… sve dok je postala potpuno imuna na bol… nije se čak ni pokušavala braniti jer znala je da ga to ljuti više od ičega, i onda bi mu udarci postajali još snažniji.  Zaustavio se. Gledao je ravno u njezine zakrvavljene oči i kao da je u tom trenutku postao svjestan što radi. Izraz lica se smekšao, mržnja je jenjala… polako joj se približio i snažno je zagrlio. "Oprosti…" prošaptao je kroz poluzatvorene usne "oprosti, neću nikada više…". Sjeli su na krevet, a ona se izvukla iz njegovog zagrljaja i sa krvavim osmjehom na usnama položila svoju ruku na njegovu, ostavši tako nekoliko trenutaka. Još je jedna slana kapljica skliznula niz obraz, ali sada se više nije na to obazirala, jer nije bila tužna. 
 
I ponovo su se rasuti komadići spojili u srce.. i ponovo mu je povjerovala… neće, neće nikada više.. obećao je…
 

...gada treba u umlatiti, jer trbaš zamisliti samo da netko tuče tvoje dijete...i pitati se što bi mu ti učinila???????????Ja bih mu glavu skinula, za svaki udarac bi dobio tri puta više!!!!!!!!!!!

opet pišeš pizdarije:)))....

Došao je doma teturajući i sa sobom vodeći pajdaša tko zna iza koje kante od smeća okupljenog. Nisam mogla vjerovati na što se može spustiti čovjek. Samo jednom grubo me primio za ruku. Osjetila sam bol ali ustrajala kao pravi borac znajući da bi mogla izvući deblji kraj. Najprije sam pajdaša doslovno uzela za ruku i izbacila na vrata a njemzaprijetila da se smiri jer da ču ga takozveknuti da će mu trebati bolnica. Napuhanos ege kao mjehur od sapunice rasplinuo. Pao je na krevet u alkoholno stanje bez svijesti i pameti. Za to vrijeme sve njegove stvari nabacala sam u 4-5 putnih torbi i složila pred ulazna vrata....NAKON TOGA VIŠE GA NISAM VIDJELA.

A bio mi je ljubav 3 godine.

hej, kopiraš mi font i boju pisanja..... :)

svi smo se jednom vjerojatno susreli s nasiljem. ali, na zalost, ne boli te to sto te udari, ili ako te verbalno vrijedja, ne boli taj fizicki cin...vec nacin, vec postupak kojim se sluzi da bi se osjecao inferiorno... to je tuzno, ako muski moraju biti takvi, pokazati se jacima da bi se osjecali jaki... tuzno jer ne znaju koristiti nikakva druga sredstva da bi ti dokazali da imaju pravo... a ovako... samo se jos vise srozaju...


hej... hehe sorry, ovo je bila cista slucajnost, ali bar nemam iste slike ko i ti :))