cyclame

oke... ovo je jadikovka :) urednica mi je slala mail, hoce da napisem ljubavnu pricu... a ja nemam inspiracije.. to je tuzno zar ne? zivim u romanticnom gradu, pogled mi s terase puca na more... puse... lagano pada kisa... ali meni je pomisao na nekakvu ljubavnu pricu u ovo doba godine smijesna. zar ljeti postoje samo avanture? izasla sam iz ove ljetne kolotecine odavno. imam decka i ne mislim na druge... kad malo bolje razmislim, cini mi se da se ljeti bas poklopilo da sam u vezi... tko zna da li te ljetne avanture traju duze od dva mjeseca? da li ljubavnici, nazovimo ih tako, ubrzo dosade jedan drugome? da li ih daljina ubije? brzo, ili polako i sigurno zaboravljaju jedan na drugoga?
uz sve to... pala mi je napamet cinjenica, da se osoba koja je izumila vjesalice za odjecu, morala dobro obogatiti na tom izumu... malo cu cackati po netu, pa mozda i otkrijem kako je nastala vjesalica. ali dobro, ako gledamo globalno i onaj tko je izumio wc papir, papirnate maramice, sapun... i onda je samo bill gates miljarder... da, mos mislit...  naravno, izuzetak je nasa sugradjanka koja se nije htjela obogatiti na vegeti pa nije preuzela zakonska prava..... s jedne strane jako blesavo, a s druge strane... ne znam... poklon kakav ne daje svatko...
jucer su mi u kafic dosla dva talijana. muz i zena, u panici pitajuci da li im je pauk odvezao auto. nisam imala vremena gledati sto se dogadja u ulici preko puta, i zato sam im ponudila moj mobitel da zovu u stanicu. rekli su da nemaju pojma. i nakon... potrosene baterije, i nakon nekoliko suza sa zenske strane talijankog dua, otisli su. vratili su se pola sata nakon, s osmjehom od uha do uha, i objasnili da su auto parkirali u sasvim drugoj ulici. boze, bolesno... pa kako neces zapamtiti gdje si parkirao auto???? detalj, sitnicu neku, natpis, izlog????? koma...
 
nego... idem raditi nesto pametno, ili se bar praviti da radim nesto pametno... saljem pusu...

u zadnjih je par dana bilo ruzno vrijeme, i ja nisam imala pametnijeg posla osim pisanja... volim pisati, zapravo je to jedna od stvari koje me uvijek moze oraspoloziti kada nesto ne stima... ili kad mi se jednostavno nista ne radi... s obzirom da su tekstovi dosta veliki, odlucila sam neke staviti na net... ovaj koji namjeravam utipkati podijelila sam na tri djela. nadam se da ce vam se svidjeti... :)
Oblaci čudnh oblika plovili su nebom i protezali se poput crnih krila. bili su poput vosjke zlih duhova što su započinjali svoje vatreno kolo. iza njih sijao je mjesec i ponekad im je posvjetlio rubove, ali se nikada nije potpuno pokazao. vjetar je bjesnio u granama, prodirao u odjeću i meo pred sobom uvelo lišće. sitna je kišica pekla kožu.
 
ON je upirao nogama u pedale i sagibao se nad upravljač, i svaki put kada mu je vjetar zaprijetio da će ga oboriti upeo bi se iz sve snage da se na svom starom biciklu probije naprijed po blatnom putu. učinilo mu se da čuje jauke. daleke. strane. ali, možda su to bili samo krikovi izgladnjelih duhova oblaka. stao je. onako mokar i zadihan pogledao je prema nebu. divlje su guske opet letjele s juga. nekoliko se trenutaka divio tom prizoru. divio se pticama koje su se s lakoćom probijale kroz kišu i vjetar.zatim, kao da se nečega sjetio, ponovo je sjeo na blatan bicikl te još jače pritisnuo pedale. vjetar je sve jače puhao, a mjesec je polako počeo blijedjeti. dolazila je tama... nije se obazirao. vlaga u zraku pretvorila se u iglice što su podmuklo bole. ON je i dalje energično pritiskao pedale. prodro je dublje u šumu. sada ga je vjetar jedva sustizao, a ledene iglice više nisu pekle tako oštro. bilo je tiho i nije se čulo ništa osim pucketanja starih hrastova. na drhtavom sjaju svjetiljke na biciklu, sjene s jedne i druge strane jezovito su poskakivale. odjednom iza sebe začuje glasove.
 
strese se. nije htio da ga itko vidi. ugasio je svjetla na biciklu, i proslijedio u tamu, glasovi su ga pretekli, ali ipak nije htio upaliti svjetlo, za svaki slučaj, ako se ponovo vrate. vozio je šumom sasvim polagano, te krenuo prema cesti. ruke su mu bile promrzle, hladnoća ga je štipala po licu i lijepila se za njegovo umorno tijelo. cesta se naglo spuštala prema jezeru. čuo je šum valova i uskoro se nađe na obali. mjesec jasno zasja i srebrna se svjetlost razlije po crno-sivim valovima.
 
sjeo je i čekao... mjesec se ponovo sakrije iza oblaka, i njega proguta tama... vjetar je puhao a valovi su snažno udarali o stijene. njihova se pjena ponekad valjala do njegovih bosih nogu. "još nije stigla, neće ni doći..." pomisli s gorčinom.
 
stavio je ruke u džepove svoje jakne i pod desnom osjeti nešto. nasmije se. izvadi mačkicu od pliša s crvenom mašnom oko vrata. to je bilo za nju... prisloni je o obraz, zatvori oči, i onda je odlučno baci u vodu. vjetar je zanese unatrag, te mačkica dospije podno njegovih nogu... tupo je gledao u nju, sve dok je nije zahvatio jedan val i povukao za sobom i odnio u dubine... dignu se. stade trčati uzduž obale. raskopčana jakna vijorila mu je na vjetru što mu je mrsio i kosu. skakao je preko glatkih stijena, posrtao u pukotinama. zastade, zadihan i iscrpljen. prstima prođe po najbližoj stijeni. bila je hladna, poput smrti. stajao je na klisuri, sam, sa svojim razočaranim srcem, pred tamnim jezerom, i odjednom začuje povik. okrene se, ali svuda oko njega prostirao se samo gusti mrak i ništa više...
 
ponovo povik, krik, slabašan i tužan. sav se strese, skoči na pijesak i pojuri natrag. voda je kipjela i tutnjila. valovi su se lomili i pjenili, šumili i zapljuskivali, navirali i umirali u pijesku. oblacima se osvjetliše rubovi, mjesec pokaza svoje obrise. tamo na pučini, nešto se miče. je li to ona? je li to ona, što ga moli da joj priskoči u pomoć? mahnito je trčao prema vodi, prema valovim, prema njoj... kada mu je voda dospjela do pasa, stade. valovi su prijetili da će ga oboriti. tada shvati...
 

 Točno u sedam zazvonila je budilica. Jedno se nježno tijelo bolno protegnulo pod plahtama i umornim pokretom, ruka je zaustavila izvor buke. Ustala je. Sasvim polako, jer svaki je pokret značio novu navalu boli a ona to nije voljela. Ponekad, dok je soba bila u mraku i iz pozadine se čulo njegovo ujednačeno disanje, a samo su jedva vidljive sjene šarale po stropu, zamišljala je da može pobjeći od svega ovoga, ali znala je da to nikada neće učiniti.  I bez obzira na to koliko je u sebi iznova i iznova ponavljala da je ovo posljednji put, ipak nije imala dovoljno hrabrosti da bilo što učini.
 
Dan je počeo kao i svaki do sada. Pozdravljala ga je dok je odlazio od kuće, praveći se da je sve u savršenom redu. Ali i on i ona znali su da ništa nije kako treba. Lažnim je osmjehom zatvarala vrata, ponovo se povlačeći u svoj svijet… gdje je bila sama… slobodna…
Voljela je samoću, jer joj onda nije prijetila opasnost. Voljela je nadmoć, a kada je bila sama, bila je moćna… nikada nije plakala, čak ni onda kada je bol postala nepodnošljiva, jer suzama je samo pokazivala koliko je slaba, i sebi i njemu. Ni on nije volio suze… ali volio je nju… bar je to nekada davno mislila… ali kasnije je shvatila koliko je bila glupa, i koliko je uzaludnih snova propalo nakon što ga je upoznala, stvarno upoznala... sve dok nije počela živjeti u mašti, jer to je bio jedini spas. On nije volio ni smjeh… jednom je rekao da ga njen smjeh podsjeća na mačje zavijanje. Od onda se nikada više nije smijala. Ustvari, nije radila ništa što se njemu nije sviđalo. S vremenom je naučila njegove navike, i dobro je znala što smije a što ne. Jer, za svaku pogrešku bila je kažnjena… i svakom je kaznom propadala.
 
On se kao i svake večeri vraćao kući, zamišljen i šutljiv, i ponekad bi pomišljala kako se ispod te grube površine, ipak krije samo čovjek, ali onda bi joj mislima prošle sve ružne stvari koje je napravio, i pomisao na njega, kao ranjivo biće, rasplinula bi se poput oblaka.  Bio je ljut. Vidjela je to u njegovim očima. Vidjela je mržnju, koju nitko drugi ne bi znao prepoznati. Vjerojatno ga je ponovo netko naljutio na poslu. U takvim se prilikama uvijek trudila micati mu se s puta koliko god je to bilo moguće, jer dobro je znala kakve su posljedice ako mu se zamjeri. Ponekad ni to nije pomagalo. Dignuo bi ruku na nju bez ikakvog razloga. Tek tako, da joj budu jasne neke stvari… to nije voljela. Jednom joj je prilikom izbio zub. Dok je još radila, morala je lagati da se poskliznula i nezgodno pala. Laži su bile užasno prozirne, ali ljudi se nisu zanimali što se s njom zapravo događa. Nikada nikome nije pokazala modrice koje je mjesecima imala po leđima, trbuhu ili rukama. Modrice koje ni sama sebi nije htjela priznati, i uvijek je čvrsto zatvarala oči ako bi se našla pred ogledalom. Nije voljela svoj izraz u ogledalu. Ta žena koja ju je spokojno promatrala s druge strane utjerivala je u nju strah. Oči, pogled, tup i bolan. Ta žena nikako nije mogla biti ona. Nije htjela vjerovati da se pretvorila u nešto toliko ružno.
 
Dala mu je večeru, i zatim se nečujno kao i uvijek, povukla u svoju sobu. On je naglo ustao sa stolice i začuli su se koraci koji su dolazili prema njoj. Srce joj je počelo jako kucati, i cijelo je tijelo davalo znakove uzbune. Ali zbog panike koja ju je obuzela nije se mogla pomaknuti. Stajala je pokraj kreveta, i bila svjesna da je opet nešto krivo napravila, i da će je sada kazniti. Suze su joj se caklile u očima. Jedna je slana kapljica kliznula niz njezin obraz, a ona je ljutitim pokretom ruke obrisala lice. Ušao je u njezinu sobu, naglo odgurnuvši vrata koja su bila lagano pritvorena. Bijes i mržnja sijali su u njegovim očima, i kada je zamahnuo rukom i udario je osjećala je kao da joj se srce slomilo na tisuće komadića. Uslijedio je još jedan udarac, i još jedan nakon njega… sve dok je postala potpuno imuna na bol… nije se čak ni pokušavala braniti jer znala je da ga to ljuti više od ičega, i onda bi mu udarci postajali još snažniji.  Zaustavio se. Gledao je ravno u njezine zakrvavljene oči i kao da je u tom trenutku postao svjestan što radi. Izraz lica se smekšao, mržnja je jenjala… polako joj se približio i snažno je zagrlio. "Oprosti…" prošaptao je kroz poluzatvorene usne "oprosti, neću nikada više…". Sjeli su na krevet, a ona se izvukla iz njegovog zagrljaja i sa krvavim osmjehom na usnama položila svoju ruku na njegovu, ostavši tako nekoliko trenutaka. Još je jedna slana kapljica skliznula niz obraz, ali sada se više nije na to obazirala, jer nije bila tužna. 
 
I ponovo su se rasuti komadići spojili u srce.. i ponovo mu je povjerovala… neće, neće nikada više.. obećao je…
 

kako mozemo znati da smo nasli onog pravog? kazu da se ljubav osjeti... kao leptirici u trbuhu, kao uzbudjenje, kao.... nekakav osjecaj koji ne dozivljavamo svaki dan. ali... zar nije tako sa svakim deckom s kojim idemo na date? jer, da nam se ne svidja, ne bi s njima izasli zar ne? zar ne osjecamo svaki put nesto slicno ljubavi kada idemo s nekim van, tko nam se svidja?
zapravo, iako imam 20 godina i jednu vezu iza sebe, a jedna je u pogonu, jos uvijek ne pusim pricu o vjecnoj ljubavi i o dvije polovice... jer, budimo realni, onaj, ili ona koji su stvorili dvije polovice, na kraju bi se trebalo ispostaviti da ce te polovice zivjeti negdje gdje ce se u odredjenom djelu svoga zivota i sresti, i znati da su stvorene jedno za drugo? jer, ako su stvorene dvije polovice koje si savrseno pasu, cemu onda cinjenica da se neke polovice nikad u zivotu ne sretnu, i nikad zapravo ne saznaju kako je to biti sto posto kompatibilan s nekim? zasto su stvorene polovice ako nisu namijenjene za biti zajedno? ili je samo stvar srece, ako se sretnete, savrseno, ako ne...jebiga...
mislim da smo stvoreni kao cjelina. na nama je da odredimo tko ce biti nasa druga bolja ili losija polovica, na nama je da biramo da li ce nam se netko svidjeti ili nece. ali, sta ako nam se svidi vise osoba u isto vrijeme? koliko je to polovica od nas stvoreno onda????? cudna stvar... kao sudbina. dalo bi se godinama razglabati o tome da li postoji ili ne... da li su zapravo svi nasi postupci zapisani u sudbini. da li, ako znamo sto nas ocekuje u jednom buducem trenutku, trenutak prije tog trenutka postupimo drugacije, da li je to zato sto je sudbina odredila da postupimo drugacije ili ne slusamo sudbinu pa se poglavlje pocinje pisati iz pocetka, ili prepravljati??
malo zbunjujuce...jbg imala sam dosta vremena danas na poslu jer nije bilo previse ljudi.... desi se...

ajde, recimo da ce ovo biti jedan od onih pametnih zapisa... malo sam razmisljala danas, i cudno je kako se ljudi znaju ponasati blesavo u odredjenim situacijama. uzmimo na pik, te turiste npr. da sam ja turist samo bi se izlezavala... puzala po gradu i slicne stvari, a kad zapravo,oni samo negdje zure, ljude se kad im kava kasni i sta ja znam sta. hej, ljudi, na odmoru ste, ohladite malo!!!!!!!!
danas je bio jedan od onih dana za kojeg sam htjela da ga cijeloga mogu provesti u krevetu. ne zato jer je bio nesto posebno tezak, ali padala je kisa, vrijeme je bilo bljakavo, grad bljuzgav.... i pun ljudi. lokal je cijelo jutro bio pun, i nisam imala vremena ni disati a kamo li nesto drugo. da sam ja turist, i da pada kisa, bez obzira koliko placala boravak u mjestu u kojem jesam, mislim da cijeli dan ne bi izlazila iz sobe. da, znam da to mogu raditi i doma, ali poanta, je, zar nije sladje kad se izlezavas u hotelskoj sobi umjesto u vlastitoj? budimo realni...
kao mala sam uvijek bila uzbudjena kada bi prespavala kod neke svoje prijateljice. cak i da smo radile iste stvari koje sam ja radila doma, nekako je puno bolje to izgledalo, nego doma. nekako je cool biti u nepoznatom mjestu i samo ljencariti..i doma mogu ic na more, ali veci je gust ici u dalmaciju, opustiti se par dana i tamo se kupati... a kao nemam more pred kucom... ali nije fora. sta ne??
ok... rekoh da ce ovaj biti pametan. malo sam zeznula, ili mi percepcija o pametnim postovima danas nesto ne stima. bit ce da mi je raspolozenje bljuzgavo kao i ovaj dan, i nekako mi se cini kao da bi doslovno mogla samo gmizati po podu poput puza... ne pitajte...nema veze...chitamo se...

otisla je iz mog zivota brzo i necujno, a ja svakim danom sve bolnije osjecam njezin odlazak. otisla je, a ne sjecam se jesam li joj ikada rekla koliko je volim.... sjedim na krevetu, i dok ovo pisem osjecam kako mi dolaze suze. ponovo. jos jedna noc provedena u bezbrojnom premotavanju filma unazad, u rijecima koje su ostale presucene jer ja nisam bila dovoljno hrabra da predju preko mojih usana... u djelima koja su ostala nedovrsena, jer ja ponovo nisam bila hrabra da nesto poduzmem. umirala je... a ja sam razmisljala o tome da li mi je majca na ledjima zguzvana... plakala je, a ja sam bilja ljuta na nju jer nije ostala u mom zivotu zauvijek. nakon sto je otisla... nakon sprovoda, nakon svega, kukavicki sam se popela u njezinu sobu, i pocela plakati. bez glasa. samo suze. klizile su mi niz lice, i padale na krevet... na plahtu gdje je ona noc prije bezbrizno spavala... sada je on ostao sam. svaku se vecer pitam kakav je osjecaj lijegati u prazan krevet, nakon sto si ga skoro 50 godina s nekime dijelio. svaku se vecer ljutim samu na sebe jer sam bila kukavica i nisam joj dala posljednji poljubac prije nego sto su je polozili u zemlju... svaku je vecer sanjam....
zar zaista moramo ostati bez onih koje volimo? zar stvarno nema nikakvog drugog nacina? bolan je svaki udisaj, jer znam da ona nikada vise nece disati... bolan je svaki pokret, jer znam da se ona nikada vise nece pokrenuti... bolan je moj zivot, jer znam da ona nikada vise nece zivjeti kraj mene....
 
hvala ti sto si postojala, i sto si moj zivot ispunila ljubavlju... za bozic ce biti godisnjica tvoje smrti, a ja i dalje ne mogu doci na tvoj grob, jer jednostavno nemam hrabrosti... jer mi se smuci od pomisli da si pod zemljom. jer te zelim za sebe i kraj sebe....
molim te, vrati se.... dati cu sve... molim te, vrati se... 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

za prvi put samo dobro vecer i dobro dosli.... kasnije cemo se upoznavati... :) kiss