mali otpad

Tja, ljudi kao ljudi, vječno žude za poticajima. Ne priznaju si ponekad malu radost koju osjete i kad nešto pođe po krivu, taj osjećaj smislenosti koji su dobili jer im se eto nešto događa. Nije li lijepo čak i kad netko  osjeti da si dovoljno moćan da ti poželi dat šaku u glavu? Svejedno je odakle motiv za čin prema nama, kad god netko nekako djeluje u našem smjeru osjećamo se ispunjeno. Najgora je ravnodušnost, a najgore je što su ljudi ravnodušni prema malodušnima. Ljudi vole dobivati energiju, a nema ih puno koji su spremni dati je ako nema ništa zauzvrat. Toliko smo željni pažnje da i ne primjećujemo koliko je u našim svakodnevicama rutinski  dobivamo. cijena je ta da malo tko zna bit sam, da malo tko zapravo  primjećuje svijet oko sebe. primjećujemo ljude, to da, ali ljudi nisu svijet. ako je dobivanje pažnje rezultat nesvesnog kreativnog precesa, to  je okej, to  je ono što se zove život. mada i život ima svoju drugu stranu, mirnu samospoznaju, koju bi svak trebao iskusiti. ali činiti nešto samo za dobivanje pažnje, dobiješ šta - dobiješ sponzoruše, dobiješ političare,  dobiješ zvjezdice u usponu, raznorazne nepoznate neurotike, agresivce, navijače, sljedbenike...tja...  

hm...
Možemo jadikovati što ruže imaju trnje, ili se veseliti što trnje ima ruže. Na kraju se ipak pokaže da smo sretne okolnosti u životu zapravo stvorili mi sami. Ljudske potrebe su takve. Svi, (uključujući i mene) žele manipulirati, osjećati se važnima, žele čuti pohvale... ali ako je netko orjentiran samo na to-jadan on,(više da energije nego što je dobije):o) Sreća je kad je čovijek sam sebi dovoljan, slažem se s tobom!